"U životu sam bio advokat, profesor, senator i sada predsjednik Sjedinjenih Američkih Država. Bez oklijevanja mogu reći kako je najteži i najdragocjeniji posao koji sam ikada obavljao bio biti otac svojoj djeci.»
Barack Obama
utorak, 29. lipnja 2010.
nedjelja, 20. lipnja 2010.
Beba pleše sambu
Kad smo jednu večer lunjali ulicama Salvador de Bahia, Brazil, naišli smo na trudnicu u debeloj trudnoći. Buduća mama nekog Pelea plesala je na ulici. Ponijela ju je pjesma iz obližnjeg lokala (na ulicama se uvijek čuje muzika).
Nisam mogao ništa drugo napraviti nego hipnotizirano piljiti u nju kako s trbušinom pod vratom radi skladne pokrete i super pleše. Vidjela je kako sam izbečio oči i veselo doviknula "Hola gringo! Bajlar. Bajlar. Come one, dance!". Ja sam se ko počeo drmusati ali nisam bio niti približna sjenka njenom plesu. Iz nje je kroz ples izvirala radost života i veselje a kod mene čuđenje.
Tad mi je palo na pamet koliko puta je njen bebač dobio satove plesa a da nije nogom kročio na čvrsto tlo. Zato se ne čudim sljedećem videu.
Brazil je velika zemlja i mi smo bili samo u regiji Bahia. Rajska klima, veseli lijeni ljudi… Nije bila rijetkost da bi na ulicu, u autobusu netko zaplesao, zapjevao… Kad bi netko započeo obavezno bi mu se drugi pridružili. Zgodno.
Nisam mogao ništa drugo napraviti nego hipnotizirano piljiti u nju kako s trbušinom pod vratom radi skladne pokrete i super pleše. Vidjela je kako sam izbečio oči i veselo doviknula "Hola gringo! Bajlar. Bajlar. Come one, dance!". Ja sam se ko počeo drmusati ali nisam bio niti približna sjenka njenom plesu. Iz nje je kroz ples izvirala radost života i veselje a kod mene čuđenje.
Tad mi je palo na pamet koliko puta je njen bebač dobio satove plesa a da nije nogom kročio na čvrsto tlo. Zato se ne čudim sljedećem videu.
Brazil je velika zemlja i mi smo bili samo u regiji Bahia. Rajska klima, veseli lijeni ljudi… Nije bila rijetkost da bi na ulicu, u autobusu netko zaplesao, zapjevao… Kad bi netko započeo obavezno bi mu se drugi pridružili. Zgodno.
subota, 19. lipnja 2010.
Kako kupiti svježu ribu?
Prijatelj, aktivni ribolovac, govorio je kako može bez problema prepoznati svježu ribu na placu. Kad je počeo raditi u ribarnici promijenio je mišljenje. Ima par trikova kako ribu očuvati svježijom, sjećam se jedino da im se nešto uštrca u oči…..
Danas smo kupovali ribu na tržnici. Ispred mene je bio tata s djetetom. Zatražio je određenu vrstu ribe koju njegovo dijete jako voli, ali ga je gospođa odgovorila i ponudila nešto drugo. «Znate», rekla je gospođa «ne bi htjela da se malenome što dogodi. Ovo vam je zbilja svježe.»
Zaključak? Ako želite kupiti svježu ribu na placu povedite dijete sa sobom. Ako nemate dijete posudite ga od susjeda ili barem spomenite u ribarnici da vam treba riba za dijete. Mi imamo jednu tetu od koje uvijek kupujemo ribu. Uvijek nas upozori ako je nešto starije.
Eh, da, sad sam se sjetio… Jednom dok sam radio u Ministarstvu išao sam na ručak u zajednički restoran. Kad sam vidio jelovnik zamolio sam za porciju graha. Teta me lijepo pogledala i rekla «Uzmi nešto drugo». Nisam shvatio štos, mislio sam da se šali i rekao joj: «Ali ja bi grah». Odmahnula je glavom u znak da je bolje da ga ne uzmem i nije ništa rekla. Zbunjeno sam je gledao. Ona mi je ponovo ponudila da uzmem nešto drugo. Ja sam tvrdoglavo ponovo spomenuo grah. Odgovorila je «Bolje je da ne uzmeš ovaj grah. Vjeruj mi». Sad nisam dalje ništa ispitivao i naručio sam nešto drugo. Ono što mi nije bilo jasno je: ako s tim grahom nešto ne valja, zašto su ga onda ostavili dalje u ponudi? Srećom, teta me upozorila, vidio sam poslije druge da jedu taj grah. Bljak.
Danas smo kupovali ribu na tržnici. Ispred mene je bio tata s djetetom. Zatražio je određenu vrstu ribe koju njegovo dijete jako voli, ali ga je gospođa odgovorila i ponudila nešto drugo. «Znate», rekla je gospođa «ne bi htjela da se malenome što dogodi. Ovo vam je zbilja svježe.»
Zaključak? Ako želite kupiti svježu ribu na placu povedite dijete sa sobom. Ako nemate dijete posudite ga od susjeda ili barem spomenite u ribarnici da vam treba riba za dijete. Mi imamo jednu tetu od koje uvijek kupujemo ribu. Uvijek nas upozori ako je nešto starije.
Eh, da, sad sam se sjetio… Jednom dok sam radio u Ministarstvu išao sam na ručak u zajednički restoran. Kad sam vidio jelovnik zamolio sam za porciju graha. Teta me lijepo pogledala i rekla «Uzmi nešto drugo». Nisam shvatio štos, mislio sam da se šali i rekao joj: «Ali ja bi grah». Odmahnula je glavom u znak da je bolje da ga ne uzmem i nije ništa rekla. Zbunjeno sam je gledao. Ona mi je ponovo ponudila da uzmem nešto drugo. Ja sam tvrdoglavo ponovo spomenuo grah. Odgovorila je «Bolje je da ne uzmeš ovaj grah. Vjeruj mi». Sad nisam dalje ništa ispitivao i naručio sam nešto drugo. Ono što mi nije bilo jasno je: ako s tim grahom nešto ne valja, zašto su ga onda ostavili dalje u ponudi? Srećom, teta me upozorila, vidio sam poslije druge da jedu taj grah. Bljak.
petak, 18. lipnja 2010.
Više ne znam koji dan bez mame/žene
Hahaha, bit ću kratak jer moram završiti ručak i nešto napraviti za posao... Haha, ha, cijelo jutro se smijem neredu koji me okružuje. Svaki dan perem, usisavam, čistim, ali kao da se borim protiv prevelike rijeke zmazanoče (već kad smo kod rijeka, žena je u Kini išla vidjeti onu neku urnebesno veliku branu kojom su Kinezi napravili veliki razvojni bum u regiji. Da bi je napravili morali su raseliti oko 1,5 miliona ljudi, gradovi su potopljeni...)
Ujutro je sve bilo u takvom rasulu-neredu daje izgledalo ko da sam se zapio sa sinom. Eh, da bar. Kad je utonuo u popodnevni san malo po malo sam spremao stvari, i bogme, uspio sam prvi put od ponedjeljka biti bez zmazanog suđa. Hm, ali mi još uvijek visi osušeni veš od utorka. Više manje sada stan izgleda uredno ali iz razloga korištenja brzinske tehnike čišćenja- gurni prašinu pod tepih i zavaraj mamu i goste.
Kad sam bio mali uredno smo petkom spremali stan. Jednom me mama pitala jesam li očistio prašinu iza ormara. Zbunjeno sam je pogledao i rekao da nisam. Nije mi bilo jasno zašto se mora brisati prašina iza ormara - kada je nitko ne vidi?
Za kraj, pa jurim, sjetim se riječi kojima se majka osvrnula na moje djetinjstvo (i burazovo):
"Jedino mi je malo žao što smo dosta vremena proveli spremajući stan.», reče moja majka i nastavi «Mogli smo koji vikend preskočiti spremanje i otići na izlet"
Haha, ako ću ja za nečime žaliti, to sigurno neće biti pospremanje... Živjeli!
Ujutro je sve bilo u takvom rasulu-neredu daje izgledalo ko da sam se zapio sa sinom. Eh, da bar. Kad je utonuo u popodnevni san malo po malo sam spremao stvari, i bogme, uspio sam prvi put od ponedjeljka biti bez zmazanog suđa. Hm, ali mi još uvijek visi osušeni veš od utorka. Više manje sada stan izgleda uredno ali iz razloga korištenja brzinske tehnike čišćenja- gurni prašinu pod tepih i zavaraj mamu i goste.
Kad sam bio mali uredno smo petkom spremali stan. Jednom me mama pitala jesam li očistio prašinu iza ormara. Zbunjeno sam je pogledao i rekao da nisam. Nije mi bilo jasno zašto se mora brisati prašina iza ormara - kada je nitko ne vidi?
Za kraj, pa jurim, sjetim se riječi kojima se majka osvrnula na moje djetinjstvo (i burazovo):
"Jedino mi je malo žao što smo dosta vremena proveli spremajući stan.», reče moja majka i nastavi «Mogli smo koji vikend preskočiti spremanje i otići na izlet"
Haha, ako ću ja za nečime žaliti, to sigurno neće biti pospremanje... Živjeli!
