Igre za bebe: Gdje je pametna glava?

Kolegica Snješka me prije par mjeseci podsjetila na igru: "Gdje je pametna glava?" Pitaš bebača gdje je pametna glava njegovu ruku prisloniš na njegovu glavu. Zatim ga nagradiš pohvalnim "bravo" i pljeskom.

Malom nije trebalo puno da nauči igru i pokazuje rukom svoju glavu. Presladak, čim čuje upit: «Gdje je pametna glava?» odmah se prima za glavu, ponekad i s obje ruke. U zadnje vrijeme je počeo nakon što sebe primi za glavu pružati ruke i prema ostalim glavama koje ga okružuju.

Zanimljivo je, kad ga mama drži u rukama na upit gdje su pametne glave on pokazuje na sve glave u okolici osim mamine. Naravno da zezam mamu kako nema pametnu glavu, jer mali jedino ne pokazuje na njenu glavu. Vjerujem kako je razlog što ne pokazuje na majčinu glavu u tome što misli da su on i mama jedno, a na sebe je već pokazao. Snješka, hvala ti za ovu igru.

Masaža beba- predio zubi

Još me baka podučila koju moć nose naše ruke. Bilo polaganjem ruku na oboljelo mjesto ili masažom. Kako bebana povremeno smeta rast novih zubi tako ja povremeno masiram njegove čeljusti. Prvih par puta sam mu samo masirao desni dok se prsti nisu sjetili masirati i lice, u predjelu zuba.

Masaža je za mene umjetnost. Ljubavi i poezija. Opustim se i prstima prepustim sav posao. Ne znam objasniti gdje i kako treba stiskati. Jedino što mogu reći da prsti znaju što treba napraviti. Samo im se treba prepustiti. Ako netko nije siguran što treba raditi predlažem kako je najbolje eksperimentirati na sebi i vidjeti što godi a što ne. Također postoje i razne knjige o masaži. Skočite do knjižnice i odaberite si jednu po vašem «čefu». Ne košta puno vremena a bebi zbilja može jako pomoći.

Draga moja Ana... Ali ja nisam Ana?

Jel' vam se kada dogodilo da ste svojeg partnera nazvali krivim imenom? Meni nije. Sve do danas. Prije sam se znao naći u neugodnim situacijama, kada sam zbog užurbanog života i raznih prekrasnih djevojaka bio zamućene pameti i nisam znao kako se točno zove djevojka pored mene. U glavi se prelijevalo par imena a nisam bio sposoban razlučiti koje je ono pravo. Uvijek bi se izvukao govoreći općenite riječi: draga, srećo, ljubavi…

Danas, sad prije par minuta, žena me poljubila za laku noć. Poželio sam joj reći koju lijepu riječ. I oslovio sam je imenom našeg sina. Ha, ha. Oboje smo se nasmijali od srca. Taj mali nam se zavukao u sve pore tijela.

Zagrebački velesajam -Božićni sajam, Svijet dinosaura i Blago faraona

Na parkiralištu pred velesajmom primijetili smo kako nam nedostaje sling. Prvi put za svih naših putešesvija s bebolinom nismo imali sa sobom niti jednu nosiljku. Žena je mislila da sam ga ja uzeo i obratno. Sling, ni kriv ni dužan, ovaj put je ostao doma. Bez novaca, hlača ili gaća ugodnije bi se osjećao nego bez nosiljke. To je taj famozni strah od nepoznatog. Nemam pojma kako je to nositi mališana na rukama i razgledavati blago gospodina faraona. Tj. tada nisam imao pojma, sada kad pišem ovaj post upoznat sam i s tim iskustvom. Kako mali nije odlučio prohodati malo sam ga nosio ja, malo više žena.

Vezano za Božićni sajam.
Upad od 10 kuna me razveselio, nije neka pinka, ali kad smo ušli ispalo je da za te novce dobiješ jedan slabo popunjen prodajni paviljon, jedan paviljon za zabavu (bina, mikrofoni, djed Mraz…) i tradicionalni luna park. Pih. Za dodatnih 20 kunića može se razgledati izložba «Blago faraona» ili za 30 kunića prošetati u «Svijetu dinosaura». Ovi egipćani, za kratku kružnu šetnju jako brzo uzmu novce. Istina slatke su replike, ali ne vidim u čemu je bio problem da kod svakog eksponata napišu o čemu se tu radi. Tako da smo egipćane preskočili ne bi mi ništa falilo u životu. Od cijele izložbe najupečatljivija mi je ostala djevojčica od kojih 10 godina kako mami sa sjajem u očima objašnjava egipćanska božanstva. Možda nas je ona trebala okupiti oko sebe i organizirati kratku turu.

Vezano za dinosaure… Slatko, prošetati se pred velikim replikama davno izumrlih bića a za čije izumiranje nije kriv čovjek. U paviljonu dinosaura bio je red na ženi da čuva maloga. Tako da sam imao više energije i pažnje promatrati veličanstvene životinje. Kod svakog esksponata sam pročitao kratki info, dobro ga pogledao i oživio ga u mislima. Prekrasne životinje, moćne. Srećom nisu oživjele kao u nekim nedavnim holywoodskim uradcima.

Dedamrazija, ili tako nešto je paviljon gdje caruje djed Mraz i gdje se održavaju razne predstave. Do dede nismo otišli, mislili smo pri povratku, ali kako smo se predugo zadržali propustili smo mu se javiti. Vratit će se sljedeće godine.

Lunapark kao lunapark. Sve ono što je i svake godine. Čak sad nije bilo labirinta ogledala niti kuće strave. Mama i sin su bili na vrtuljku i uz velike muke smo nakon vožnje sina maknuli s vrtuljka.

Za kraj, rezime svega, potrošili 120 kuna, a ni jeli ni pili, čak ni sarme probali nismo. Mali je jako ogladnio i pojeo je sve oblizeke koje smo nosili sa sobom (rižini keksi, mandarina i mrkva). Drago mi je što je guza vidjela puta, ali s druge strane tužno je vidjeti na što je pao Božićni sajam.

Harry Potter

Moj bebuška je pravi genijalac. Mali nema niti godinu dana a već svira gitaru. I to ne prstima- nego glavom. Istina bog, više je zvučalo kao da svira bubnjeve kada je iz kinderbeta skočio na gitaru. Jadan mali, glavom je drmno o sam rub žićanog instrumenta.
Gitara je bila na krevetu pored kinderbeta. Srećom ne radi se o velikoj visinskoj razlici. Na čelu je razderao kožu i sad ima sitan ožiljak. Izgleda poput munje, ista kao što je ima Harry Potter. Tko zna, možda ćemo i našem sinu morati kupiti sovu za ljubimca i upisati ga u školu vještićarenja?

Vezano za skok na gitaru, bio sam prisutan. Vidio sam sve. Siguran sam da je jako boljelo. Mališan je zaplakao na sekundu i pogledao me suznim očima. Smirenim glasom sam mu objasnio što se dogodilo, pokazao sam mu rub gitare i mjesto s kojeg je skočio. Sve je to gledao u tišini, nešto prozborio, opipao rub gitare i nastavio s igrom. Mali meštre, svaka ti čast!

Crtić Finding Nemo i brižan roditelj

Prijatelji su u igri izazivali Nema da pokaže hrabrost i otpliva prema udaljenom brodu. Nemo nije bio siguran želi li to napraviti. Otac ga je stalno upozoravao kako je ocean opasno mjesto i kako se ne smije izlagati opasnosti. Dok je prijateljima nesigurno obrazlagao zašto to ne bi smio napraviti dolazi njegov otac i špota ga. Govori mu kako nije dobar plivač, kako ima jednu slabu peraju i zabranjuje mu družiti se s prijateljima. Nastup «brižnog» tate rezultira da Nemo, zbog inata, odlazi prema brodu i biva uhvaćen.

Ljubav i briga roditelja omogućila nam je odličnu crtić avanturu u, jer da se tata nije ponašao «roditeljski» Nemo ne bi bio uhvaćen, a onda ne bi bilo niti zapleta odličnog crtića.

Roditelj uvijek reagiraju u najboljoj namjeri prema svojoj djeci. Koliko puta je to najbolja reakcija?

Majka i kćer

Razgovarale majka i kćer.

Nakon što je majka nešto rekla, kćer joj odgovori. «Mama, točno sam znala da ćeš to reći! Postala si tako predvidljiva, čitam te kao knjigu!». Kćer je to slavodobitno izgovorila. Bila je ponosna što je točno predvidjela majčine riječi.
«Znaš što», odgovori mama i hladno je pogleda u oči: «Odi ti meni lijepo u tri pičke materine».
Kćer je bila u šoku. Majka je rijetko prostačila. Nikada psovku nije uputila prema njoj.
Majka zaključi razgovor «Što je draga, ti me čitaš kao knjigu. Sigurno si znala da ću ti to reći, zar ne?», i nasmiješi se.

Iz razgovora moje tete i bake možemo zaključiti barem dvije stvari.

1. Kad si uvjeren da nekoga poznaješ u dušu i s lakoćom predviđaš njegovo ponašanje nikad mu to nemoj stavljati na nos. Time niša ne postižeš, dapače možeš samo situaciju okrenuti protiv sebe.

2. Uvijek je dobro koristiti taktiku iznenađenja. Svi naši razgovori i ponašanja s vremenom upadaju u obrasce. Ti obrasci nekada mogu biti ugodni a nekada ne. Kroz odnose, obrasce, stvaramo začarani krug. Želimo li izaći iz obrasca ponašanja koji nam ne odgovara moramo izaći iz kruga. Kako? Iznenađenjem. Odabirom ponašanja koji neće odgovarati očekivanju suprotne strane.

PS Baka i teta u vrijeme razgovora imale su 75. i 51. godinu.

Sretan Božić!

Božić mi već dugo nije značio kao sada. Za bolje uživanje Božića potrebna su djeca. Barem je po meni tako. Sad, kad je pomladak došao u našu kuću Božić dobiva na značaju. Božić i tradicija koja dolazi s njime.

Danas sam čuo nešto na radiju što me potaklo na razmišljanje. Rekoše kako današnji običaj kićenja božićnog drvca kod nas ima tradiciju kojih 200 godina. Mi koji smo se rodili s tim običajem on je sasvim normalan, no onom tko je živio prije 250 godina, i koji se s time prvi puta upoznao u svojoj pedesetoj, bilo je to nešto sasvim novo. Tko zna kako će se Božić obilježavati kroz 50 godina?

Evo par informacija o Božiću iz Wikipedije.

Zašto slavimo 25. prosinca?
Budući da u Novom zavjetu ne stoji kada se točno rodio Isus, prvi kršćani nisu slavili Božić, nego samo Uskrs. Božić se počeo slaviti u Rimu u 4. stoljeću (u izvorima dokazana godina 336.). Do danas nije jasno zašto se Božić slavi baš 25. prosinca. Prevladavajuće je mišljenje da se Božić počeo slaviti toga datuma zato što se toga datuma u tada još uvijek većinski poganskom Rimu slavilo rođenje boga Sunca (Nativitas Solis Invicti - Rođenje nepobjedivoga Sunca) pa je Crkva željeći potisnuti taj poganski blagdan tada počela slaviti rođenje Isusa Krista koji je Božansko Sunce s visine.

Božićno drvce
Premda je kićenje božićnog drvca star običaj, u hrvatskim krajevima on nije bio raširen sve do sredine 19. stoljeća, uglavnom utjecajem njemačke tradicije te prostorno-političkih dodira. Bez obzira na to što kićenje drvca nije bilo rašireno, domovi su se prije svejedno na Badnjak kitili cvijećem i plodovima, a posebno zelenilom, a to su najčešće činila djeca.