Koncert za bebe ''TIK TIK''
Koncert za bebe i mame ili tate, bake ili djedove održat će se 19. lipnja 2010 s početkom u 17.30h, Budvanska 7, Zagreb
Predviđeno trajanje koncerta je 30 minuta. Obavezna je rezervacija na broj telefona 098 418 546, ulaznica od 20 kuna se plaća neposredno prije koncerta. Požurite sa prijavmo jer je kapacitet samo 10 sjedaćih mjesta.
O koncertu:
U kući oko koje rastu ruže, bebe i mame ili tate, bake ili djedovi mogu se opustiti i 'nahraniti' nježnom glazbom klavira. Tijekom koncerta i bebe i mame ili tate, bake ili djedovi mogu se smijati, plakati ili tiho razgovarati. Koncert je zamišljen za bebe od samog rođenja do 2 godine.
Bebe i mame ili tate, bake ili djedovi mogu tijekom koncerta raditi sve što im je
u tom trenu potrebno. Formalnosti koncerta stavljamo na stranu i uživamo u blagodatima lijepe, kvalitetne, klasične i za razvoj djeteta izvrsne glazbe
Na koncertu će se svirati djela Mozarta, Bacha, Mendelssohna, Schumanna,Fielda, Beethovena i dr. Kolica se mogu parkirati u dvorištu. Može se ući i izaći u bilo kojem trenutku. Klavir se smije dodirnuti prije i nakon koncerta, a i pitanja su dobrodošla nakon svake odsvirane skladbe.
Klavir svira koncertna pijanistica i profesorica klavira prof. Žanina Bilić.
Prof. Bilić i sama je majka dvogodišnje kćeri.
'Na pitanje kako mama svira klavir, moja kćer odgovara 'Tik tik' - odatle i naslov ovih koncerata. U nježnoj dobi moje kćeri, sjećam se da sam imala snažnu potrebu uživati u kulturnim događajima, ali najčešće nisam mogla jer bi odlazak na koncert
ili u muzej bio s malenom neizvediv, a odvajati se još nisam htjela ili nisam
mogla. Stoga, želim bebama i mamama ili tatama, bakama ili djedovima pružiti
ovakve koncerte. Za sada planiram TIK TIK koncerte svaku subotu' rekla je
prof. Žanina Bilić.
Predviđeno trajanje koncerta je 30 minuta. Obavezna je rezervacija na broj telefona 098 418 546, ulaznica od 20 kuna se plaća neposredno prije koncerta. Požurite sa prijavmo jer je kapacitet samo 10 sjedaćih mjesta.
O koncertu:
U kući oko koje rastu ruže, bebe i mame ili tate, bake ili djedovi mogu se opustiti i 'nahraniti' nježnom glazbom klavira. Tijekom koncerta i bebe i mame ili tate, bake ili djedovi mogu se smijati, plakati ili tiho razgovarati. Koncert je zamišljen za bebe od samog rođenja do 2 godine.
Bebe i mame ili tate, bake ili djedovi mogu tijekom koncerta raditi sve što im je
u tom trenu potrebno. Formalnosti koncerta stavljamo na stranu i uživamo u blagodatima lijepe, kvalitetne, klasične i za razvoj djeteta izvrsne glazbe
Na koncertu će se svirati djela Mozarta, Bacha, Mendelssohna, Schumanna,Fielda, Beethovena i dr. Kolica se mogu parkirati u dvorištu. Može se ući i izaći u bilo kojem trenutku. Klavir se smije dodirnuti prije i nakon koncerta, a i pitanja su dobrodošla nakon svake odsvirane skladbe.
Klavir svira koncertna pijanistica i profesorica klavira prof. Žanina Bilić.
Prof. Bilić i sama je majka dvogodišnje kćeri.
'Na pitanje kako mama svira klavir, moja kćer odgovara 'Tik tik' - odatle i naslov ovih koncerata. U nježnoj dobi moje kćeri, sjećam se da sam imala snažnu potrebu uživati u kulturnim događajima, ali najčešće nisam mogla jer bi odlazak na koncert
ili u muzej bio s malenom neizvediv, a odvajati se još nisam htjela ili nisam
mogla. Stoga, želim bebama i mamama ili tatama, bakama ili djedovima pružiti
ovakve koncerte. Za sada planiram TIK TIK koncerte svaku subotu' rekla je
prof. Žanina Bilić.
srijeda, 16. lipnja 2010.
Dan treći
Moj mali će biti muzičar kad odraste. Svirat će neki žičani instrument. Kako znam? Danas je tako dobro tamburao po mojim živčanim strunama da mu je uspjeh zagarantiran.
Ona uzrečica po jutru se dan poznaje ne vrijedi. Sve je krenulo divno. Mali je prespavao cijelu noć bez problema (jedno ustajanje u 5h - bio je žedan). Kad sam se probudio nisam ga našao u krevetu. Dijete se tiho igralo na podu s autićima. Kad je vidio da sam se probudio odjurio mi je u zagrljaj.
Sve je bilo u odličnom redu no kako je dan odmicao mali je svako malo radio neku nepodopštinu. Npr. prosuo je štapiće sa sezamom na pod i onda se bacio na mrvice i lamatao rukama i nogama kao da pliva, gnječio je naranče, razbacivao stvari s polica, drobio kekse po sebi, prolijevao vodu po podu… Tri puta sam išao usisavati pod, par puta sam morao promijeniti njegovu mokru majicu, dva puta sam ga tuširao da maknem mrvice s tijela… ne znam što je još sve bilo samo znam da kad je zaspao da je stan bio uredan isto kao nakon bilo kojeg tuluma.
Ne bi bilo fer za danas izdvojiti samo negativne stvari. Ustvari to što sam bio živčan nije imalo nikakve veze s njegovim postupcima. Zašto? Zato što sam postajao smrdan jer nisam uspio napraviti stvari koje sam planirao. Postajao sam nezadovoljan zbog sebe i svojih planova a onda sam to projicirao na najdražeg potomka. Inače, danas smo i puno toga lijepog doživjeli. Igrali se, plesali, bili kod prijateljice, kupali se u bazenu na kiši, smijali se, zaspali rekordno brzo…
Čudi me to kako se nosi odlično nosi sa činjenicom da mu nema mame. Jučer dok sam išao spavati razmišljao sam o tome. Svi imamo svoja uobličena mišljenja. Toliko smo vjerno prikovani uz njih da nam je teško pojmiti da se neka stvar/događaj mogu proživjeti/shvatiti na drugi način. Slijepo vjerujemo svojem mišljenju dok sa čuđenjem ne ustanovimo kako nekad nismo u pravu. Kad je žena rekla da ide na poslovni put u trajanju dva tjedna preplavili su me dvojaki osjećaji vezano za bebonju. Prvi je bio strah, kako će mali bez svoje majke, a drugi je bio lako ćemo. No i u najboljoj verziji koju sam predviđao nisam mogao zamisliti da će se mali tako dobro držati. Bolje da prestanem pisati o tome da ga ne ureknem.
Ona uzrečica po jutru se dan poznaje ne vrijedi. Sve je krenulo divno. Mali je prespavao cijelu noć bez problema (jedno ustajanje u 5h - bio je žedan). Kad sam se probudio nisam ga našao u krevetu. Dijete se tiho igralo na podu s autićima. Kad je vidio da sam se probudio odjurio mi je u zagrljaj.
Sve je bilo u odličnom redu no kako je dan odmicao mali je svako malo radio neku nepodopštinu. Npr. prosuo je štapiće sa sezamom na pod i onda se bacio na mrvice i lamatao rukama i nogama kao da pliva, gnječio je naranče, razbacivao stvari s polica, drobio kekse po sebi, prolijevao vodu po podu… Tri puta sam išao usisavati pod, par puta sam morao promijeniti njegovu mokru majicu, dva puta sam ga tuširao da maknem mrvice s tijela… ne znam što je još sve bilo samo znam da kad je zaspao da je stan bio uredan isto kao nakon bilo kojeg tuluma.
Ne bi bilo fer za danas izdvojiti samo negativne stvari. Ustvari to što sam bio živčan nije imalo nikakve veze s njegovim postupcima. Zašto? Zato što sam postajao smrdan jer nisam uspio napraviti stvari koje sam planirao. Postajao sam nezadovoljan zbog sebe i svojih planova a onda sam to projicirao na najdražeg potomka. Inače, danas smo i puno toga lijepog doživjeli. Igrali se, plesali, bili kod prijateljice, kupali se u bazenu na kiši, smijali se, zaspali rekordno brzo…
Čudi me to kako se nosi odlično nosi sa činjenicom da mu nema mame. Jučer dok sam išao spavati razmišljao sam o tome. Svi imamo svoja uobličena mišljenja. Toliko smo vjerno prikovani uz njih da nam je teško pojmiti da se neka stvar/događaj mogu proživjeti/shvatiti na drugi način. Slijepo vjerujemo svojem mišljenju dok sa čuđenjem ne ustanovimo kako nekad nismo u pravu. Kad je žena rekla da ide na poslovni put u trajanju dva tjedna preplavili su me dvojaki osjećaji vezano za bebonju. Prvi je bio strah, kako će mali bez svoje majke, a drugi je bio lako ćemo. No i u najboljoj verziji koju sam predviđao nisam mogao zamisliti da će se mali tako dobro držati. Bolje da prestanem pisati o tome da ga ne ureknem.
utorak, 15. lipnja 2010.
Prvi dan bez mame/žene
Mali spava, stan je u neredu a punica dolazi na ručak.. moram brzo pisati, jao onima koji čitaju sporo…
Ženu smo jučer otpratili na avion. Malom bebonji smo dva tjedna prije puta najavili kako njen odlazak. Kad smo mu rekli da će mama ići pa-pa na avion on se još više vezao uz nju. Odlasci na posao bili su teži i teži. Ženu je dan prije puta uhvatila grižnja savjesti što napušta dijete i ostavlja ga bez majčinskog dodira i mlijekeca. Na dan puta predložila je da ja idem umjesto nje. Nažalost, to je bila samo šala.
Na aerodromu je mali bio bezbrižan i razigran. Trčao je malo do mame, malo do mene, malo do raznih posjetitelja zračne luke. Napucavao lopticu. Upirao prstom u stvari koje su mu budile čuđenje. Deset minuta prije odlaska objesio se na majku i nije htio nikamo drugamo. Tako se snažno prigrlio i stisnuo uz nju da su mi u jednom trenu izgledali kao jedno. Deset minuta je prošlo i žena je morala poći. Predala mi je bebača u ruke.
Bebač je počeo plakati i cviliti, majka je odlazila na detektor za metal a ja sam slobodnom rukom mahao pa-pa, znak za rastanak. Malac se počeo izvijati i tad mu je otpala šlapica s noge. Podignuo sam šlapu i počeo s njom imitirati mamin put. Polijetanje aviona, slijetanje u Bukurešt, polijetanje za daleku Kinu i povratak. Kako sam paradirao sa njegovom šlapicom i objašnjavao on se umirio. Ne znam kako ali znao sam da on zna da mama ide i da se pomirio s time. Plakanje je trajalo cijelih 6-8 sekundi, dok kad ide na posao može trajati i do minutu. Žena nam je mahala, mi smo njoj mahali i to je bilo to. Nas dva ostali smo sami na milost i nemilost bez majke i žene na cijela dva tjedna.
Svaki od 520 dana životnog iskustva bebač je dobio dnevno barem par porcija mlijeka i puno majčinog zagrljaja. Malo me trta kako ću sam s njime hendlati ovih 14 dana. S druge strane uvjeren sam da će sve proći u najboljem redu. Tako je i prošao jučerašnji dan. Sve je bilo za pet. U vrijeme ručka, kada zna da je vrijeme da se mama vrati kući, pokazivao je na vrata i počeo mahati pa-pa. Koji vrabac, to nije do sada niti jednom učinio.
Navečer, za spavanje, isto nije bilo nikakvih problema. Žena ga je dobro izdresirala za spavanje. Kad je došlo vrijeme, legli smo se jedan pored drugoga i počeli pričati priče. Uobičajeno se vrtio, tražio najbolju poziciju i bio tiho. Ne znam tko je prvi zaspao ali nakon 10 minuta sam se probudio a on je lijepo spavao. Bila je velika vrućina u stanu tako da se probudio nakon kojih dva sata. Tu me je bilo malo više trta da u okrilju noći ne prevlada želja za majkom, ali se nisam dao. Prikupio sam najveću smirenost na svijetu i dodao mu bočicu s vodom koju sam predvidio za ovu situaciju. Iz prve je nije htio ali iz treće počeo je piti kao junac koji se vraća s užeglog polja. Popio je skoro 3 dl. Sljedeća buđenja bila su standardna, oko 5h (tad dobije prvu porciju mljekeca), 6h i 7:30h kad smo se digli. Ujutro nije toliko htio piti ali je želio plakati. Nisam ga grlio, jer sam vidio da od toga neće biti koristi, to nije bio ta vrsta plaća, nego sam za taktiku smirenja koristio pjesmicu koju pjevam za spavanje. Pjevao sam je i pjevao, pjevao i pjevao dok nije popustio. Dosada i ponavljanje su ga uspavali.
A sad na kuhanje i čišćenje jer punica dolazi.
Ženu smo jučer otpratili na avion. Malom bebonji smo dva tjedna prije puta najavili kako njen odlazak. Kad smo mu rekli da će mama ići pa-pa na avion on se još više vezao uz nju. Odlasci na posao bili su teži i teži. Ženu je dan prije puta uhvatila grižnja savjesti što napušta dijete i ostavlja ga bez majčinskog dodira i mlijekeca. Na dan puta predložila je da ja idem umjesto nje. Nažalost, to je bila samo šala.
Na aerodromu je mali bio bezbrižan i razigran. Trčao je malo do mame, malo do mene, malo do raznih posjetitelja zračne luke. Napucavao lopticu. Upirao prstom u stvari koje su mu budile čuđenje. Deset minuta prije odlaska objesio se na majku i nije htio nikamo drugamo. Tako se snažno prigrlio i stisnuo uz nju da su mi u jednom trenu izgledali kao jedno. Deset minuta je prošlo i žena je morala poći. Predala mi je bebača u ruke.
Bebač je počeo plakati i cviliti, majka je odlazila na detektor za metal a ja sam slobodnom rukom mahao pa-pa, znak za rastanak. Malac se počeo izvijati i tad mu je otpala šlapica s noge. Podignuo sam šlapu i počeo s njom imitirati mamin put. Polijetanje aviona, slijetanje u Bukurešt, polijetanje za daleku Kinu i povratak. Kako sam paradirao sa njegovom šlapicom i objašnjavao on se umirio. Ne znam kako ali znao sam da on zna da mama ide i da se pomirio s time. Plakanje je trajalo cijelih 6-8 sekundi, dok kad ide na posao može trajati i do minutu. Žena nam je mahala, mi smo njoj mahali i to je bilo to. Nas dva ostali smo sami na milost i nemilost bez majke i žene na cijela dva tjedna.
Svaki od 520 dana životnog iskustva bebač je dobio dnevno barem par porcija mlijeka i puno majčinog zagrljaja. Malo me trta kako ću sam s njime hendlati ovih 14 dana. S druge strane uvjeren sam da će sve proći u najboljem redu. Tako je i prošao jučerašnji dan. Sve je bilo za pet. U vrijeme ručka, kada zna da je vrijeme da se mama vrati kući, pokazivao je na vrata i počeo mahati pa-pa. Koji vrabac, to nije do sada niti jednom učinio.
Navečer, za spavanje, isto nije bilo nikakvih problema. Žena ga je dobro izdresirala za spavanje. Kad je došlo vrijeme, legli smo se jedan pored drugoga i počeli pričati priče. Uobičajeno se vrtio, tražio najbolju poziciju i bio tiho. Ne znam tko je prvi zaspao ali nakon 10 minuta sam se probudio a on je lijepo spavao. Bila je velika vrućina u stanu tako da se probudio nakon kojih dva sata. Tu me je bilo malo više trta da u okrilju noći ne prevlada želja za majkom, ali se nisam dao. Prikupio sam najveću smirenost na svijetu i dodao mu bočicu s vodom koju sam predvidio za ovu situaciju. Iz prve je nije htio ali iz treće počeo je piti kao junac koji se vraća s užeglog polja. Popio je skoro 3 dl. Sljedeća buđenja bila su standardna, oko 5h (tad dobije prvu porciju mljekeca), 6h i 7:30h kad smo se digli. Ujutro nije toliko htio piti ali je želio plakati. Nisam ga grlio, jer sam vidio da od toga neće biti koristi, to nije bio ta vrsta plaća, nego sam za taktiku smirenja koristio pjesmicu koju pjevam za spavanje. Pjevao sam je i pjevao, pjevao i pjevao dok nije popustio. Dosada i ponavljanje su ga uspavali.
A sad na kuhanje i čišćenje jer punica dolazi.
ponedjeljak, 14. lipnja 2010.
Kina- onda odlazi
Žena se sprema na put. Sutra putuje u Kinu. Na dva tjedna. Jao si ga meni. I malome. U stvari… veselim se izazovu. To će biti prvi put da će majka i bebač biti odvojeni. Malom smo i prije napomenuli kako će majka zapaliti u smjeru jutarnjeg sunca. Nadam se da je skužio. Ne da mi se cijelo vrijeme objašnjavati gdje mu je majka.
Vratimo se na spremanje. Žena vadi stvari iz ormara i slaže ih na krevet. Gleda što bi uzela na put. Malom nije trebalo puno vremena da reagira. Počeo je vaditi stvari iz mog ormara i slagati ih na krevet. I on se sprema na put. Ha,ha, baš je sladak.
Vratimo se na spremanje. Žena vadi stvari iz ormara i slaže ih na krevet. Gleda što bi uzela na put. Malom nije trebalo puno vremena da reagira. Počeo je vaditi stvari iz mog ormara i slagati ih na krevet. I on se sprema na put. Ha,ha, baš je sladak.
Koji su ti najdraži trenuci s bebom?
Razgovaram prek chata s prijateljem, ručak se kuha, mali spava, prijatelj me pita:
Prijatelj: Kaj je mali odspavao svoju turu?
Ja: Još spava.