Isprva su se kitila bjelogorična stabla, a poslije zimzelena, i to voćem, najčešće jabukama, ali i šljivama, kruškama te raznim slasticama i ukrasima izrađenim od papira, najčešće lanci te razne niti. Čest su i lijep ukras bili pozlaćeni orasi i lješnjaci kojima se kitilo drvce, a najčešće su se postavljale svijeće, simboli nade i božanstva. Poslije su se postavljali i komadići vate, voska ili papira koji su simbolizirali snijeg na drvcu i tako su ga ukrašavali. Imućniji su imali posebne figurice i ukrase.
Ispod drvca redovno su se stavljale jaslice, izrađene najčešće od drva. Isprva su bile samo u crkvama i kod imućnijih ljudi, a često je postojalo "nadmetanje" tko će napraviti ljepše jaslice.

Najstarije se hrvatske jaslice nalaze na otočiću Košljunu te potječu iz 17. stoljeća. Jaslice su često nosili pjevajući koledari.

Zanimljivosti
• U Japanu se slavi Božić po uzoru na zapadne zemlje, premda nisu kršćanska zemlja. Važniji blagdan od Božića jest Nova godina, a razlog za božićno slavlje jest službeni nacionalni praznik zbog rođendana trenutačnog cara Akihita 23. prosinca.
• Na Tajvanu Božić je neslužbeno bio slavljen budući da je slučajno toga dana, 25. prosinca 1947. potpisan ustav Republike Kine koji se svake godine slavio kao nacionalni praznik. Od 2001. ukinut je taj praznik, ali se Božić ipak ponegdje neslužbeno slavi.
• U Meksiku ljudi idu od vrata do vrata čestitajući (poput onih koji su posjetili malog Isusa), a katkad ih pozovu unutar domova gdje sudjeluju u razbijanju jedne vrste šarenog spremnika na užetu ispunjenog slatkišima - piñata.
• U Venecueli se na Sveta tri kralja djeca bude i vide da nedostaje slama koju su ostavili pored kreveta noć prije, a na njezinu su mjestu darovi. Djeca vjeruju da su te darove ostavili mudraci i njihove deve. Ako imaju crnu mrlju na obrazu, to znači da ih je etiopski kralj Baltazar, jedan od mudraca, poljubio dok su spavali.
• U Australiji i zemljama istog podneblja Božić se slavi usred ljeta zbog vremenske razlike između polutki.
• U Finskoj se Djed Božićnjak naziva Joulupukki što prevedeno s finskog znači "božićna koza". Ime mu vjerojatno dolazi od stare tradicije kad su se ljudi odijevali u kozju kožu (nuuttipukkis) te kružili kućama jedući ostatke od božićnih jela.

I stari konj se treba istrčati, zar ne?

Nakon 2000 svjetlosnih godina otišao sam na sportsku aktivnost. Malo pretjerujem, ali ne sjećam se kada sam se zadnji puta bavio sportom. U svakom slučaju predugo. Kažu: vrijeme brzo leti. Istina, samo onaj relativizam ponekad izokrene i vrijeme. Kada čuvaš bebača i radiš nešto u fušu, vrijeme kao da je stalo. Gle, da se razumijemo, meni je s klinjom pučka veselica. Ali ponekad je potreban odmak. I od raja. Kao na primjer jučer.

Zadnjih dana sam bio umoran od svega. Trebalo mi je nešto da razjurca loše misli koje su nadolazile. Sat i pol jurcanja za loptom je u tome potpuno uspjelo. Ne kaže se uzalud u zdravom tijelu zdravi duh. Neka je moje tijelo u potpunosti sretno i zadovoljno. Kakvo je, takvo je, ali moje je. Negativnih misli nigdje na vidiku. Jupi. Hura. Om.

Sling čišćenje snijega

Ispratili smo mamu na posao i odmah se prihvatili posla. Jedna strana pločnika uz ogradu kuće nije bila dobro očišćena od snijega. Kako je danas zatoplilo, to bi se uskoro pretvorilo u kaljužu. Nas dva, dakle skoro jednogodišnji bebač i ja stara raga, prihvatili smo se lopate i za 10 minuta očistili snijeg. Bebonja, začudo, nije hvatao dršku lopate nego se samo zadovoljno smješkao i gledao kako snijeg frca pod našom lopatom. Tek na kraju primio se lopate i ponosno pomogao otkloniti zadnje hrpe snijega.
Nema što, kad se mali i veliki slože tada snijeg iskače iz kože…

Još jedna tužna priča

Nije se desila prvi put. Nažalost, niti zadnji. Mladić je pregazio djevojku. Djevojka je umrla u bolnici. Mladić je iz bogate obitelji. Iako je već prije radio prekršaje, sud mu je izašao u susret. Valjda i otac. Uvjetno je kažnjen. Upitan je sudski postupak. Roditelji su ogorčeni. Ogorčeni su svi oni koji su upoznati što se desilo. No to ne mijenja ništa. Dok god pravna država ne funkcionira ne možemo se nadati boljem sutra. Svi smo ravnopravni osim, nažalost, onih koju su ravnopravniji malo više. Evo pisma ogorčenih roditelja.

Povodom skandalozne odluke sudskog vijeća Županijskog suda u Zagrebu, kojom je Marku Leki, ubojici naše kćerke Jasmine Čelice, prvostupanjska odluka o zatvorskoj kazni od godinu dana preinačena u uvjetnu kaznu iako mu je u potpunosti dokazana krivica, obraćamo se vama medijima za pomoć, jer je našim zakonima nama roditeljima uskraćeno bilo kakvo daljnje pravo žalbe.

Zaobišao zaustavljeno vozilo i pri punoj brzini Jeepom naletio na Jasminu, odbacio je 25 metara

Naša je kći Jasmina Čelica u subotu 16. lipnja 2007. u Zagrebu krenula iz pravca Stare Pešćenice Šulekovom prema Zvonimirovoj. Išla je na posao u knjižaru Profil, gdje je bila zaposlena. Došla je na raskršće Zvonimirove i Šulekove u 14.40 sati. Na nogostupu uz pješački prijelaz čekala je da prijeđe Zvonimirovu. U tom momentu naišlo je vozilo marke Golf, kojom je upravljala vozačica Anđela Došen.Uvidjevši da Jasmina čeka u namjeri da prijeđe cestu vozačica je, kao što je i propisano, zaustavila svoje vozilo ispred pješačkog prijelaza. Naša je kći krenula, prešla je prvi dio ceste i trećinu drugog djela.

U tom trenutku vozilom marke Jeep Cherokee, tada 22-godišnji student veterinarstva Marko Leko u bezobzirnoj vožnji preko pješačkog prijelaza i raskrižja obilazi zaustavljeno vozilo i na drugom pješačkom kojim se kretala Jasmina, svojim vozilom u punoj brzini nalijeće na nju. Od siline udarca odbacio ju je 25 metara, a on se zaustavio tek nakon 46 metara.

Hitna medicinska pomoć je došla brzo, injekcijama adrenalina u srce i elektrošokovima uspjeli su uspostaviti ponovni rad srca. Prevezena je u KBC Rebro Zagreb, gdje su operativnim putem pokušali spasiti njen život. Unatoč velikim naporima liječnika i dozi od 3,5 litre krvi koju je dobila, Jasmina je od težine ozljeda preminula isti dan u 16.20 sati. Dr. Željko Đurić koji je sa svojom ekipom vodio spašavanje, rekao nam je da su pokušali sve što je u njihovoj moći, da je Jasmina bila veliki borac i da se do zadnje sekunde borila za život.

Nakon nesreće se Leko odvezao s mjesta nesreće

U međuvremenu na mjestu nesreće policija je vršila očevid pod vodstvom inspektora Slavka Pranjića. Istražna sutkinja Amanda Snoj, koja je o nesreći bila obaviještena i pozvana nije došla na uviđaj. Pitamo se zašto?

Nakon završenog očevida vozaču koji je skrivio nesreću uzeti su uzorci krvi urina radi daljnje analize na alkohol i opijate. Policijski očevid je započeo u 14.55 sati, a završio u 17.10 sati.

Nakon policijskog očevida ubojica našeg djeteta se pušta na slobodu, a omogućeno mu je (ne možete vjerovati) da se sam odveze svojim vozilom, kao da se ništa nije dogodilo. Napominjem da kao 22-godišnjak po Zakonu o sigurnosti u cestovnom prometu, nije smio upravljati vozilom marke Jeep Cherokee, jer je ono veće snage od 75 kW, što nije dopušteno vozačima mlađima od 24 godine. Na mjestu na kojem je usmrtio Jasminu stoji znak ograničenja brzine 40 kilometara na sat. Sudski vještaci su dokazali da je njegova brzina bila minimalno 57 kilometara na sat.

Svakodnevno proživljavamo pakao

Nas je kao roditelje pulska policija obavijestila tri sata nakon nesreće i od tada svakodnevno proživljavamo pakao. Godinu i pol dana čekamo na prvo ročište, nedopustivo dugo, kad je u pitanju smrt, osobito djeteta. U međuvremenu dobili smo izvještaj sa analize uzoraka krvi i urina okrivljenog Marka Leke od Policijske uprave zagrebačke, I. postaje prometne policije. U izvještaju je navedeno doslovno da "Testiranje radi utvrđivanja prisustva opojnih droga nije provedeno iz razloga jer nije uobičajeno da se takva testiranja provode", što je samo povećalo našu sumnju u krajnji ishod ovog slučaja. (Kao da ne postoji želja da se dođe do istine.)

Dok smo se snašli prošlo je šest mjeseci, koliko je zakonska obveza da se čuvaju uzorci krvi i urina.Zamislite, ročište je počelo godinu dana nakon što su uzorci uništeni. Isto tako okrivljeniku policija nije izuzela ni mobitel, što nas je još više uvelo u sumnju.

Na prvo ročište u prosincu 2008. godine na Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu mi kao roditelji dolazimo, kao i odvjetnici, ali ne i Marko Leko. Njegov odvjetnik Darko Rogan nije priložio pismeno opravdanje, već je usmeno izjavio da je bolestan, kao da smo mi roditelji zdravi, ali tko nas pita. Na drugom ročištu 20. siječnja 2009. pojavio se i Marko Leko, sin poznatog zagrebačkog poduzetnika Josipa Leke i majke Vere. Na pitanje sutkinje Ivančice Cvitanović "osjeća li se krivim za djelo za koje se tereti" izjavio je da se osjeća krivim, ali da Jasminu nije vidio što je sudski prometni vještak opovrgnuo dokazavši da ju je mogao vidjeli već dok se kretala ispred zaustavljenog Golfa, a ona je prešla Golf i još za najmanje 1,5 metara, znači bila je potpuno vidljiva, što je utvrđeno očevidom policije.

Pet prekršaja u godini dana

Okrivljenik se branio izjavama da ima nekakvu očnu bolest i da je tek iz četvrtog puta položio vozački ispit. Na pitanje naše odvjetnice Jadranke Sloković: "Da li je vidio da se vozilo zaustavilo na pješačkom prijelazu" je odgovorio: "Da, vidio sam ga sa 100 metara". Na drugo njeno pitanje: "Što je pomislio kad je vidio da se vozilo zaustavilo pred pješačkim prijelazom?" rekao je: "Mislio sam da je vozilo u kvaru". Iako je u prvoj izjavi rekao da Jasminu nije vidio, u drugoj izjavi rekao je da ju je vidio u zadnjem tisućitom djelu sekunde. U jednoj izjavi je rekao da je počeo odmah sa kočenjem, a u drugoj da uopće nije kočio. Izrazio je žaljenje riječima: "Žao mi je što se to dogodilo", kao da se to dogodilo samo od sebe, a ne da je on uzročnik.