Prijatelj: He, he, to su najljepši trenuci. Trenuci kad nam djeca spavaju
:)
Ja: Ha,ha, Miljac, bogme dobro zboriš…
Kad sam se nasmijao pri pomisli na mir u kući kada bebač spava, bebač se probudio.
Prijatelj: Kaj je mali odspavao svoju turu?
Ja: Još spava.
Prijatelj: He, he, to su najljepši trenuci. Trenuci kad nam djeca spavaju
:)
Ja: Ha,ha, Miljac, bogme dobro zboriš…
Kad sam se nasmijao pri pomisli na mir u kući kada bebač spava, bebač se probudio.
CITATI
Danas sam dobio email: zgodni citati u slideovima. Izdvojio sam meni najbolje citate.
“Voli me kad to ne zaslužujem, jer tada mi je ljubav najpotrebnija.”
Kineska poslovica
“Nikad ne idi utabanom stazom jer vodi tamo gdje su drugi već bili.”
Graham Bell
“Vrijeme je veoma sporo za one koji čekaju,
veoma brzo za one koji žure,
veoma dugo za one koji pate,
veoma kratko za one koji slave…
Ali za one koji vole, vrijeme je vječnost…”
William Shakespeare
“Mnogi ljudi gube male radosti nadajući se velikoj sreći.”
Pearl S. Buck
“Život se može razumjeti samo gledajući unatrag, ali se može živjeti samo gledajući unaprijed.”
Soren Kierkegaard
“Voli me kad to ne zaslužujem, jer tada mi je ljubav najpotrebnija.”
Kineska poslovica
“Nikad ne idi utabanom stazom jer vodi tamo gdje su drugi već bili.”
Graham Bell
“Vrijeme je veoma sporo za one koji čekaju,
veoma brzo za one koji žure,
veoma dugo za one koji pate,
veoma kratko za one koji slave…
Ali za one koji vole, vrijeme je vječnost…”
William Shakespeare
“Mnogi ljudi gube male radosti nadajući se velikoj sreći.”
Pearl S. Buck
“Život se može razumjeti samo gledajući unatrag, ali se može živjeti samo gledajući unaprijed.”
Soren Kierkegaard
Dobro jutro
Vozili smo se na biciklu i pjevali. Dobro, ja sam pjevao a bebonja se drmusao u sjedalici. Jutro je bilo prekrasno. Sva sreća ovog svijeta uvukla mi se u srce. Imao sam potrebu podijeliti je sa svijetom. Zato sam zapjevao. U trenu kad sam sretno izbacivao stihove: «I nikom nije lepše neg je nam…», jedan dedek teška hoda i sa štapom u ruci prolazio je ulicu i zapjevao stih dalje «samo da je tako svaki dan». Ha, ha, bilo je kao u mjuziklu. Pridružio sam se pjevanju i otpedalirao dalje s jako velikim osmjehom na licu.
Kako smo išli dalje počeo sam izmišljavati pjesmu s temom «Dobro jutro». Lako je sada reći da su stihovi bili odlični kada ih se ne sjećam i ne mogu podvrgnuti kritici. Uglavnom, netom prije nego smo stigli na odredište vidjeli smo jednu tmurno zamišljenu tetu na klupici. Nisam mogao odoliti, dva puta sam joj najljepše što sam mogao zaželio dobar i otišao dalje svojim poslom. Haha, osmjeh joj je razbio tmurne misli.
Kako smo išli dalje počeo sam izmišljavati pjesmu s temom «Dobro jutro». Lako je sada reći da su stihovi bili odlični kada ih se ne sjećam i ne mogu podvrgnuti kritici. Uglavnom, netom prije nego smo stigli na odredište vidjeli smo jednu tmurno zamišljenu tetu na klupici. Nisam mogao odoliti, dva puta sam joj najljepše što sam mogao zaželio dobar i otišao dalje svojim poslom. Haha, osmjeh joj je razbio tmurne misli.
Cest is d’Best
Festival Cest is d’best u organizaciji Kraljeva ulice uveseljavat gradske ulice sve do nedjelje, 6. lipnja.Od širokog i bogatog programa (www.cestisdbest.com) izdvojio bi što drugo nego: maraton beba!
Roditelji , bake ,djedovi, tete… prijavite Vaše bebaće ako su stari (mladi) od 12 do 24 mjeseca. Neka budući olimpijci i šampioni otpočnu svoju karijeru na Cest is d’ bestu. Staza je duga 22m (bez zapreka). Svi sudionici dobivaju „nagrade“.
Kategorija: samohodne bebe (od 12 do 24 mjeseci)
Staza: 22 m
Kada: Subota, 5.6.2010. u 18.00 h
Gdje: Cvjetni plac
Vidimo se!
Roditelji , bake ,djedovi, tete… prijavite Vaše bebaće ako su stari (mladi) od 12 do 24 mjeseca. Neka budući olimpijci i šampioni otpočnu svoju karijeru na Cest is d’ bestu. Staza je duga 22m (bez zapreka). Svi sudionici dobivaju „nagrade“.
Kategorija: samohodne bebe (od 12 do 24 mjeseci)
Staza: 22 m
Kada: Subota, 5.6.2010. u 18.00 h
Gdje: Cvjetni plac
Vidimo se!
Nemoć
Ovih dana radim dosta na redizajnu bloga tako da nažalost nemam vremena podijeliti iskustva koja stječem. Neobjavljeni a željeni postovi se gomilaju, no već će doći vrijeme za njih.
Radi boljeg razumijevanja onog što želim napisati potrebno je znati:
*Mamo-mamiju, neutaženu žeđ za mamom mali je prvi puta pokazao s kojih 11 mjeseci. Skoro 2 mjeseca je majku pratio u stopu. Ako bi majka izašla iz sobe brzo bi jurno za njom. Odlasci majke na posao bili su jako teški za njega. I majku. S 13 mjeseci mamomamija se lagano povukla da bi se vratila 2 mjeseca kasnije, u nešto blažem obliku.
*Prošli tjedan smo proveli na seoskom imanju pored Knina. Žena je išla svaki dan na posao a mali i ja smo landrali okolo. Mali je jako teško prihvaćao odlaske majke/žene na posao. Valjda zbog nove okoline i nepoznate sredine doživljavao je preveliki stres kad je vidio majka da odlazi. Jadnik, sigurno je mislio da se neće vratiti.
*Pri povratku s puta mali se razbolio. Dobio je proljev (vjerojatno zbog prljavih ruku… Tatice, jesi mu prao ruke? Hm, ovaj). Kad se razbolio mamomamija se povećala do neslućenih visina.
*U početku tjedna imao sam zbilja neugodna iskustva (Uskoro posto o tome) zatim zanimljiva (također uskoro post i o tome) da bi na kraju tjedna, točnije danas, ponovo doživio jedno zanimljivo iskustvo. E da, još ga bole zubi i loše je spavao dvije noći za redom.
Nakon debelog uvoda slijedi ono što sam želio ispričati:
Današnji rastanak bio je ultra-ultra težak. Mali se pripio uz mamu i nije se želio odvojiti niti makac. Ženi nije bilo lako. Odlazak na posao je prolongirala za 5 minuta. Pa opet 5 minuta. I tako još par puta. Došao je tren kada je morala ići. Bebonja se svim silama nastojao zadržati na njoj. Kad sam ga uzeo vrištao je kao da je pao u ruke suparničkoj vojsci poznatoj po nemilosrdnom mučenju. Žena je otišla a mi smo ostali.
Mali je plakao, izvijao se, derao… A ja… Ja sam pokušavao sad ovo – sad ono. Zadržao sam smiren duh i poticao kreativnost kojom bi mogao napraviti pravu stvar da ga utješim. Ništa nije uspjelo. Grlio sam ga, ljubio, pitao što želi, govorio (kako ga mama voli), pričao, pjevao, šaptao (post o moći šapta uskoro), kreveljio se, bacao na krevet, škakljao ga…. I sve uzalud. On je želio svoju majku. A ja… ja mu nisam mogao pružiti dovoljno dobar zamjenski proizvod. Srećom, ostao sam smiren.
Odlučio sam izaći van. Obukao sam ga na brzinu, uzeo kišobran(vani je padala lagana kiša) i krenuo van. Na stepenicama se malo smirio. Kad smo izašli van bilo je dobro… koji pola minute. Nakon pola minute mali je opet kroz dreku i plač krenuo izbacivati jad što je odvojen od majke. Ali sad je plač trajao jako kratko. Zaplakao bi. Prestao bi. Smirio se. Zaplakao bi. I tako u intervalima. Malo sam ga grlio. Malo smo hodali. I tako 10 minuta. Deset minuta mogu jako dugo trajati.
Nakon 10 minuta se smirio. U potpunosti. Osjetio sam olakšanje. Počeo sam razmišljati kako ću pisati post o ovome događaju i proslaviti uspjeh taktike «Izvadi ga na kišu» kad je mali ponovo uključio sirenu za uzbunu. Naime, prošli smo pored našeg drugog auta koji je pobudio nesretno sjećanje na odlazak majke i probudio plač. Zagrlio sam ga i pričao mu. Pričao sam kako ga majka voli. Pričao sam kako ga ja volim. Govorio sam neka slobodno isplače sve što ima. Govorio sam kao rijeka što teče, nježno, skladno, umirujuće: Bez razmišljanja, iz neke nepoznate dubine.
Plač je stao. Više se nije izvijao. Krenuli smo prema doma. Ipak, nakon svakih 10 koraka pojavila bi se suza i lagani plač. Slabijeg intenziteta nego prije. Tad mi je sinulo u glavi- nemoćan sam. Jedino za što mogu preuzeti potpunu odgovornost u životu je – moj život- moji postupci- moje ponašanje. Također moram to dozvoliti i svim drugima oko mene, uključujući i one najmlađe, dakle i mog sina.
Ja znam da će se žena vratiti s posla. Po meni nema razloga za bebin plač. Radije možemo bolje iskoristiti vrijeme i igrati se, zezati, pjevati… No moj mali to ne zna. Njega to rastužuje. Tko zna što je njemu u glavi. Sad treba utjehu koju mu jedino majka može pružiti (ovdje je još jedan potencijalni post).
Jedino što mogu je potruditi se napraviti najbolje što mogu u trenutku ali moram priznati vlastito ograničenje na utjecaj tuđeg života, makar se radilo o mom sinu. Da se razumijemo, moja žena bi smirila maloga, ali ona također ima ograničen utjecaj na njega ovisno o svojim namjerama i željama. Ne znam koliko sam jasan, ali poanta svega ovoga bila bi: Što god radiš radi najbolje što možeš, od srca s ljubavlju, i budi svjestan da je to najbolje što možeš pružiti u trenutku. Razmišljaj kako se poboljšati ali budi svjestan kako nikakvog dobra ne donosi ako se vežeš uz rezultate.
Prihvatio sam činjenicu da usprkos mojim najboljim željama i namjerama ne mogu u potpunosti utješiti vlastitog sina. I dalje sam mu nastavio pružati ono najbolje što sam mogao u trenutku.
Vratili smo se doma i uspavao ga u nosiljci Mai-tai (uh, još jedan potreban post). Odlučio sam ga danas nositi cijelo vrijeme dok spava, kako bi dobio malo sigurnosti i ljubavi uz moje tijelo. Sad dok ovo pišem, ručak se kuha a on spava na meni.
Ovaj post se malo otegnuo. Nisam ga mislio danas napisati ali kad sam vidio neke današnje pozitivne komentare na prijašnje postove, srce mi se razgalilo, te sam smognuo snage i vremena izbaciti ove riječi iz sebe. Prvih 5 osoba koje pročitaju ovaj post do kraja neka mi se jave na email. Za nagradu će dobiti slikovnicu Puž stolar.
PS Dok sam pisao post malo mi je zagorilo proso s povrćem .
PPS Mali se probudio. Pkazao je prstom u smjeru prozora i nastavio spavati.
Pozdrav!
Radi boljeg razumijevanja onog što želim napisati potrebno je znati:
*Mamo-mamiju, neutaženu žeđ za mamom mali je prvi puta pokazao s kojih 11 mjeseci. Skoro 2 mjeseca je majku pratio u stopu. Ako bi majka izašla iz sobe brzo bi jurno za njom. Odlasci majke na posao bili su jako teški za njega. I majku. S 13 mjeseci mamomamija se lagano povukla da bi se vratila 2 mjeseca kasnije, u nešto blažem obliku.
*Prošli tjedan smo proveli na seoskom imanju pored Knina. Žena je išla svaki dan na posao a mali i ja smo landrali okolo. Mali je jako teško prihvaćao odlaske majke/žene na posao. Valjda zbog nove okoline i nepoznate sredine doživljavao je preveliki stres kad je vidio majka da odlazi. Jadnik, sigurno je mislio da se neće vratiti.
*Pri povratku s puta mali se razbolio. Dobio je proljev (vjerojatno zbog prljavih ruku… Tatice, jesi mu prao ruke? Hm, ovaj). Kad se razbolio mamomamija se povećala do neslućenih visina.
*U početku tjedna imao sam zbilja neugodna iskustva (Uskoro posto o tome) zatim zanimljiva (također uskoro post i o tome) da bi na kraju tjedna, točnije danas, ponovo doživio jedno zanimljivo iskustvo. E da, još ga bole zubi i loše je spavao dvije noći za redom.
Nakon debelog uvoda slijedi ono što sam želio ispričati:
Današnji rastanak bio je ultra-ultra težak. Mali se pripio uz mamu i nije se želio odvojiti niti makac. Ženi nije bilo lako. Odlazak na posao je prolongirala za 5 minuta. Pa opet 5 minuta. I tako još par puta. Došao je tren kada je morala ići. Bebonja se svim silama nastojao zadržati na njoj. Kad sam ga uzeo vrištao je kao da je pao u ruke suparničkoj vojsci poznatoj po nemilosrdnom mučenju. Žena je otišla a mi smo ostali.
Mali je plakao, izvijao se, derao… A ja… Ja sam pokušavao sad ovo – sad ono. Zadržao sam smiren duh i poticao kreativnost kojom bi mogao napraviti pravu stvar da ga utješim. Ništa nije uspjelo. Grlio sam ga, ljubio, pitao što želi, govorio (kako ga mama voli), pričao, pjevao, šaptao (post o moći šapta uskoro), kreveljio se, bacao na krevet, škakljao ga…. I sve uzalud. On je želio svoju majku. A ja… ja mu nisam mogao pružiti dovoljno dobar zamjenski proizvod. Srećom, ostao sam smiren.
Odlučio sam izaći van. Obukao sam ga na brzinu, uzeo kišobran(vani je padala lagana kiša) i krenuo van. Na stepenicama se malo smirio. Kad smo izašli van bilo je dobro… koji pola minute. Nakon pola minute mali je opet kroz dreku i plač krenuo izbacivati jad što je odvojen od majke. Ali sad je plač trajao jako kratko. Zaplakao bi. Prestao bi. Smirio se. Zaplakao bi. I tako u intervalima. Malo sam ga grlio. Malo smo hodali. I tako 10 minuta. Deset minuta mogu jako dugo trajati.
Nakon 10 minuta se smirio. U potpunosti. Osjetio sam olakšanje. Počeo sam razmišljati kako ću pisati post o ovome događaju i proslaviti uspjeh taktike «Izvadi ga na kišu» kad je mali ponovo uključio sirenu za uzbunu. Naime, prošli smo pored našeg drugog auta koji je pobudio nesretno sjećanje na odlazak majke i probudio plač. Zagrlio sam ga i pričao mu. Pričao sam kako ga majka voli. Pričao sam kako ga ja volim. Govorio sam neka slobodno isplače sve što ima. Govorio sam kao rijeka što teče, nježno, skladno, umirujuće: Bez razmišljanja, iz neke nepoznate dubine.
Plač je stao. Više se nije izvijao. Krenuli smo prema doma. Ipak, nakon svakih 10 koraka pojavila bi se suza i lagani plač. Slabijeg intenziteta nego prije. Tad mi je sinulo u glavi- nemoćan sam. Jedino za što mogu preuzeti potpunu odgovornost u životu je – moj život- moji postupci- moje ponašanje. Također moram to dozvoliti i svim drugima oko mene, uključujući i one najmlađe, dakle i mog sina.
Ja znam da će se žena vratiti s posla. Po meni nema razloga za bebin plač. Radije možemo bolje iskoristiti vrijeme i igrati se, zezati, pjevati… No moj mali to ne zna. Njega to rastužuje. Tko zna što je njemu u glavi. Sad treba utjehu koju mu jedino majka može pružiti (ovdje je još jedan potencijalni post).
Jedino što mogu je potruditi se napraviti najbolje što mogu u trenutku ali moram priznati vlastito ograničenje na utjecaj tuđeg života, makar se radilo o mom sinu. Da se razumijemo, moja žena bi smirila maloga, ali ona također ima ograničen utjecaj na njega ovisno o svojim namjerama i željama. Ne znam koliko sam jasan, ali poanta svega ovoga bila bi: Što god radiš radi najbolje što možeš, od srca s ljubavlju, i budi svjestan da je to najbolje što možeš pružiti u trenutku. Razmišljaj kako se poboljšati ali budi svjestan kako nikakvog dobra ne donosi ako se vežeš uz rezultate.
Prihvatio sam činjenicu da usprkos mojim najboljim željama i namjerama ne mogu u potpunosti utješiti vlastitog sina. I dalje sam mu nastavio pružati ono najbolje što sam mogao u trenutku.
Vratili smo se doma i uspavao ga u nosiljci Mai-tai (uh, još jedan potreban post). Odlučio sam ga danas nositi cijelo vrijeme dok spava, kako bi dobio malo sigurnosti i ljubavi uz moje tijelo. Sad dok ovo pišem, ručak se kuha a on spava na meni.
Ovaj post se malo otegnuo. Nisam ga mislio danas napisati ali kad sam vidio neke današnje pozitivne komentare na prijašnje postove, srce mi se razgalilo, te sam smognuo snage i vremena izbaciti ove riječi iz sebe. Prvih 5 osoba koje pročitaju ovaj post do kraja neka mi se jave na email. Za nagradu će dobiti slikovnicu Puž stolar.
PS Dok sam pisao post malo mi je zagorilo proso s povrćem .