Iz svega proizlazi da je krivnju priznao samo deklarativno, kako bi dobio olakotne okolnosti, što je vidljivo iz njegovih izjava, a to potvrđuju i dvije žalbe koje je uputio drugostupanjskom Županijskom sudu, jednu na koju se žali na visinu kazne, a drugoj na činjenice koje dokazuju njegovu krivicu. Državno odvjetništvo koje zastupa žrtvu tražilo je za počinitelja kaznu zatvora od tri godine i pet godina oduzimanja vozačke dozvole po odsluženju kazne. Pri davanju prijedloga uzeta je u obzir činjenica da je Marko Leko u godinu dana pet puta pravomoćno prekršajno kažnjavan zbog počinjenih prekršaja. Sutkinja Ivančica Cvitanović odredila je kaznu od godinu dana zatvora i tri godine bez vozačke dozvole. Na prvostupanjsku presudu se žalilo državno odvjetništvo i okrivljenik.

Znači li to da svi mladi vozači imaju pravo jedanput, prvi put, nekažnjeno nekome oduzeti život?
Nakon 10 mjeseci čekanja, 3. studenog 2009. godine, na Županijskom sudu u Zagrebu sudsko vijeće u sastavu Lepe Singer kao predsjednice vijeća te Sonje Brešković Balent i Lidije Vidjak kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Špehar Janković kao zapisničarke, u nazočnosti zamjenika Županijskog državnog odvjetnika u Zagrebu Cvjetka Ariha i sada novog branitelja okrivljenika, odvjetnika Milenka Umičevića, donijelo je odluku da se uvaži žalba okrivljenog Marka Leke na visinu kazne te kaznu od godinu dana zatvora zamijeni uvjetnom kaznom u trajanju od tri godine uz istovremeno oduzimanje vozačke dozvole. Kao olakotna okolnost uzeto mu je to što je mlad, (iako se to računa samo do 21 godine) te da mu je to prvi put. (Znači li to da svi mladi vozači imaju pravo jedanput, prvi put, nekažnjeno nekome oduzeti život?).

Iako je sudsko vijeće imalo zakonsku mogućnost da odredi kaznu u visini do pet godina zatvora ono se nije odlučilo niti za jedan dan zatvorske kazne. U sudskoj praksi nije uobičajeno da sudsko vijeće smanjuje (poništava) prvostupanjsku presudu, obično je potvrdi ili odredi još veću kaznu. Ovako nešto gotovo je presedan. Iz tog razloga postoji duboka sumnja da je u pitanju korupcija. Mi smo kao roditelji prvu informaciju o drugostupanjskoj presudi dobili od naše odvjetnice Jadranke Sloković, usmeno 4. prosinca 2009. godine. Bili smo šokirani. Ali to još nije sve. Kao roditelji nemamo ni pravo žalbe na takvu skandaloznu presudu. Pravo žalbe nema čak ni državno odvjetništvo koje zastupa žrtvu. Pravo žalbe ima samo ubojica našeg djeteta.

Marko Leko, ubojica Jasmine Čelice, nijedan dan neće provesti u zatvoru i neće platiti ni jednu jedinu kunu kazne

Ovakva presuda po sistemu "Kriv je onaj koga više nema" ne priliči jednoj civiliziranoj zajednici. Svjesni smo da nikakva kazna ne može vratiti život naše Jasmine, ali smo željeli saznati pravu istinu i sačuvati barem njeno dostojanstvo, jer naši voljeni ne mogu se sami braniti. Puno je vozača platilo i plaća novčane kazne za razne prekršaje, a mnogi su otišli i na par dana u zatvor iako nikom nisu oduzeli život. Marko Leko, ubojica Jasmine Čelice, nijedan dan neće provesti u zatvoru i neće platiti ni jednu jedinu kunu kazne.

Kakvu to poruku naši suci šalju ostalim vozačima? Zar se pješaci mogu nekažnjeno ubijati? Zar je to poziv roditeljima da sami uzmu pravdu u svoje ruke? Zar to znači da vrtići, škole, autoškole i policija zajedno sa roditeljima, pogrešno uče našu djecu da su na pješačkom prijelazu sigurni. Očigledno je da pred zakonom nismo svi jednaki jer pripadnici tzv. zlatne mladeži iz obitelji podobnih (poput Makarske 2002. godine) prolaze nekažnjeno. Pitamo se bi li to isto sudsko vijeće takvu presudu donijelo da je na takav način poginulo njihovo dijete? Za njih imamo samo jednu poruku: SRAM VAS BILO!

U našoj kući 2,5 godine gore svijeće čekajući pravdu. Nažalost, iako je za pravosuđe ovaj slučaj završen, za nas roditelje još uvijek nije, jer mi smo kažnjeni doživotno. Osuđeni smo na život bez života. Danas smo to mi, a sutra? Molimo vas da o ovome upoznate javnost da se i drugima ne dogodi što i nama.

Ogorčeni Jasminini roditelji,
Sonja i Nebojša Čelica
Pula, 20.12.2009.

Izvor: Index.hr

Palenta

Danas ujutro bebaču smo ponudili palentu za doručak. Čim smo približili žlicu ustima okretao je glavu na drugu stranu. Nema problema, bilo je i drugih stvari na meniju. Dobro se najeo. Mislio sam si, Gle, zadnjih par puta nije htio jesti palentu ujutro. Valjda ne voli jesti palentu, zaključio sam. Tri-četiri sata kasnije, prije prvog popodnevnog spavanja, opet smo išli njupat. Sada je jeo samo palentu i ništa drugo. Tu smo dakle!, zadovoljno sam uzviknuo u mislima sretan zbog nove spoznaje, Nije da ne voli palentu. Samo mu se palenta ujutro ne jede.

Beba zna što želi!

U zadnje vrijeme kada hranimo bebonju sve je zabavnije. Mali ima kristalno jasnu zamisao što trenutno želi staviti u usta. Ako ponudimo nešto što ne želi, odmahuje glavom, ispušta kratki grlati nezadovoljni zvuk i pokazuje prstom u smjeru željenog artikla. Ono što pokaže to spremno pojede. Mi mu puštamo neka si sam odabere što će jesti i kojim redom, tako da npr. popije gutljaj jogurta, gutljaj vode, sira, sira, sira, vode, sira, jogurta… Između ostalog voli pojesti malo luka. Nismo mu nudili. Sam je uzeo. I to u ljusci. Vidjevši da ga želi kušati, ogulili smo mu luk i ponudili malo nek proba. Slatko ga je pojeo.

Danas, za vrijeme jela nakon drugog popodnevnog spavanja, nismo mogli prepoznati što želi. Nudili smo sve ponuđeno na stolu a on je redom odbijao. Mali je bio sve nervozniji. Bio sam spreman potpisati kapitulaciju i pomiriti se kako bebač nije gladan.
Žena se nije predavala: «On želi juhu!», ispalila je kao iz topa.
Baš, pomislim tiho u sebi, kako supruga ne bi čula pritajeni sarkazam. Lijeno sam otišao podgrijati juhu, i bogami… Osmjeh je otpuhao nervozu i mali je navalio kao da nikada nije jeo.

Dakle, bebonjovski nam je od početka govorio što želi jesti. Mi ga nismo razumjeli. Kakva je to frustracija? Govoriš iz sveg glasa što želiš a ljudi koji se brinu za tebe ništa ne razumiju i nude ti stvari koje ne želiš. Sad kad vratim film unazad sjetim se kako je i pokazivao prstom u smjeru gdje se juha i nalazila. Lako je poslije biti pametan. Da se žena predala poput mene i odustala od namjere da shvati želje bebe, mogli smo komentirati: «Danas ima slabi apetit. Možda ga nešto boli. On nije gladan…» nemajući pojma koliko smo daleko od istine. Bebe znaju što žele. Na nama je da to prepoznamo.

Snijeg

Danas se sve zabijelilo. Uz mrvicu mašte zamislio sam da se nalazim na nekom skijalištu u Alpama. Mljac. Otišli smo u šetnju. Snijeg je padao sa svih strana. Bilo je idilično. I hladno. Prošetali smo se do placa i nazad. Bebač se stisnuo u slingu i nije previše mrdao. Kiši se veseli, sa snijegom još nije načisto.

Imam prijatelje koji po zimi ne vode djecu van. I sam primijetim kako je sve manje roditelja u šetnji s bebačima. Poštujem svačiji odabir, ali mislim da bebi malo zime ne može škoditi. Dapače, izlazak van je poželjan. Hladni zrak, svježina, dobro dođu organizmu.


Prednost nošenja beba u nosiljci po zimi je taj što grijete bebu tijelom (I beba grije vas. Ne jednom sam izašao van preslabo obučen. Od hladnoće me spasio bebač, grijući mi prsa i trbuh). Bebu, dok je u nosiljci, možete grijati i slobodnim rukama, a kako vam je bebač pred nosom možete lako provjeriti je li mu zima ili ne.

U svakom slučaju, toplo obucite sebe i bebače i svi van. Idemo, u planine…

Izgubljeni dokument

Prije tjedan dana obavio sam jedan interview preko telefona. Par dana kasnije tražio sam papire na koje sam zapisao razgovor. Papire nisam mogao naći. Tražio sam ih svugdje. Među drugim papirima, u ormaru, ispod ormara, torbama… U jednom trenutku sam okrivio bebača jer je već optužen za nestajanje četke za kosu i dvije četkice za zube. U trenutku očaja pozvao sam intuiciju u pomoć. Zažmirio sam, opustio se i čekao unutarnji glas da me odvede do željenih papira. Intuicija taj dan nije bila doma. Pomirio sam se da ću papir pronaći kroz kojih 10 godina i onda se nasmijati svemu tome.

Sjeo sam za računalo u nadi kako ću se sjetiti razgovora. I gle čuda. Kako sam gledao po foledrima na računalu, shvatio sam da sam traženi tekst već u cijelosti prepisao u jedan dokument. O, gdje mi je bila pamet?

Sve nas to vodi na onu poantu: Svi tražimo nešto, ne znajući da to već imamo.

Sunce moje!

Imam toliko toga za reći, napisati, olakšati si dušu, ali preuzele me razne obaveze. Kroz koji dan riješiti ću se silnih poslova i pustiti pero na slobodu. Bez sedla i uzda. Slobodno pustiti duši da uobliči misli. Misli kojih nekada ni sam nisam svjestan. Volim pisati. Imam potrebu za pisanjem. I pisati ću.

Do tada vas pozivam da pogledate novo izdanje besplatnog časopisa Mamino sunce, časopisa za trudnice, mame i tate. LINK-Mamino sunce!

I čuvajte vaša sunašca no ne zaboravite na sebe! Budite svjesni, ako želite da vaša sunašca što bolje sjaju i vaš sjaj mora biti veličanstven.

Besplatna škola nošenja

Nama je puno pomogla PixieKid škola nošenja. Toplo preporučam svim novopečenim slingašima ili mei-taistima ovaj kratki tečaj. Požurite, prijave su u tijeku!

PixieKid Posljednja ovogodišnja PixieKid škola nošenja održati će se 16.12.2009. u 11 h u dvorani Aeroftness kluba na Sv. Duhu, put do dvorane potražite na www.aerofitness.hr.

I ovog puta škola je BESPLATNA za vas i vašu bebu, no važno je da se prijavite u što kraćem roku zbog ograničenog broja polaznika.