PPS Mali se probudio. Pkazao je prstom u smjeru prozora i nastavio spavati.
Pozdrav!
subota, 5. lipnja 2010.
subota, 22. svibnja 2010.
Odjel za zemljišne knjige
Danas smo nas dva fakina odjurili biciklom podignuti neke papire na građansko-općinski sud, odjel za zemljišne knjige. To je tamo kod nacionalne biblioteke. Ostavili bicikle na krivoj strani zgrade (ulaz je na istoku) pa sam ga nosio kilometre na ramenima do prave strane zgrade. Tetka za šalterom je skužila da sam s bebačom pa me pustila preko reda. Lijepo od nje mada zbilja nije trebalo.
Mali se igrao, istraživao, jeo, pio, uživao čekajući red. Kad smo dobili tražene papire malac je upravo usavršio penjanje na jednu stolicu. Sa stolice mu se pružao zgodan vidik na računalo u dohvatu njegovih ruku- Mogao je nesputano pipkati po tastaturi. Mi smo dobili tražene papire, mogli smo ići, ali njemu je baš sada postalo najzanimljivije. Tolerancija mi je pala za jedan stupanj jer sam se nadao odlasku iz čekaonice i dolasku u park. On nije dijelio moje mišljenje.
Pokušao sam ga odvući s nekom prozirnom forom od računala ali bez uspjeha. Kad sam smišljao novi fazon kojim bi ga udaljio od računala i usmjerio u meni željenom smjeru obratio mi se sjedi striček sa podužim brkovima.
Striček s brkovima: Pustite malog da se tu igra.
Ja: Da.? (Pogledam brkatog stričeka, namjestim nasmiješeno znatiželjno lice da prikrijem nezadovoljstvo kaj mi netko soli pamet u ne baš najboljem trenutku)
Striček s brkovima: Ta računala ionako ničemu ne služe. Neka se mali tu igra. Bolje je i vama. Barem ste u hladu
Ja: (Uputio sam stričeku još jedan kiseli osmjeh. Htio sam da bude slađi ali nisam uspio. Baš volim kad mi netko soli pamet što da radim s vlastitim djetetom. Tko je on da zna što ja trebam raditi s mojim sinom. Pa ja sam roditelj!!! Mali je moj sin. Neka svom sinu pametuje. I onda… i onda sam nevoljko priznao da je brkonja u pravu. JA bih radije da se odmaknemo od ovih šaltera i zbrišemo van u park. I to bi bilo bolje za bebača- uvjereno sam mislio u sebi mada je bebonja cijelo vrijeme davao do znanja da želi ostati.
Ostali smo još neko vrijeme na zemljišno-knjižnom odjelu. Brkati striček nam se više nije obratio a ja sam mu se u mislima zahvalio na savjetu. Mali se izigrao. Počeo sam ga ljubit po leđima i mazit. Upalilo je. Bio je spreman za odlazak. Otišli smo.
Mali se igrao, istraživao, jeo, pio, uživao čekajući red. Kad smo dobili tražene papire malac je upravo usavršio penjanje na jednu stolicu. Sa stolice mu se pružao zgodan vidik na računalo u dohvatu njegovih ruku- Mogao je nesputano pipkati po tastaturi. Mi smo dobili tražene papire, mogli smo ići, ali njemu je baš sada postalo najzanimljivije. Tolerancija mi je pala za jedan stupanj jer sam se nadao odlasku iz čekaonice i dolasku u park. On nije dijelio moje mišljenje.
Pokušao sam ga odvući s nekom prozirnom forom od računala ali bez uspjeha. Kad sam smišljao novi fazon kojim bi ga udaljio od računala i usmjerio u meni željenom smjeru obratio mi se sjedi striček sa podužim brkovima.
Striček s brkovima: Pustite malog da se tu igra.
Ja: Da.? (Pogledam brkatog stričeka, namjestim nasmiješeno znatiželjno lice da prikrijem nezadovoljstvo kaj mi netko soli pamet u ne baš najboljem trenutku)
Striček s brkovima: Ta računala ionako ničemu ne služe. Neka se mali tu igra. Bolje je i vama. Barem ste u hladu
Ja: (Uputio sam stričeku još jedan kiseli osmjeh. Htio sam da bude slađi ali nisam uspio. Baš volim kad mi netko soli pamet što da radim s vlastitim djetetom. Tko je on da zna što ja trebam raditi s mojim sinom. Pa ja sam roditelj!!! Mali je moj sin. Neka svom sinu pametuje. I onda… i onda sam nevoljko priznao da je brkonja u pravu. JA bih radije da se odmaknemo od ovih šaltera i zbrišemo van u park. I to bi bilo bolje za bebača- uvjereno sam mislio u sebi mada je bebonja cijelo vrijeme davao do znanja da želi ostati.
Ostali smo još neko vrijeme na zemljišno-knjižnom odjelu. Brkati striček nam se više nije obratio a ja sam mu se u mislima zahvalio na savjetu. Mali se izigrao. Počeo sam ga ljubit po leđima i mazit. Upalilo je. Bio je spreman za odlazak. Otišli smo.
utorak, 11. svibnja 2010.
Gledanje znakove beba
Danas smo prvi put izašli iz parka na bebačev zahtjev. On je i prije znao dati do znanja da želi ići doma ali sam tek danas prepoznao na vrijeme te znakove. Došao je do svog tricikla, pokazao prstom na njega a zatim u smjeru od kud smo došli. Ispustio je neki neartikulirani zvuk dok je to pokazivao. Automatski sam pomislio da želi ići doma ali mi je razum drukčije govorio: «Ma nema šanse. On je beba. Bebe ne žele izaći iz parka svojom voljom.» Srećom poslušao sam prvu misao i krenuli smo doma.
Kad smo došli doma bilo je i više nego očito da je spreman za spavanac. To nisam prepoznao u parku. Dobro da mi je rekao što želi i još bolje što sam shvatio što govori. Jer da nisam prepoznao njegovu poruku ostali bismo onoliko koliko je po mojem mjerilu dobro da ostanemo u parku. Zatim bi imali problema pri izlasku iz parka i spremanju na spavanje jer bi on bio preumoran i cendrav.
Drago mi je što smo se dobro sporazumjeli.
am danas čuo što mi dijete govori. Prije mi se par puta učinilo kako mi bebač govori da želi ići doma ali sam mislio kako to umišljam. Zato smo ostali i tek bi pri kasnijem izlasku iz parka shvatio kako sam donio pogrešnu odluku.
Kad smo došli doma bilo je i više nego očito da je spreman za spavanac. To nisam prepoznao u parku. Dobro da mi je rekao što želi i još bolje što sam shvatio što govori. Jer da nisam prepoznao njegovu poruku ostali bismo onoliko koliko je po mojem mjerilu dobro da ostanemo u parku. Zatim bi imali problema pri izlasku iz parka i spremanju na spavanje jer bi on bio preumoran i cendrav.
Drago mi je što smo se dobro sporazumjeli.
am danas čuo što mi dijete govori. Prije mi se par puta učinilo kako mi bebač govori da želi ići doma ali sam mislio kako to umišljam. Zato smo ostali i tek bi pri kasnijem izlasku iz parka shvatio kako sam donio pogrešnu odluku.
ponedjeljak, 10. svibnja 2010.
Juha od ribica i povrća
Žena je jučer napravila odličnu juhu od fileta škarpine i povrća. Ostalo je za danas tako da nisam trebao kuhati juhu. Super. Barem sam tako mislio dok mališan nije otvorio frižider i povukao lonac s juhom na pod. Bio sam pol metra od njega ali nisam uspio spriječiti izlijevanje juhe iz lonca. Srećom radilo se o juhi a ne o nafti tako da nismo uzrokovali neku veću ekološku nesreću.
Dok sam iznenađeno razmišljao kako da reagiram moj mali je točno znao što treba napraviti. Uzviknuo je od sreće (vidio je grašak na podu), sagnuo se i počeo zobati grašak. Jedan po jedan. Dok je spretno pinceta hvatom uzimao graškiće i dalje nisam znao što da mu kažem. U dvije rečenice objasnio sam mu kako nam je to bila juha za ručak ali zato što je pala na pod moramo je baciti u smeće. Zatim sam otišao po krpu i pokupio juhu i njene ostatke s tepiha i pločica. Kad sam počeo čistiti mali me znatiželjno promatrao. Mislim da mu nije bilo jasno zašto i ja ne jedem graškiće s poda. Dok sam čistio još jednom sam mu objasnio kako ćemo to sve baciti jer je juha pala na pod. Nisam se osjećao niti ljuto niti živčano. Samo sam razmišljao kako mu što bolje prenijeti poruku da je ovakve stvari bolje izbjegavati.
Ne znam jel je upalilo, ali je za pet minuta ponovo otvorio frižider i počeo dizati poklopac od još jednog lonca s jučerašnjim ručkom (njoki u nekom super saftu). Pustio sam ga da diže ali sam bio spreman za hvatanje lonca po potrebi. Mali je dignuo poklopac i rekao: njam njam. Ti jarca, nekad mi je potrebno nacrtati da bi shvatio. Fakin je bio gladan. Bilo mi je žao kaj mu ne mogu ponuditi juhicu za jelo.