Prijave za školu možete poslati svakim radnim danom od 9:00 do 17:00 sati na telefone:

mob: 098 / 818 546 - tel: 01 / 36 49 319

ili putem maila (posjetite stranice www.pixiekid.com)

U školu dođite sa svojom bebom, nosiljkom i dobrom voljom, naoružajte se pitanjima , a ostalo prepustite našoj trenerici-učiteljici.

Ukoliko želite kupiti nosiljku u školi, i time uštediti troškove poštarine, navedite svoje želje u prijavi.

Vidimo se!

Igre za bebu- mazanje kremom

Navečer, poslije kupanja a prije spavanja mažemo bebonju s kremom ili bebi uljem. Već prije bebač se hvatao i kreme i ulja i igrao s njima. Voli, npr. skidati poklopac od kreme i stavljati ga nazad na posudicu.

Danas smo probali jednu drugu igru i upalilo je. Nakon što smo ga namazali od glave do pete, uzeo sam kremu i stavio je ženi lakat. Zatim sam je razmazao po ženinom laktu. Žena je gugutala od veselja. Nije prošlo niti dvije sekunde kad je lavić krenuo u akciju. Gurnuo je prste u kremu. Nagnuo se prema majci i nanio joj kremu po ruci. Pohvalili smo ga, mama se nastavila veseliti, a on je ponovo krenuo prema kremi i nastavio mazati maminu/ženinu ruku. Baš je bio slatki. Kad je bilo dosta, zatvorili smo kremu i nježno mu rekli «Sad je dosta. Dosta smo se namazali» Pozdravili smo kremu, rekli joj pa-pa i stavili je sa strane. Bebač se zadovoljno okrenuo prema kinderbetu i popeo na njega. Baš smo se fora igrali.

Druga vremena

«Nije se moj sin usrećio sa ženom…» tuži mi se jedna draga baka. Ja načulio uši i slušam dalje. «Zamisli ovo, došla sam im u posjetu i što vidim. Moj sinek pere suđe a ona njegova sjedi na kompjuteru. Pa tko je to vidio? Žena treba biti žena a muškarac treba biti muškarac. Dobro se zna što žena treba raditi!»
«Draga moja…», krenuo ja tješiti baku «danas su vam druga vremena.»
«Joj, pusti me», prekine me baka «sva sreća što neću još dugo. Ova vaša vremena su meni neshvatljiva i teško razumljiva. Ja sam živjela u jednom sasvim drugačijem svijetu. Danas je sve ludo.»

Ovo je jedan odličan primjer shvaćanja života. Ništa u životu nije niti crno, niti bijelo. A bogamu, niti sivo. Sve ovisi o našoj interpretaciji života. Naša interpretacija uvjetovana je načinom opažanja života i sustava vrednovanja okoline. U velikoj većini slučajeva vrijednosti koje prihvatimo- zadržavamo i nismo skloni njihovoj promjeni.

Mi sada možemo suditi ovoj baki kako je netolerantna i kako ne razumije da se vremena mijenjaju. Možemo se i smijati njenom zastarjelom načinu razmišljanja. No, ako joj sudimo ili ako joj se smijemo, ne bi to bilo loše zapamtiti i sjetiti se u trenutku kada će se nama netko smijati ili nas suditi zbog našeg zastarjelog načina razmišljanja.

Žalosno je kada ljudi prihvate kalupe razmišljanja i prestanu se razvijati u duhovnom ili mentalnom smislu. Začahure se u kukuljice spremni zauvijek braniti svoje stavove i tvrdnje, kako bi sami sebi dali potvrde da je njihov svijet i način života ispravan, spremni nikad se pretvoriti u leptira.

Netko kaže da ljudi kada ostare postanu zločestiji, zajedljiviji, teži... Slažem se s time, ali vjerujem da je tome upravo razlog stagnacija u razvoju života osobe i življenje ne-kvalitetnog života. Čovjek, umjesto da živi svoj život, slijedi svoje snove i bude sretan okrene se automatizmu, onome što je u skladu s općim prihvaćanjima života, dakle kukuljenju, koje daje prividnu sigurnost na štetu slobode. Prividno zadovoljstvo na štetu iskrene sreće. Umjesto života odabire se životarenje. Živiš li ti život ili životariš?

Povijest se ponavlja

Kada bi nas majka ostavljala same preko vikenda, buraz i ja bi pucali od zadovoljstva. Nikako je nismo mogli uvjeriti kako mi ZBILJA želimo da ona ode. Ona je imala, nama neshvatljivu i potpuno nepotrebnu, grižnju savjesti kako je loša majka što nas ostavlja same. A mi smo napokon živjeli punim plućima. Bar za vikend.

Jednog od tih vikenda slobode napravili smo za promjenu dobru stvar. Bacili smo upljesnivile sireve iz frižidera. Zbilja ih je bilo mnogo. Sve do jednog pobacali smo u smeće. Mama se vratila doma. Pohvalili smo se kako smo očistili frižider od pljesnivih stvari.
«Što je bilo pljesnivo?», pitala nas je mama.
U glas smo odgovorili: «Sir.» Zbilja smo bili ponosni. Do tada ni crknutog miša ne bi izbacili iz frižidera. Samo bi ga gurnuli da možemo do salame.
Mama nije dijelila naše oduševljenje. Sumnjičavo je otišla do frižidera i pogledala… Nas dva, sina ponosna, bacili smo skupocjene sireve koje je očuh donio iz Pariza. Smola.

Ovaj događaj mi je ponovno danas bljesnuo pred očima. Istina je da se zadnjih dana, možda kojih tridesetak, doma osjećam nekako šušmasto. Uvijek nešto zaribam, razbijem, pokvarim… Nije to zla namjera. Neka potisnuta šlampavost isplovljava na vidjelo. Evo, primjera radi, nedavno sam razbio čašu i jaje. To mi se zaista dugo nije dogodilo. Najtragičnije je bilo na jednom ljetovanju, imao sam kojih 12-13 godina. Bilo nas je zaista puno u kući, 8 djece, 8 odraslih. Uglavnom, nakon trećeg dana jedini sam ja koristio plastičnu čašu- iz razloga što sam do tada razbio tri staklene. Vratimo se današnjem danu.

Danas sam, ni sam ne znam kako, strgao poklopac od Baby šampona kad smo bili na bazenu. Nadalje, nisam dobro zatvorio vodu koju sam stavio u ruksak sa stvarima i tako smočio pola stvari u torbi. He, he, he, bili smo ovih dana na registraciji. Oštroumno sam primijetio kako nismo dobili naljepnicu za auto (naljepnicu-na kojoj je označeno do kada vrijedi registracija). Ostao sam s bebom u autu a žena je otišla pitati možemo li dobiti naljepnicu. Vratila se s tipom koji ju je pokazao. Bila je zalijepljena na mjestu koje se ne može vidjeti iz auta. Žena je propala od neugodnosti. No da se vratim na događaj koji je uzrok ovog pisanja.

Popodne smo se vratili od Sv. Nikole. Mali je otišao spavati a ja sam se par puta popiknuo na torbu koju smo ostavili u hodniku. U dobroj namjeri htio sam spremiti torbu kad sam vidio da je puna stvari. Skoro sam torbu vratio nazad na pod i nastavio svojim putem, ali prevladala je želja da budem dobar suprug ispravnog djelovanja. Raspakirao sam torbu i svaku stvar stavio na svoje mjesto u ormar ili ladicu. Zbilja sam bio ponosan kako sam sve lijepo spremio.

Nakon pola sata, supruga me pita:
«Gdje si stavio stvari iz torbe?»
JA, ponosno: «Lijepo sam pospremio po ormarima i ladicama.»
S njene strane ne čuh odgovor. Bilo mi je sumnjivo. Pošto sam u tom trenu bio s bebonjom na podu i gledao kako radi vešmašina nije mi bilo druge nego odpuzati i proviriti kroz vrata od kupaone. Žena, blago rečeno, nije bila najbolje volje.
«Ne da mi pomažeš nego mi odmažeš.», rekla je svakako samo ne ugodno.
Uh, shvatim, nešto sam zgriješio.
«Danas sam ujutro sve pripremila za bebača i stavila u torbu», kaže furiozno i nastavi, «i mislila sam kako je dobro što imamo sve spremljeno, jer kroz deset minuta idemo na plivanje.»
Skužio sam što se desilo.
Ipak je, da ne bi bilo zabune pojasnila do kraja: «Sad opet moram sve spremati i pripremati za van. . Samo zato što si mi pomagao, moram raditi ponovo što sam napravila ujutro».
Htio sam ublažiti situaciju «Nije tako strašno, imamo vremena. Plivanje nam počinje u 18h»
Ona digne pogled u plafon. Čudim se da žbuka nije popucala. Vrati pogled na mene i kaže: «Srećo, plivanje počinje u 17h»
Ups. Još jedna pogreška. A baš sam bio tako ponosan kako sam sve stvari lijepo spremio na svoje mjesto.

Pouka: Nekad je bolje činiti- ništa. Ako želiš nešto napraviti u dobroj namjeri, ali to ne zbog srca ili od srca, nego da nekome pokažeš da imaš srce, okani se toga i prepusti stvari svome toku.

PS Opaska za bolje razumijevanje: naš bebač je bez pelena od više ne znam kojeg mjeseca. Naravno, tu i tamo, a nekad i tu i tamo, pobjegne mu u gaće. Zato, kad idemo van na duže uvijek imamo par rezervnih gaća i hlača sa sobom. I čarapa isto, jerbo nekad i one znaju biti mokre. Također, danas smo imali dosta obaveza i malo vremena, time je svaka minuta bila vrednija. Plivanje na koje idemo je plivanje za dojenčad, preko plivačkog kluba NAtator. Živjeli!)

PSS Dok sam ovo pisao, na samom kraju srušio sam laktom bilježnicu i mobitel na pod. Nadam se da će šlampavost proći.

Najbolji mehaničar na Svijetu

Danas sam išao promijeniti prednji lijevi far. Naravno, i bebonja je išao samnom. Otvorio sam haubu, postavio šipku da hauba ostane u zraku (bebonja je skoro srušio) i krenuo šarafiti. Točnije odšarafljivati dva vijka da izvadim far. Kako bi mogli dobiti pravu sliku mojih mehaničarskih sposobnosti moram napraviti digresiju. Ja jako volim popravljati stvari, pogotovo kada nešto treba rastavljati. Volim, samo sam nažalost malo manje uspješan u tome. Kad idem nešto popraviti, prvotna namjera mi je naravno, popraviti to. Nakon što rastavim pokvarenu stvar mijenjam ciljeve. Tada se nadam da ću uspjeti vratiti stvar kakva je bila. Pokvarena. Ali sastavljena. Vratimo se mom faru, prednjem lijevom.

Dakle, odšarafim jedan šarafić. Bravo ja. Odšarafim i drugi. Odlično. Pažljivo odaberem mjesto gdje da sigurno odložim drugi šaraf i tad primijetim kako ne znam gdje sam ostavio prvi. Bravo, u niti minuti mehaničarskog posla uspio sam izgubiti 50 posto šarafa. Pogledavam lijevo, pa desno a šarafa nigdje. Da se negdje otkotrljao čuo bi. Bio sam siguran kako sam ga odložio na sigurno mjesto samo što to mjesto nisam mogao naći.

Naginjem se pod haubu i pogledavam na sve strane. Skužim da bebaču u slingu i nije najugodnije visiti naopačke iznad motora. Ha, taj sling ipak nije svemogući. Bio sam pripremljen za plan B. Prije izlaska iz kuće sam ga debelo obukao. Obuo sam mu cipelice i stavio 11-mjesečnjaka na pod (betonske velike ploče između kojih se nalazi par centimetara zemlje-trave). Dodao sam mu ključ, osamnajsticu, nek se igra i krenuo tražiti moj šaraf. Šaraf nisam našao, ali sam skoro razbio novi far. Novi far je bio nespretno stavljen na lijevak za rashladnu tekućinu. Kako sam se naginjao amo tamo, trknuo sam far koji je pao na pod. Srećom nije se razbio. U tom trenutku sam požalio što sam uopće krenuo u ovu avanturu. Da budemo na čisto, promijeniti far nije neka znanost, ali samo onome tko zna kako ili je jednostavno spretan s alatom.