PS Kad malo bolje razmislim lonac s juhom je bio nespretno postavljen (na jednu plastičnu posudu) i zato ga je mali i srušio. Ima žena pravo, moram malo bolje spremati stvari u frižider.
Dok sam iznenađeno razmišljao kako da reagiram moj mali je točno znao što treba napraviti. Uzviknuo je od sreće (vidio je grašak na podu), sagnuo se i počeo zobati grašak. Jedan po jedan. Dok je spretno pinceta hvatom uzimao graškiće i dalje nisam znao što da mu kažem. U dvije rečenice objasnio sam mu kako nam je to bila juha za ručak ali zato što je pala na pod moramo je baciti u smeće. Zatim sam otišao po krpu i pokupio juhu i njene ostatke s tepiha i pločica. Kad sam počeo čistiti mali me znatiželjno promatrao. Mislim da mu nije bilo jasno zašto i ja ne jedem graškiće s poda. Dok sam čistio još jednom sam mu objasnio kako ćemo to sve baciti jer je juha pala na pod. Nisam se osjećao niti ljuto niti živčano. Samo sam razmišljao kako mu što bolje prenijeti poruku da je ovakve stvari bolje izbjegavati.
Ne znam jel je upalilo, ali je za pet minuta ponovo otvorio frižider i počeo dizati poklopac od još jednog lonca s jučerašnjim ručkom (njoki u nekom super saftu). Pustio sam ga da diže ali sam bio spreman za hvatanje lonca po potrebi. Mali je dignuo poklopac i rekao: njam njam. Ti jarca, nekad mi je potrebno nacrtati da bi shvatio. Fakin je bio gladan. Bilo mi je žao kaj mu ne mogu ponuditi juhicu za jelo.
PS Kad malo bolje razmislim lonac s juhom je bio nespretno postavljen (na jednu plastičnu posudu) i zato ga je mali i srušio. Ima žena pravo, moram malo bolje spremati stvari u frižider.
četvrtak, 6. svibnja 2010.
Nadmudrivanje
Već neko vrijeme sinek polijeva razne stvar sa vodom iz svoje bočice. Nekada više nekada manje. Danas je bilo više.
Bezbrižno je gledao crtić uz povremeno izlijevanje vode na hlače. Kap po kap. Kap po kap. Ne znam o kojoj se točno kapi radilo ali jedna je bila previše. Ta je uznemirila moj roditeljski duh. Grozničavo sam razmišljao kako objasniti malom vatrogascu da nema požara i da nije neka fora prolijevati vodu po sebi. Dok sam razmišljao on je i dalje gledao crtić i po sitno zalijevao hlače. Sinula mi je ideja.
Uzeo sam mu bočicu vode i skinuo gornji dio. Bočica se pretvorila u čašu. Nadolio sam malo vode, sveukupno 1dl, i vratio mu otvorenu bočicu. Ideja je bila da se polije sa svom vodom po hlačama i osjeti nelagodu. He, he, mudar edukativan trik.
Kad sam mu vratio bočicu mali je u miru gledao crtić i ko za vraga više nije imao namjeru polijevati se. Počeo sam ga poticati da se polije ali me nije previše fermao. Nakon dužeg uvjeravanja i pomoći moje malenkosti izlili smo vodu u njegovo krilo. Sav uzbuđen čekao sam njegovu reakciju. A on- on nije niti trepnuo. Jadniku izlijemo 1dl vode u krilo a ovaj niti trepne. Svaka čast, pokeraška faca za pet.
Nastavio je gledati crtić kao da se ništa nije desilo a ja… nisu mi narasle uši ali sam se osjećao kao pravi magarac. Što sam drugo mogao, uz osjećaj grižnje savjesti što sam polio sina po hlačama, otišao sam mu po čiste hlače i gače i promijenio mokre. Mali je car a ja još moram puno žganaca jesti.
Bezbrižno je gledao crtić uz povremeno izlijevanje vode na hlače. Kap po kap. Kap po kap. Ne znam o kojoj se točno kapi radilo ali jedna je bila previše. Ta je uznemirila moj roditeljski duh. Grozničavo sam razmišljao kako objasniti malom vatrogascu da nema požara i da nije neka fora prolijevati vodu po sebi. Dok sam razmišljao on je i dalje gledao crtić i po sitno zalijevao hlače. Sinula mi je ideja.
Uzeo sam mu bočicu vode i skinuo gornji dio. Bočica se pretvorila u čašu. Nadolio sam malo vode, sveukupno 1dl, i vratio mu otvorenu bočicu. Ideja je bila da se polije sa svom vodom po hlačama i osjeti nelagodu. He, he, mudar edukativan trik.
Kad sam mu vratio bočicu mali je u miru gledao crtić i ko za vraga više nije imao namjeru polijevati se. Počeo sam ga poticati da se polije ali me nije previše fermao. Nakon dužeg uvjeravanja i pomoći moje malenkosti izlili smo vodu u njegovo krilo. Sav uzbuđen čekao sam njegovu reakciju. A on- on nije niti trepnuo. Jadniku izlijemo 1dl vode u krilo a ovaj niti trepne. Svaka čast, pokeraška faca za pet.
Nastavio je gledati crtić kao da se ništa nije desilo a ja… nisu mi narasle uši ali sam se osjećao kao pravi magarac. Što sam drugo mogao, uz osjećaj grižnje savjesti što sam polio sina po hlačama, otišao sam mu po čiste hlače i gače i promijenio mokre. Mali je car a ja još moram puno žganaca jesti.
utorak, 4. svibnja 2010.
Spavanje na biciklu
Već duže vremena planiram pisati o važnosti kvalitetnog upravljanja vremenom ali nikako da nađem vremena. Nisam ga niti sada pronašao tako da se neću ozbiljnije posvetiti toj temi nego ću je samo malo zagrebati po površini.
Danas smo bebač i ja išli biciklom na posao. Malcu je trebala minuta i pol da se opusti i slobodno počne jurcati kancelarijama. Od svih prisutnih osoba najviše se veselio Beloni (pas). Nakon preko sat vremena đuskanja, skakanja i istraživanja čeznutljivo je pogledao prema vratima i lagano zaplakao. Dao je znak da je umoran i da želi ići doma spavati. Na jedvite jade i uz pomoć kolega izanimirali smo ga da izdrži još dvadeset minuta, da završim što sam trebao, i napokon smo krenuli doma.
Nakon deset minuta vožnje biciklom glava mu je počela padati od umora. Nakon dvanaest minuta vožnje glava mu je pala od umora. Zaspao je u sjedalici na biciklu. Provjerio sam sigurnosni pojas i nategnuo ga najbolje što sam mogao. Usprkos tome glava bi mu povremeno pala na prsa i klimatala se amo tamo. Pažljivo sam izbjegavao hupsere i rupe te nakon pola sata vožnje došao doma. Odnio sam ga u kuću, skinuo ga u majicu kratkih rukava i ostavio spavati u krevet. Nije se niti pomaknuo.
Vratimo se upravljanju vremenom. Znao sam da ću danas ići na posao. Znao sam koliko ću na poslu potrošiti vremena. Da smo krenuli ranije izbjegnuo bi njegov umor na poslu i nezadovoljstvo što ne idemo doma. Izbjegnuli bi spavanje na biciklu i klimatanje glave.
Kvalitetno upravljanje vremenom može puno olakšati život i učiniti ga jednostavnijim i bezbrižnijim. No o tom drugom prilikom. Idem sada završiti ručak a kasnije ću potražiti informaciju smije li se voziti beba na biciklu ako spava.
Danas smo bebač i ja išli biciklom na posao. Malcu je trebala minuta i pol da se opusti i slobodno počne jurcati kancelarijama. Od svih prisutnih osoba najviše se veselio Beloni (pas). Nakon preko sat vremena đuskanja, skakanja i istraživanja čeznutljivo je pogledao prema vratima i lagano zaplakao. Dao je znak da je umoran i da želi ići doma spavati. Na jedvite jade i uz pomoć kolega izanimirali smo ga da izdrži još dvadeset minuta, da završim što sam trebao, i napokon smo krenuli doma.
Nakon deset minuta vožnje biciklom glava mu je počela padati od umora. Nakon dvanaest minuta vožnje glava mu je pala od umora. Zaspao je u sjedalici na biciklu. Provjerio sam sigurnosni pojas i nategnuo ga najbolje što sam mogao. Usprkos tome glava bi mu povremeno pala na prsa i klimatala se amo tamo. Pažljivo sam izbjegavao hupsere i rupe te nakon pola sata vožnje došao doma. Odnio sam ga u kuću, skinuo ga u majicu kratkih rukava i ostavio spavati u krevet. Nije se niti pomaknuo.
Vratimo se upravljanju vremenom. Znao sam da ću danas ići na posao. Znao sam koliko ću na poslu potrošiti vremena. Da smo krenuli ranije izbjegnuo bi njegov umor na poslu i nezadovoljstvo što ne idemo doma. Izbjegnuli bi spavanje na biciklu i klimatanje glave.
Kvalitetno upravljanje vremenom može puno olakšati život i učiniti ga jednostavnijim i bezbrižnijim. No o tom drugom prilikom. Idem sada završiti ručak a kasnije ću potražiti informaciju smije li se voziti beba na biciklu ako spava.