No sve u svemu uspio sam promijeniti far i na kraju su mi se oči caklile od zadovoljstva. Šarafić nisam pronašao, nego sam morao otići u obližnji dućan i kupiti novi. Što se tiće bebonje, njemu je bilo super. Jako ga je veselilo kada sam tražio šaraf po podu i trgao travu kako bi ga eventualno pronašao. Smijao se tome i oponašao me. Kada sam zašarafljivao novi far, bebonja mi se pridružio i ključem počeo lupati po tablicama. Bio sam ponosan. Sin mi pomaže. U tom trenutku ja sam za njega bio najbolji mehaničar na Svijetu.

Avantura za dobro jutro

Desilo se sve na brzinu. Žena je morala hitno ići na teren u Samobor. Nas dva smo je išli ispratiti. Nisam uzeo ključ od kuće, ali sam planirao ostaviti otvorena vrata od haustora.

Žena je otišla a mi smo krenuli u standardnu kružnu šetnju. Posjet jednom psu, vidjet dva semafora i tri cvijeta. Za vrijeme šetnje sjetio sam se kako sam zaboravio ostaviti otvorena vrata od haustora. Živimo u kući s šest stanova. Od tih šest stanova jedan je prazan a u dva se nalaze ordinacije, psihijatarska i logopedska. Jedni od susjeda su umirovljenici. Oni su uvijek doma. Na njih sam računao.

Kad smo došli pred kuću pozvonio sam na portafon od susjeda umirovljenika. Nakon 10 sekundi pozvonio sam i na ostale portafone. Pih, evo veselja. Ne možemo ući u kuću. Što ćemo sad? Sa sobom nisam imao mobitel. Znao sam da je i mobitel od žene ostao doma, jer nije bio napunjen. Mali će kroz deset minuta postati gladan. Kao dodatak svemu sa sobom nisam imao niti novčića. Što sad?

Sjetih se knjige «Alkemičar». Mladić Santiago nalazio se na tržnici u stranoj zemlji. Nije imao novčića sa sobom- bio je opljačkan. Nije znao jezik kojim se govorilo u zemlji. Prodao je sve ovce koje je imao i sada nije imao ništa. Osjećao se tužno i posramljeno. Onda je shvatio da svijet može promatrati kao jadna žrtva nekog lupeža ali i kao pustolov u potrazi za blagom. On se odlučio za ovo drugo. Mi isto. Bez ključa i mogućnosti vratiti se kući postali smo pustolovi u potrazi za avanturom.

Kako je Santiago iz Alkemičara svoj problem riješio na tržnici nas dva krenuli smo prema obližnjem placu. Ljudi znaju biti darežljivi kada vide bebu u nosiljci. Ideja mi je bila da se domognem barem jedne mandarine. S placa smo se vratili s jednom mandarinom, jednom kruškom i malo grožđa.

Kad je pojeo mandarinu i krenuo njupati grožđe, sjetio sam se da bi bebač sigurno rado popio malo vode. Ušao sam u prvi dućan i ispričao što nam se desilo. Zamolio sam za malu bočicu vode, donest ću im novce kasnije. Kad se mali napio vode i više nije mogao jest, nisam bio pametan gdje da krenemo. Nisam imao osjećaj da je vrijeme pokušati ponovo zvoniti susjedima na vrata. Besciljno smo lutali, kao dva konja puštena na livadu u potrazi za ukusnom travkom.

Naišli smo na starog poznanika kojeg dugo nisam vidio. Počastio nas je toplom čokoladom (bebonja je dobio žličicu) i ugodnim razgovorom. Nakon pola sata prijatelj je morao dalje a ja sam otišao vidjeti je li se koji susjed pojavio.

Taman pred ulazom naišao sam na psihijatra kako izlazi iz haustora. Baš zgodno. Avantura je završila. Ušli smo u sigurnost doma i kroz pet minuta mali je zaspao kao top.

Dude i bočice za djecu

O dudama i bočicama za djecu baš nemam iskustva. Bebonja ne koristi dudu kao niti bočicu. No to me ne sprječava da napišem koju riječ o navedenim pomagalima za bebe.

Duda
Prije nego sam postao tata, našao sam se s prijateljem na kavi. Evo što mi reče prijatelj:
«Pokupio sam ženu i bebu iz bolnice. Došli smo doma i sve je bilo okej. Onda je beba počela plakati i nismo je mogli nikako smiriti. Beba je plakala i plakala. Više nije bila gladna. Nije joj bilo niti pretoplo niti prehladno. Nismo znali što je. Nunali smo je ovako pa onako, pjevali, plesali ali sve uzalud. Zvali smo mame i prijatelje za savjet. Netko nam je rekao: Jeste joj probali staviti dudu? Doma nismo imali dudu i odjurio sam u apoteku. Vratio se s dudom. Dao sam maloj dudu a ova, kako je dobila dudu u usta, zaspala iz prve i više nismo imali problema.»

Poučen iskustvom prijatelja kad je moja žena došla doma s bebonjom imali smo tri dude (nismo niti jednu kupili, sve smo dobili na tečaju za trudnice). No nije bilo potrebe za upotrebom. Istina bog, par puta sam se nadao da bi duda mogla umiriti mališana, ali srećom to nije bilo rješenje za njega. Po meni dudu treba imati pri sebi i upotrijebiti je ako baš ništa drugo ne funkcionira.

Bočice za djecu
Ja sam se teško odvojio od bočice kao mali (zbog neugode sam potisnuo podatak koliko sam godina imao kad sam prestao piti na bočicu). Mama mi nije više dopustila da ju koristim, no srećom sam u suradnji s bakom, u tajnosti, dobivao porcije. Mi bebonju nismo previše hranili na bočicu. Razlog je taj što je do 6 mjeseca bebonja hranjen isključivo majčinim mlijekom, dakle direktno s «pipe». Desetak-dvadesetak puta žena se izdojila pa smo to mlijeko davali na bočicu. S nekih 5 mjeseci bočicu smo zamijenili s šalicom i bebač je super prihvatio cuganje iz šalice. Kad smo mu počeli davati vodu, davali smo mu piti iz jedne čašice od rakije. Ubrzo je malu čašicu rakije zamijenio velikim čašama koje i mi koristimo, nekako mu je draže ono što i mi koristimo.

Ehec, da, i savjet za tate kada hrane bebe na bočicu. Postavite dijete na sebe u položaj kao kada pije mlijeko direktno s majčine dojke.

Luna- super fora časopis za djevojčice

Drago mi je što sam osobno svjedočio stvaranju jednog zbilja prekrasnog časopisa- Luna, časopisa za djevojčice. Časopis je odlično napravljen, prepun edukativno-zanimljivih članaka. U današnje vrijeme novinarskog žutila i okrenutosti prema savršenom izgledu i dobrim izgledima za komplekse, Luna pruža puno više-zaboravljene vrijednosti. Toplo ga preporučam svakome. Naravno, ciljna skupina su djevojčice, ali nećete pogriješiti ako ga i vi pročitate.

Na sljedećem linku možete u potpunosti pregledati šesti broj. Uvjerite se u kvalitetu članaka.
LINK LUNA BROJ 6.

Pozdrav!

Promjena guma na autu

Jučer ujutro sam otišao promijeniti zimske gume. Ženica i bebač otišli su na plac. Dok su momci mijenjali gume na autu ja sam uživao u kavi i jutarnjim novinama. Uh, kako sam se osjećao slobodan. Već dugo vremena nisam bio tako sam. Dragi su mi žena i dijete, ali povremeno je potreban odmak, čak i od raja.

Za vrijeme uživancije (evo samo kad se toga sjetim odmah mi je lakše) žena je imala nove zgode na placu. Bebač je, ko i uvijek, bio u nosiljci. Stari dobar sling. Jutro je bilo kišno.

Veli moja ženka: «Znaš koliko nam se ljudi danas obratilo na placu?»
Ja: «Ne, koliko?»
Ženka: «Brdo, skoro svaki drugi. Najgore od svega je što su svi isto pitali, isto reagirali.»
Ja: «Što su htjeli?»
Ženka: «Prvo bi kao zabrinuto pitali: Kud vodite bebu na kišu? Pokisnut će. Ja bi im objasnila da neće pokisnuti zato jer imam širom otvoren kišobran nad glavom. Onda bi se oni zamislili pa komentirali zamišljeno, više sebi nego meni: Da, da. Pa nek se dijete navikne i po kiši ići van. Katastrofa. Voditi razgovor s puno ljudi i na isti način. Već sam mislila da ću poluditi i nekog odalamiti kišobranom»
Ja: «A što je bebonja rekao na to?»
Ženka: «Lako je njemu. On se svakom smješkao. Kako je bilo tebi?»
Ja (s osmijehom na licu): «Uživao sam. Dok su momci mijenjali gume u miru sam popio kavu. Pročitao sam Večernji i na brzinu Jutarnji list»
Ženka: «Super si se brzo vratio. Mislila sam da te neće biti još sat vremena»
Ja: «Eh, da sam to prije znao zadržao bi se još duže!»

Kako zaraditi novac na internetu?

Prijatelj je bio u Americi. Došao čovjek u hotel rezervirati sobu. Na recepciji je pitao za cijenu dvokrevetne sobe. Iznenadio se na iznos, bilo je 15 dolara više nego što je provjerio preko Interneta.
Prijatelj: «Zar ste podignuli cijenu ovaj tjedan?»
Recepcionar: «Ne, nismo. Takva cijena je već zadnjih 5 godina»
Prijatelj: «Onda na Internetu imate pogrešne informacije, prije tjedan dana sam bio na vašim stranicama i cijena je bila za 15 dolara manja»
Recepcionar: «Da. Imate pravo. Ali ta cijena vrijedi samo ukoliko rezervirate sobu preko Interneta.»

Sljedeće što je prijatelj pitao bilo je: «Gdje imate Internet?». Recepcionar mu je pokazao na računalo udaljeno par metara dalje. Prijatelj se pozdravio, otišao na Internet i rezervirao sobu 15 dolara povoljnije.

Evo, nešto slično, ali s dodatnim pogodnostima/prednostima pojavilo se kod nas.

Pročitajte više...

iPOPULUS – poslovanje budućnosti
Kombinacija promocije tvrtke, posredovanja, popusta i multilevel marketinga

Poslovanje Internetom u svijetu zauzima sve većeg maha. Mi kaskamo za time ali idemo u istom smjeru. Jedan od novih projekata kod nas koji želi iskoristiti potencijal Interneta je društveni klub iPOULUS. Ideja je okupiti i napraviti mrežu ljudi koja će između sebe koristiti razne pogodnosti kluba. Klub iPOPULUS okuplja ljude koje veže motiv- zaraditi novce. Pokušat ću što jednostavnije objasniti o kojim se pogodnostima radi:

1. promocija tvrtke/više klijenata/više prodaje
Ovo je namijenjeno onima koji se bave prodajom, bilo dobara ili usluga. Klub osigurava promidžbu tvrtke među svim članovima kluba. Pružatelj usluga članovima kluba osigurava određeni popust (slobodni odabir).

2. posredovanje u prodaji
Ovo je namijenjeno onima koji se bave posredovanjem u prodaji. Povežite prodavača i kupca i zaradite proviziju za sklopljeni posao. Klub je samo pružatelj informacija i on povezuje članove. Sam način isplate stvar je dogovora između članova.

3. korištenje popusta (nije zarada ali je zato ušteda)
Ovo je namijenjeno onima koji imaju potrebu za određenim proizvodom/uslugom. Potražite odgovarajući proizvod/uslugu unutar kluba i osigurajte popust predviđen za članove.

4. učlanjenje novih članova- multilevel
Klub koristi prednosti multilevel sustava s ciljem stvaranja što većeg broja članova. Za svakog novog dovedenog člana klub vas nagrađuje.

Potrebna investicija: 299 kuna/godišnje
Multilevel računica: Za svakog člana kojeg dovedete u klub dobijete 100 kuna i 10% njegove zarade. Dovedite tri osobe i povratili ste svoj ulog.

Ako imate pitanja ili se želite uključiti u klub javite se na email: izperatate@gmail.com
Sretno!

Sling nosiljka- višenamjenski proizvod

Već duže vrijeme planiram napisati iskustva vezano za nosiljke za djecu- marama, mei tai i sling. Ali to vrijeme još nije došlo. Uglavnom, danas sam otkrio još jednu korist korištenja sling nosiljke.

Bebonja i ja krenuli smo u dućan. Išli smo poznatom rutom. Pozdravljali pse. Veselili se semaforu i izlozima. Smješkali se ljudima. Dakle jedan običan odlazak u dućan. Na pola puta primijetio sam da imam širom otvoren šlic. Malo je bedasto zatvarati šlic nasred ulice ali još gluplje je hodati otvorenim šlicom. Uz malo srama, pogled u pod i okret prema zidu zatvorio sam šlic. Nije dugo trajalo, tri koraka, i šlic je bio ponovo otvoren. Tek tad mi sinu. Nosim sling- nosiljku za bebe koja može poslužiti kao i šlico-štitnik. Više ljudi mi je za sling reklo da može poslužiti i kao modni detalj. No nitko nije spominjao kao zaštitu u slučaju problema s šlicom. Kako sam hodao jedan kraj sling marame taman mi je prelazio preko pupka na niže. Otišli smo u dućan, vratili se dužim putem i nitko nije primijetio poteškoće s hlačama. Živio sling!

Jesen stiže dunjo moja...

Evo današnje zgode. Bebonja i ja otpratili smo mamu/ženu na posao i šećemo po kvartu. Prolazimo pored breze i susrećemo dječaka kako trga lišće. Momčić od kojih 10-11 godina.

«Bok!», pozdravim ga, iako ga ne poznajem.
«Hhhhhhh», pozdravi ga i bebonja iz slinga pokazujući prstom prema njemu.
Dječak nas pogleda, odzdravi «Bok!» i vrati se svom poslu. Skidao je lišće. List po list.
Primijetio sam kako to nježno radi.

«Zašto trgaš lišće?» pobjegne mi na glas razmišljanje.
«Pomažem stablu!», kaže momčić uronjen u svoj posao.
«U čemu?», upitam zbunjen.
«Hhhhhhhhhh!», kaže bebonja.
«Pomažem stablu da se riješi lišća!», kaže s prizvukom kao da bi odgovor trebao znati svaki pošteni svat.

Nisam se zadovoljio odgovorom. Htio sam saznati više i podijeliti svoju mudrost.

«Zar ne misliš da će drvo samo otpustiti svoje lišće kad mu to najbolje odgovora? Znaš drvo se priprema za zimu i lišće…» kako sam pričao zapuhao je vjetar. Prije nego sam dovršio misao vjetar je tako zapuhao da smo dječak, bebonja i ja bili zasuti stotinama zlaćanih listova. Bilo je čarobno. Navala zlatnih listića koji lepršaju oko mene naveli su me da ušutim. Kad se i zadnji list umirio na podu, dječak me pogleda i kaže:
«Vidiš i vjetar mu pomaže!»
«Huuuuuuu!», bebonja zadivljeno pogleda u dječaka i pokaže prstom na stablo.

Na to nisam imao što odgovoriti. Imao sam osjećaj da sam od nas trojce s najmanjim znanjem i shvaćanjem. Osmjehnuo sam se i približio listu. Primio sam ga prstima.

«Samo nježno», poduči me dječak «i makni samo one koji su spremni.»
Dotaknuo sam mali listić i razmišljao je li ovaj list spreman da se otkine. Kako sam ga držao list mi je ostao u rukama. Da bio je spreman.
Sretan pogledao sam dječaka koji me gledao i mudro kimnuo glavom. Zatim se vratio svom poslu pomaganja stablu.

Otišao sam dalje sa smiješkom. Bebonja se još dugo okretao za stablom. Ili dječakom, to nikad neću saznati.

Pranje zuba kod beba

Bebonja je dobio prve zube s 6 mjeseci, dva dole, a s 9 mjeseci pridružila su se dva zuba gore. Sad izgleda ko' zeko a ugriz mu je vučji. Sa skorašnjih 11 mjeseci brojno stanje zubi ostalo je nepromijenjeno. Pojavom zubi pitali smo se kada treba početi prati bebonjine zube? I što je još važnije, kako?

Pranje zubi može se slobodno početi pojavom prvih zubića. Dobroj je radi stvaranja buduće navike, također vjerujem kako bebačima sigurno paše kad im se prčka po desnima. Najjednostavnije i najpraktičniji pranje zuba je čistu gazu umočiti u toplu vodu ili kamilicu i očistiti zubiće i desni. Kao, netko veli treba prati nakon svakog jela, ali mi jedemo svakih pola sata. Za sada peremo samo na večer.

Majmun radi što majmun vidi. Isto je s mladunčadi od ljudi. Navike igraju velike uloge u našim životima. Već duže vrijeme malom smo kupili četkicu za zube. Dajemo mu da se igra s njom. Kad mi peremo zube, on nas gleda, smije se. Onda on ide sebi prat zube. Sve je to usmjereno na igru nego na pravo pranje.

Netko je spominjao da treba koristiti pastu za zube ali to su bedastoće.

Rastu zubi – bole desni. Iz više izvora sam čuo kako razne tekućine/vodice za smirivanje
boli desni ne pomažu. Mi smo probali i uvjerili se u isto. Masaža desni i dati bebaču da nešto gricka najbolja je stvar.

Koliko pozorno slušate?

Koliko aktivno slušate? Osobno, dok sam bio mlađi imao sam (skromno) nevjerojatnu moć kvalitetnog slušanja. Čuo bih, razumio, osjetio što druga osoba govori. Kako su godine prolazile pretvorio sam se sve više u tupi stup koji se ne zamara s time što osoba govori nego si mislim po svom.

Pred vama je test iz aktivnog slušanja. Deset jednostavnih pitanja. Odgovorite na njih. Rezultate možete pogledati u knjizi "Tajna komunikacije" od P. Thomsona ili mi pošaljite upit za odgovorima na email adresu izperatate@gmail.com, ja ću vam poslati odgovore.


1. Podijelite 40 s pola i dodajte 15. Što ste dobili?

2. U Škotskoj je muškarcu zakonom dopušteno da oženi sestru svoje udovice?

3. Što je jezično točno: devet i pet je trinaest ili devet i pet su trinaest?

4. Koliko je kubičnih metara blata u rupi koja je 6 metara duga, 3 metra široka i duboka 1 metar?

5. Kad se prekooceanski brod ponovno boji, valja nanijeti 25 premaza.
Koji premaz ide na prvi?

6. Vlak odlazi iz Birminghama u 7.00 i do Londona će prevaliti stokilometarski put; putuje 100 km na sat. Također u 7.00 iz Londona kreće vlak na stokilometarski put do Birminghama; putuje 50 km na sat. Kad se susretnu, koji će vlak biti bliže Londonu, vlak koji je krenuo iz Birminghama ili onaj koji je krenuo iz Londona?

7. Koja od tri navedene životinje najbolje vidi u potpunom mraku: leopard, sova ili šišmiš?

8. Imate dvije kovanice u ukupnom iznosu od 30 lipa. Budući da jedna od tih dviju kovanica nije novčić od 10 lipa, kojim kovanicamaraspolažete?

9. Koliko je životinja od svake vrste Mojsije ukrcao na arku?

10. Prije nego što je otkriven Mont Everest, koja je bila najviša planina na svijetu?

Sretno (prosjek su 4 točna odgovora od 10)

Knjiga "Tajna komunikacije"

Čitam zgodnu knjigu: «Tajna komunikacije» od Petera Thomsona. Evo što sam našao zgodno za roditelje, pročitajte…

Zamolili su dijete da tanjure odnese iz blagavaonice u kuhinju podsjećajući ga: «Nemoj razbiti tanjure!»
Što se događa u djetetovoj svijesti? Mora misliti o razbijanju tanjura da bi mislio o NE razbijanju tanjura.

Mali se dječak penje na stablo i čuje roditelje kako mu govore «Pazi da ne padneš!»
Što mora učiniti kako bi mislio na to da NE padne? Mora misliti o padu!

Sasvim mala djeca najprije će učiniti upravo ono što se od njih ne želi prije nego li njihova mlada svijest bude sposobna razabrati negativno predstavljanje informacije.

Sve naredbe kojima zapovjedamo ili iskazujemo zahtjev trebaju biti pozitivne, usredotočene na krajnji rezultat, a ne na ono što želimo ukloniti.

Čvrsto se drži bolje je od Pazi da ne padneš.
Drži tanjure bolje je od Nemoj razbiti tanjure.

To se ne odnosi sam na djecu. Evo još jedan primjer: Pušaću koji želi prestati pušiti rečenica "NEĆU pušiti" u stvari mozgu daje naredbu koju je teško pokušati. Svijest tu poruku prima kao "NE, pušit ću" jer da bi mislio o NEpušenju nužno je misliti o pušenju". Bolji odabir riječi može se pronaći u sljedećim rečenicama: "Udisat ću svjež, čist zrak. Brinem se za svoje tijelo. Zdrav sam..."

Tikvica ili patliđan?

Danas smo za ručak između ostalog imali patliđane (ostatke od jučer)i tikvice danas napravljene. Ja volim patliđane samo na jedan način. Oni nisu bili napravljeni na taj način.
Prvi sam imao pristup loncu i krenuo grabiti iz njega. «Igrom slučaja» nisam izvadio niti jedan patliđan. Moja žena izvadila je tri patliđana na tanjur, niti jednu tikvicu.

Bilo mi je žao. Želio sam joj ugoditi:

«Najdraža moja…» hm, kad malo bolje razmislim nije bilo baš tako umiljato bilo je ovako:

«Evo uzmi tikvicu, a ako hoćeš ja ću jedan patliđan»

«Ne hvala» bio je njen kratki odgovor. Bila je gladna.

Ja, ko tvrdoglavo magare još jednom upitam
«Ali gle, nemaš niti jednu tikvicu. Imaš patliđane koji su od jučer. Zar ne bi htjela radije koju tikvicu?»

«Ne. Baš sam se zaželjela patliđana. Zasitila sam se tikvica!»

Ha, ha, i tek tada meni sine moja zabluda. Bio sam uvjeren kako ona dijeli moje mišljenje o tikvicama i patliđanima. Želeći joj napraviti uslugu samo sam joj nudio ono što ona ne želi. Osnovna pogreška- u dobroj namjeri radio sam loše. Kad pomislim kako sam bio spreman žrtvovati se i pojesti patliđan kako ga ona ne bi morala. Baš sam se slatko nasmijao. No priča je dobro završila, usprkos lošoj komunikaciji svatko je jeo ono što mu više odgovara.

A beba, beba je mirno spavala.

Najbolji savjet za dijete

"Otkrio sam najbolji način na koji možete dat savjet svojoj djeci: otkrijte što žele i tad ih savjetujte da to i učine."

Harry S. Truman

Odgojite svoje dijete bez vikanja

Bez vikanja (engl. screamfree): usvajanje odnošenja prema drugima na smiren, hladnokrvan i sabran način, ovladavanje vlastitim emocionalnim reakcijama, bez obzira na to kako se bilo tko drugi ponaša; učenje o usredotočivanju na sebe i na brigu o sebi za dobrobit cijelo svijeta

Navedenom definicijom gospodin Mr. sc. Hal Edward Runkel započinje svoju knjigu. Knjiga potiče svjesnost i rad na sebi. Neprekidan rad na sebi. Meni se dopala. Evo par citata iz navedene knjige koji vas mogu navesti da je pročitate:

Ako ne vladate sobom, tada ne možete vladati ni drugima.

Kontrolu nad vlastitim emocionalnim reakcijama neprestano prepuštamo ljudima oko sebe.

Vaše emocionalne reakcije ovise o vama. Uvijek imate mogućnost izbora.

Kad god popustimo svojoj tjeskobi, stvaramo upravo onakav ishod kakav smo željeli izbjeći.

Nalazimo se pred paradoksom. Roditelji oblikuju djecu. Djeca oblikuju sama sebe. I jedno i drugo je istina.

Ako želite da vaša djeca postanu samosvjesne odrasle osobe, morate se suočiti s istinom da vi to ne možete učiniti umjesto njih.

Ako nemaju prostor za vlastite pogreške, naša djeca žive samo posuđeni život.

Ne možemo reći da je nešto njihovo, a ipak se ponašati kao da još pripada nama.

Ne možete se vrtjeti oko svog djeteta, a da dijete ne dobije osjećaj da se oko njega vrti cijeli svijet.

Cilj vam nije prigušiti dječje osjećaje nego ih usmjeriti prema produktivnom načinu izražavanja.

Kad god etiketiramo svoju djecu, uvelike ograničavamo njihov prostor.

Koliko god bili duboko utisnuti, svi se obrasci mogu promijeniti.

Što više djecu izlažemo sitnim posljedicama sitnih prekršaja, to će manje morati kršiti krupnija pravila i izlagati se krupnijim posljedicama.

Cro Cop roditeljstvo

Za vrijeme vrhunca karijere Mirka Filipovića, prije jedne borbe, novinari su Mirka upitali hoće li prvo napasti protivnika rukama ili nogama?

Mirko je odgovorio:

«Kad se borim onda se borim. Ne razmišljam, ne planiram, nego se borim. Svi treninzi i pripreme napravljeni su sa svrhom da budem što bolji borac. Ring je mjesto provjere mojih treninga. Kad sam u ringu opustim se i usmjerim na borbu. Što znam-znam. Što moj protivnik zna-zna. To se ne može promijeniti. Ja sam u trenutku i djelujem u skladu s tim.»

Puno puta u roditeljstvu koristim metodu Cro Copa. Kad sam u ringu, tj. kad sam s bebonjom opustim se i radim ono što mi dođe. Osluškujem ga, odaberem ponašanje ovisno o situaciji. Tada lako pročitam želje bebonje, lako ga usrećim, lako ga smirim ili uspavam. Čim počnem taktizirati, planirati, unervozim se i postanem manje uspješan.

Poanta je ista, radi li se o bilo kojem sportu, igri, poslu ili roditeljstvu, što je čovjek više opušten i usmjeren na sadašnjost, na trenutak, zagarantiran mu je veći uspjeh.

Teorija je jedno a praksa čist' nešto drugo. Zato prionimo na posao i teoriju približimo praksi. Sad. Odmah.

Šest sekundi

Svakih šest sekundi na našoj prelijepoj planeti umre dijete od gladi.
Posjetite sljedeće stranice, dajte svoj doprinos.
www.1billionhungry.org/

Darovi ili neodgovornost?

Do kog stupnja djecu «kvare» materijalni darovi, a do kog stupnja to što ih roditelji nisu uspjeli odgojiti da budu odgovorni za posljedice vlastitih postupaka?

Edwin H. Friedman, Friedmanove basne

Rocky Balboa

Tko još nije čuo za starog dobrog Rocky-a? Jučer su na televiziji prikazivali zadnji film iz Rocky serijala. Zapela mi je za uho jedna zgodna rečenica ostarjelog boksača...

Nije doslovno, ali ovako nekako reče Rocky:

"Radije sam zadnji u nečemu što volim, nego prvi u nečemu što me ne čini sretnim"

Prije par godina upoznao sam jednog dragog Amera.
Pita me Amer, kako na poslu?
Ja odgovorim kako je posao gnjavaža, nadređeni previše neodređeni, posao se ne radi profesionalno (radio u Ministarstvu)i da nisam zadovoljan.
Amer mi na to odgovori kako je upoznao puno ljudi u Zagrebu i da je do sada upoznao samo jednu osobu koja voli svoj posao. Nakon godinu dana dao sam otkaz.

Djeca nas promatraju, kaže Wilfred

Naša nas djeca promatraju i ono što jesmo govori glasnije od bilo čega što bismo mi sami mogli reći.

Wilfred A. Peterson, književnik

Tako je. Bravo Wilfi! Želite li imati što bolje djete ne zaboravite raditi na sebi!

Beba meteoropat

«Moja beba je meteoropat», kaže prijateljica i nastavi «Kao i ja. Pred kišu sam nervozna, ona je nervozna. Kad je maglovito, tmurno, depresivna sam. Ona isto. Kako se mijenja vani tlak tako se nama mijenjaju raspoloženja. Najbolje je kad je toplo i sunčano. Onda smo obje vesele i sretne. Vrijeme je od malena jako utjecalo na moje raspoloženje. Smiješno je kad vidim da je i kod nje tako. To je sigurno od mene naslijedila.»

Bebe imaju najmodernije sofisticirane skenere, kažem ja. Nepogrješivo iščitavaju osjećaje roditelja i djeluju u skladu s njima. Promijenite raspoloženje/osjećaje i vidjet ćete promjenu kod beba. Po meni, veća je vjerojatnost da bebe imaju mamopatiju i tatopatiju nego meteoropatiju. Na vrijeme ne možemo utjecati, ali zato na vlastito raspoloženje možemo.

Kao što reče stara poslovica: Bože, daj mi mirnoću da prihvatim stvari koje ne mogu promijeniti, daj mi snage da promijenim stvari koje mogu promijeniti i daj mi mudrosti da razlikujem jedno od drugog.

Lude gljive za djecu

U subotu sam bio u pošti. Strpljivo čekajući u redu zvjerkao sam oko sebe. Pogled mi je privukla jedna slikovnica. Ne sjećam se naslova slikovnice ali je u pamćenju ostala slika naslovnice. Primamljiva slatka sočna gljiva. Kao iz crtića, crvena s bijelim točkama, zvala me da ju uberem. Gospođa gljiva poznata na latinskom kao Amanita muscaria ili ti po domaćem Crvena muhara je otrovna gljiva i nije namijenjena za konzumaciju.

Nažalost, nije rijetkost da otrovnu muharu ilustratori serviraju djeci. U najboljoj namjeri, u želji da šumu učine što ljepšom i privlačnijom, crtaju djeci zavodljivu otrovnu gljivu.

Eh, koliko pogrešaka činimo u životu. Najgore je što je velika većina njih i napravljena u najboljoj namjeri.

Zanimljivosti uzgoja konja

Tko neće zastati i uzdahnuti kada vidi konja u trku? Prekrasne plemenite životinje magnetski privlače naše poglede. Kao mali išao sam na hipodrom jahati ta divna stvorenja. Konj za početnike zvao se Medo i bio je jako debeo. Nakon prvog dana jahanja, vraćao sam se s Kajzerice, u smjeru tramvaja, nogu raširenih kao nikada u životu. Prekrasni su. Istina, zamislim se kada me prijatelj Vedran pita:
«Ti kažeš da voliš konje i da ih voliš jahati?»
«Da», odgovorim ponosno.
«Niš ne kužim», on će zbunjeno, «ako ih voliš zašto ih onda mučiš i sjediš im na leđima.»
«Ma nije to njima ništa», pokušam uvjerit samog sebe «oni s jake životinje i …»
«Da, da, farbaj ti sebe ako želiš ali nemoj mene. Zar bi tebi bilo ugodno da ti netko sjedi za leđima cijelo vrijeme? I bode mamuzama u rebra, navlači špagu preko glave i naređuje kuda da ideš?»
Tu prekidam komunikaciju, daljnji tijek razgovora i obrambeno ponavljam «Ja volim konje! Ja volim konje»


Zanimljivo je što o konjima kaže gospodin Dr Russ Stanoylovic. Mogu se povući dobre paralele za uzgoj djece, oprostite, za odgoj djece, htio sam reći.



«Problemi u ponašanju konja često imaju korijene u traumama iz rane mladosti. Neki odgajivači prakticiraju naglo odvajanje ždrjebeta od majke, držeći ih pritom u zamračenoj štali sa čvrsto zatvorenim vratima. To i nije najbolji način odvajanja ždrjebeta od majke.

Kobila nosi ždrijebe oko 11 mjeseci. Kod uzgoja domaćih konja je uobičajena praksa da ždrijebe ostane sa majkom dok ne napuni 6 mjeseci života. Zatim se ždrjebad odvaja od majke i odvikava od sisanja. U više slučajeva ždrjebad prekida svaki kontakt sa majkom. Kod divljih konja situacija je drugačija: Ždrjebad ostaje sa majkom sve do rađanja sljedećeg ždrjebeta. Također, ždrjebad do dvogodišnjeg ili trogodišnjeg uzrasta ne napušta svoje krdo. Prebrzo odvikavanje od majke može uzrokovati negativne dugoročne posljedice.


Ždrijebe i okolina



Primjer majke je izuzetno važan u procesu kada ždrijebe uči o svijetu koji ga okružuje. Ako kobila ima povjerenja u ljude, vrlo je vjerojatno da će se i ždrijebe slično ponašati u kontaktu sa ljudima, osim ako samo nije steklo loše iskustvo. Ako kobila dozvoljava da se uhvati i upregne, to će poslužiti kao ispravan primjer i njenom ždrjebetu.

Klimave noge



I nakon nekoliko tjedana, ždrijebe još uvijek može biti nesigurno na svojim nogama. Mada već u toku prvog sata poslije rođenja ono staje na noge, taj proces traje dugo, a vještina se stječe postepeno. Tek rođeno ždrijebe prokušava stajati skoro odmah, neizbježno padajući nekoliko puta, dok se najzad ne uspije zadržati na uspravnim, ali drhtavim nogama. Uporni pokušaji ustajanja na noge su instinktivni, jer ždrjebad u divljini mora u kratkom roku biti spremna pridružiti se ostalom krdu u pokretu.

Sisanje



U želji za mlijekom, ždrijebe samo traži sisu u pravilnim intervalima. Tek rođeno ždrijebe instinktivno će njuškati u pravcu u kome osjeća mlijeko, a svaka pomoć majke u toj potrazi biti će dobrodošla. Scena u kojoj kobila gurka ždrijebe u pravcu sise nije neuobičajena. Kod domaćih konja, pomoć čovjeka tek rođenom ždrjebetu također nije naodmet. Ali, kad ždrijebe jednom nauči gdje je izvor mlijeka, ono će ga s lakoćom nalaziti svaki sljedeći put.»

Papagaj «Papillon»

Na parkiralištu, kad smo se vraćali kući ugledali smo papagaja. Plava tigrica mirno je sjedila na ogradi i promatrala svijet oko sebe. Izgubljena ili izbačena, to nismo znali. Kako su noći hladnije odlučili smo ga smjestit doma, da se bogec ne smrzne po noći. Bacili smo se na posao. Bebonja je u čudu gledao papagaja kako uspješno izbjegava naše pokušaje hvatanja. Papagaj je bio brži i okretniji. Na kraju je presudilo lukavstvo. Najbolja od svih žena ponudila mu je travku sličnu pšenici koju mali leteći stvor očigledno voli. U trenucima užine, kad je oprez smanjena a pozornost usmjerena na hranu, uhvatili smo ga. Preplašenog, odnijeli smo ga doma.

Kako nemamo krletku, improvizirali smo jednu. Zatim smo se bacili u potragu za vlasnikom papige. Oblijepili smo kvart porukom da je pronađena tigrica. Poslali iste poruke na Internet portale za izgubljene životinje. Krenuli smo tražit krletku- ponazivali prijatelje, neprijatelje i one između. Uz pitanje o slobodnoj krletci pitali smo «Trebaš papagaja?».
Vrijeme je prošlo. Vlasnik se nije javio. Nitko nije imao krletku Nitko nije želio pagaja.

Kućni ljubimac je velika obaveza koju nismo bili spremni prihvatiti. Papagaj kod nas nije imao budućnosti. Zato smo ga pripremili u tavi s marinadom od češnjaka i paradajza. Malo soli, papra i ružmarina. Šalim se, uspjeli smo pronaći jednog zaljubljenika životinja spremnog ugostiti papagaja i pružiti mu dobru skrb.

Evo što navedeni zaljubljenik u životinje reče:
«Ljudi neozbiljno shvaćaju kućne ljubimce. Kako bi utažili želje djece kupuju im razne životinjice. Životinja prvih dva dana ima pažnju i skrb koja s vremenom jenjava. Kada shvate svu obavezu imanja životinje u kući (hranjenje, čišćenje, igranje) nerijetko se desi da životinja izgubi potrebnu skrb ili ona bude svedena na minimum. Još gore je kad se kućni ljubimci puštaju na ulice jer je čovjek uvidio da to nije za njega. Nažalost to nije rijetkost. Najradije ne bi svakom dozvolio da ima životinju u kući. Oni su živa bića. Neka ljudi dobro promisle trebaju li igračku ili kućnog ljubimca.»

Papagajska priča trajala je 5 dana. U tih pet dana papagaj je živio u improviziranoj kućici od sklopive plastične kašete koja je na vrhu bila prekrivena zastorom. Papagaj je bio mlad, pokretan, izvrsnih letećih sposobnosti i neumoran. Prevedeno, to znači, da je u tih 5 dana 7 puta pobjegao iz krletke. Izgledao je kao Steve McQueen iz filma «Leptir» (Papillon). Temeljito je razgledavao krletku, natezao, gurao, dok nije pobjegao iz nje.

Osobno, jako volim životinje, ali mi ih je puno draže gledati u prirodi. Ako se netko odluči na kupnju životinje, neka bude spreman odvojiti vremena za nju. I ja sam kao mali navaljivao «Kupi mi ovo, kupi mi ono» Kad sam dobio psa, igrao sam se kao lud s njim. Prvih pola sata. Onda sam odjurio na kupanje, a moja teta, koja se panično boji pasa, silom prilika je preuzela skrb o njemu.

Noć vještica- Sam svoj majstor

Stari keltski običaj modificiran kroz puno godina, danas ima za obilježje ukrašavanje bundeva i kostimirane zabave s vještičjom tematikom.

Noć vještica u originalu se zove All Hallow's Eve" ili "Hallow Eve" (Sveta večer, noć uoči Svih svetih), i danas se slavi u noći s 31. listopada na 1. studeni. Ova svetkovina najviše je zastupljena u Irskoj, SAD-u, Kanadi, Puerto Ricou, Australiji i Novom Zelandu. U zadnjih par godina kod nas se bilježi porast slavljenja “Noći vještica”.

Poigrajte se i ukrasite on-line bundevu najbolje što možete. Možda dobijete inspiraciju kako je ukrasiti u stvarnom životu.

PS Jadni Kelti, nisu mogli ni pomisliti što će nastati iz njihovog rituala.




Kako je sve to počelo?
Stari Kelti su 1. studenog slavili kao početak nove godine, a proslava je bila posvećena bogu Sunca, ali i gospodaru smrti (Samhainu). Vjerovali su da za punog mjeseca, a najčešće noć prije dana mrtvih, mrtvi napuštaju svoje grobove, te nakratko opet dolaze na Zemlju i posjećuju svoje domove, zbog toga su se živi, prestrašeni mogućnošću susreta s mrtvima, prekrivali zastrašujućim maskama i stvarali veliku buku.

Dolaskom Rimljana, noć mrtvih dobiva stalni datum, a te noći prema starom rimskom vjerovanju, crni bog lova Samain preuzima vlast nad svijetom, ubija srndaća (boga Sunca), a božicu vegetacije odvodi u podzemlje, gdje ona do proljeća bdije nad mirujućim sjemenkama, usnulim životinjama i dušama mrtvih. U toj noći su se simbolično gasile sve vatre u ognjištima, vjerovalo se da mrtvi posljednji put dolaze na ovaj svijet, pa su jedni na pragovima svojih kuća ostavljali hranu, a drugi su postavljali izdubljene repe, cikle ili krumpir s upaljenom svijećom, kako bi grješne duše uplašili, a dobre pronašle put kući. Bundeva je tek u 16. stoljeću postala popularna za dubljenje najprije u Americi, a zatim i u ostatku svijeta.


Zašto ukrašujemo bundevu i tko je Jack Fenjer?
Običaj dubljenja bundevi zasniva se na irskoj legendi o kovaču Jacku, poznatom po njegovoj domišljatosti ali i škrtosti. Jedna od priča govori kako je prevario vraga tako što je vragu ponudio dušu u zamjenu za piće i nakon što se vrag pretvorio u novčić kako bi platio piće, Jack ga je brzo stavio u džep u kojem je bio križ, zbog kojeg se vrag više nije mogao vratiti u svoj oblik. Tek nakon što je Jacku obećao da neće tražiti njegovu dušu još deset godina, Jack ga je izvadio iz džepa.

Nakon deset godina opet je prevario vraga tako što ga je zamolio da mu vrag doda jabuku sa stabla, ali je na kori stabla brzo nacrtao križ, tako da ga vrag ponovno nije mogao dohvatiti. Kada je Jack umro, nije bio primljen zbog svog grješnog života u Raj, a na vratima Pakla dočekao ga je vrag i poslao natrag u mrak, a da ga se riješi dao mu je žeravicu ugljena. Jack je u džepu imao repu, koju je izdubio, stavio u nju žeravicu i otada Jack, koji nikada nije pronašao put kući luta mrakom noseći izdubljenu repu u ruci. Tako je Jack O'Lantern (Jack Fenjer) postao simbol duše koja je prokleta i koja luta između svjetova.

Izvor: Wikipedia

Kako staviti bebu u autosjedalicu?

Jednostavno. Prvo otvorimo vrata od auta i zatim bebu stavimo u autosjedalicu. Iako zvuči poput neuspjelog vica navedena rečenica mi je uvelike olakšala polazak na putovanja.

Kad je bebeč bio mali za auto nam nije trebalo puno mudrolije, staviš ga i idemo. U zadnje vrijeme je sve pokretljiviji (još par dana i 10mj) i spremniji upoznat svijet oko sebe. Ne jednom, imali smo problema staviti ga u autosjedalicu. Jednostavno nije želio ući u nju prije nego se poigra na sjedalu, odstoji malo, razgleda sve oko sebe. Igrom slučaja došli smo do bezbolnog rješenja i uvidjeli prijašnju pogrešku.

Prije smo po navici zajedno s bebonjom ulazili na stražnje sjedalo i onda ga išli posjest u sjedalicu Tu počinje negodovanje. Želja za igranjem ,proučavanjem. Jednom smo, sasvim neplanski, bebača stavili direktno u sjedalicu (kroz vrata koja se nalaze pored njegove sjedalice) i on je bio sasvim zadovoljan. Tako radimo i dalje, umjesto da zajedno ulazimo kroz vrata udaljena od sjedalice, otvorimo vrata kod sjedalice i stavimo ga unutra. Mali je sretan, mi smo sretni i sve je za pet.

Aktivnosti za bebe i dojenčad

Kad smo vidjeli na webu da u dalekoj Ameriki postoji mogućnost plivanja s bebama starosti 9 dana odmah smo potražili nešto slično kod nas. Rastužili smo se što smo morali čekati njegovih navršenih 4mjeseca života da ga upišemo na takvo nešto. To nas nije spriječilo da punimo kadu vodom i vidimo kako bebe zaista bez problema plutaju (samo smo ga lagano pridržavali za vrat).

U vaše slobodno vrijeme možete ići gdje god vas volja s bebonjom, no postoji samo par stvari gdje možete ići zajedno na neku organiziranu aktivnost.

Metoda Helen Doron - Učenje engleskog jezika za bebe od 3 do 24 mjeseca starosti
Da, dobro ste pročitali, postoji tečaj engleskog za bebe od 3 mjeseca starosti. Cilj tečaja je da bebu upoznamo s engleskim riječima kroz igru, zabavu, pjesmu i pokrete. Nastava se odvija u malim grupama sa 4-8 djece. Sat traje 45 minuta i održava se jedan puta tjedno. Kako bi se postigao veći uspjeh bebama se treba puštati cd s pjesmama 20 minuta dnevno svakog dana. Pjesme su jednostavne i zgodne, iz cijelog svijeta (Meni je super jedna rege stvar Wave with your hand).
Više info: Helen Doron metoda


Plivanje za bebe od 4 mj.
(Neka vas ne zavara slika s početka teksta. Bebe su u vodi uvijek u kolutu ili rukama roditelja. Nama su na tečaju rekli da možemo na svoju odgovornost zaroniti djete pod vodom. Vani se to radi pod normalno.)

Cilj tečaja plivanja za bebe nije da vaše dijete naučite plivati. Ona su premala za to. Ciljeva i dobrobiti plivanja za bebe ima više, evo što piše na stranicama Educarene:

*Povećava kapaciteta pluća
Pritisak vode potiče dijete na snažnije disanje, potičući jačanje međurebrenih mišića koji sudjeluju u disanju. Ubrzano disanje utječe na povećanje broja plućnih alveola, čime se povećava vitalni kapacitet pluća.

*Jača srce
Pritisak vode pozitivno djeluje na srčano-žilni sustav djeteta: redovito vježbanje dojenčadi u vodi jača srce.

*Pravilno držanje djece
Brzi pokreti djeteta u vodi pozitivno utječu na razvoj koštanog sustava djeteta. Dokazano je da kralježnica dojenčadi s kojima se provode vježbe u vodi brže razvija pravilan S oblik. Gibanje u vodi omogućava ravnomjerno oblikovanje svih mišića, a posebno leđnih i ramenog pojasa, čime se stvara temelj za pravilno držanje djece.

*Otpornost organizma i sposobnost termoregulacije
Razlika između temperature vode (32°) i tjelesne temperature (37°) utječe na poboljšanje sposobnosti termoregulacije djeteta (reakcije organizma na hladno), i time potiče jačanje imunološkog sustava i otpornost organizma.

S mog viđenja stvarnosti, jedini problem kod plivanja za dojenčad jesu premali kapaciteti bazena. Dakle, trebate na vrijeme rezervirati svoje mjesto.

Više info na
Educarena, mala sportska akademija
Natator, plivački klub