četvrtak, 29. travnja 2010.
Pranje ruku
Bebaču nije neka špica ići prati ruke kada dođemo izvana. Nevoljko biva odnesen i samo je pitanje koliki će otpor pokazati pri samom pranju. Uvijek se nađe nešto zanimljivije što bi radio u tom trenutku. Umjesto uobičajenih riječi «Idemo prati ruke» danas sam primijenio drugu taktiku.
Kad sam nam skinuo cipele pitao sam ga: «Gdje idemo prati ruke?»
Ponosno je pokazao prema kupaonici. Podignuo sam ga s poda i zamolio da upali svijetlo u kupaonici. Kad ga je upalio opet sam ga pitao: «Gdje se to peru ruke?».
Pokazao je u smjeru lavaboa. Oprali smo ruke u prijateljstvu i zafrkanciji. Zgodno.
Kad sam nam skinuo cipele pitao sam ga: «Gdje idemo prati ruke?»
Ponosno je pokazao prema kupaonici. Podignuo sam ga s poda i zamolio da upali svijetlo u kupaonici. Kad ga je upalio opet sam ga pitao: «Gdje se to peru ruke?».
Pokazao je u smjeru lavaboa. Oprali smo ruke u prijateljstvu i zafrkanciji. Zgodno.
srijeda, 28. travnja 2010.
Bebe i lopte
Koja je bebi najdraža lopta? Ona koja nije njena!
Bili smo u parku. Moj 16-mjesečnjak hipnotizirano je gledao šarenu lopticu u rukama trogodišnjaka. Momčić od tri godine nije imao namjeru odvojiti se od loptice. Moj 16-mjesečnjak nakon što je shvatio kako neće doći do željene loptice izrazio je nezadovoljstvo kroz tiho jecanje i lagani plač. Ne znam kako bi se dalje odvijala situacija da starija sestra (cca pet godina) nije otrčala do mame i upitala je smije li bebi posuditi lopticu. Kad je mama dala potvrdan odgovor odjurila je do svog brata, uz jednostavno objašnjenje mu je nježno uzela lopticu i dala mojem sinu. Moj mali je čvrsto obujmio lopticu i privio je prsima. Zadovoljno je pogledao djevojčicu. Više nije bio tužan.
Zbilja jako lijepa gesta od djevojčice.
Bili smo u parku. Moj 16-mjesečnjak hipnotizirano je gledao šarenu lopticu u rukama trogodišnjaka. Momčić od tri godine nije imao namjeru odvojiti se od loptice. Moj 16-mjesečnjak nakon što je shvatio kako neće doći do željene loptice izrazio je nezadovoljstvo kroz tiho jecanje i lagani plač. Ne znam kako bi se dalje odvijala situacija da starija sestra (cca pet godina) nije otrčala do mame i upitala je smije li bebi posuditi lopticu. Kad je mama dala potvrdan odgovor odjurila je do svog brata, uz jednostavno objašnjenje mu je nježno uzela lopticu i dala mojem sinu. Moj mali je čvrsto obujmio lopticu i privio je prsima. Zadovoljno je pogledao djevojčicu. Više nije bio tužan.
Zbilja jako lijepa gesta od djevojčice.
četvrtak, 22. travnja 2010.
Sjedalica za bicikl
Dok smo se (bebač i ja) vozili u Maksimiru razmišljao sam gdje je bolje montirati sjedalicu na biciklu; naprijed ili otraga? Baš u tom trenu uletjela mi je mala crna buba u oko zbog koje sam morao stati. Dobio sam odgovor na pitanje. Bare ako se voziš područjem gdje ima buba. Nakon 10 minuta u usta mi je uletio veliki kukac (baš smo bili na uzbrdici a ja sam se puf-pant zadnjim atomima snage borio da odvezem do vrha) što sam shvatio kao još jednu potvrdu da je bolje imati sjedalicu otraga.
Istina, ako je sjedalica postavljena naprijed vidite bebača kaj radi, jel je ispao iz bicikla i slično. Ako je iza u sjedalici, vi ga zaklanjate od vjetra i letećih objekata, što mislim da je daleko veća prednost. Jedini je problem što ga ne možete dobro vidjeti, ali ako je dobro postavljen nema on kamo. Također u vožnji možete gledati sjenu ili u izloge i baciti pogled da li je s malim sve uredu.
Razmislite, vidite, u svakom slučaju ispravno postavite sjedalicu i obavezno stavite bebaču kacigu na glavu.
Istina, ako je sjedalica postavljena naprijed vidite bebača kaj radi, jel je ispao iz bicikla i slično. Ako je iza u sjedalici, vi ga zaklanjate od vjetra i letećih objekata, što mislim da je daleko veća prednost. Jedini je problem što ga ne možete dobro vidjeti, ali ako je dobro postavljen nema on kamo. Također u vožnji možete gledati sjenu ili u izloge i baciti pogled da li je s malim sve uredu.
Razmislite, vidite, u svakom slučaju ispravno postavite sjedalicu i obavezno stavite bebaču kacigu na glavu.
ponedjeljak, 19. travnja 2010.
Čišćenje nosa usisavačem
Kad sam prvi put čuo da se bebi može čistiti nosić pomoću posebnog dodatka koji ide na usisavač- prenarazio sam se. Automatski sam posegnuo u arhivu sjećanja i pronašao informaciju kako si je jadan stari deda usisao pimpek dok je čistio po kući. Slijedeći logiku mašta je zorno dočarala kako usisavač kroz nos vadi sve unutrašnje organe i priprema tijelo za balzamiranje a ženi sam obrazložio zašto ja ustvari ne volim usisavati.
Kako s vremenom i najtvrđe brane popuste tako sam i ja (žena je odlučila) jednog dana nabavio nosni aspirator ili ti priključak za usisavač koji vadi šmrkljiće. Odrastao sam sa starijim bratom tako da od 15 godine više nisam gadljiv ali ovo nisam imao snage niti isprobati niti gledati. Sjećanje na jadnog dedicu bilo je preživo.
Sve u svemu- priključak za usisavač iliti nosni aspirator je mrak. Neovisno o jačini usisavača usis nije jak i odlično vadi šlajm i sakrivene šmrkljiće. Najbolje ga je odmah nakon upotrebe oprati/isprati pod vrućom vodom. U apoteci su nudili dva različita aspiratora za usisavač, mi smo kupili povoljniji za cca 120 kn i odličan je. Super stvar, zbilja za preporuku. Bebaču smo time izvadili čitavo brdo sluzi a ja sam se riješio straha od usisavača. Sad ponovo s veseljem mogu usisavati po kući, barem tako kaže supruga.
Kako s vremenom i najtvrđe brane popuste tako sam i ja (žena je odlučila) jednog dana nabavio nosni aspirator ili ti priključak za usisavač koji vadi šmrkljiće. Odrastao sam sa starijim bratom tako da od 15 godine više nisam gadljiv ali ovo nisam imao snage niti isprobati niti gledati. Sjećanje na jadnog dedicu bilo je preživo.
Sve u svemu- priključak za usisavač iliti nosni aspirator je mrak. Neovisno o jačini usisavača usis nije jak i odlično vadi šlajm i sakrivene šmrkljiće. Najbolje ga je odmah nakon upotrebe oprati/isprati pod vrućom vodom. U apoteci su nudili dva različita aspiratora za usisavač, mi smo kupili povoljniji za cca 120 kn i odličan je. Super stvar, zbilja za preporuku. Bebaču smo time izvadili čitavo brdo sluzi a ja sam se riješio straha od usisavača. Sad ponovo s veseljem mogu usisavati po kući, barem tako kaže supruga.
četvrtak, 15. travnja 2010.
Razbacane cipele
Majka i kćer vodile su dugogodišnju bitku oko spremanja cipela. Kad bi se kćer vratila kući skinula bi cipele i nemarno ih odložila na pod. Majku je to jako ljutilo. Čim bi kćer ušla u kuću majka bi doviknula: «Lijepo odloži cipele u ormarić!» Kćer bi frknula nosom, okrenula očima i neuredno bacila cipele na pod. Majka bi se ljutila i prigovarala a kćer joj ne bi ostala dužna. Rat oko pospremanja cipela trajao je godinama.
Jedan dan vrati se kćer kući i uobičajeno odbaci cipele svaku na svoju stranu. Već spremna s okretanjem očima na mamine povike iznenadi se kad začuje glas dobrodošlice «Bok kćeri, dobro došla doma!». Kćer je pomislila kako se dogodilo nešto posebno pa je majka vesela i dobre volje zaboravila na uobičajenu dreku oko cipela.
Sljedećih par dana majka ju je svaki dan dočekala sa dobrodošlicom. Više nije spominjala pospremanje cipela.
Nakon tjedan dana kćer znatiželjno upita majku: «Zar te više ne smeta kada neuredno ostavim cipele pri povratku kući?»
«Naravno da me smeta.», smireno odgovori majka.
«Ali zašto onda ne vičeš na mene i ne upozoravaš me da ih spremim?» iznenađeno upita kćer.
«To sam radila godinama i što sam time postigla? Ništa! Ti si i dalje ostavlja cipele svaku na svoju stranu a nas dvije bi se posvadile. Tako da sam sad odlučila prigovaranje zamijeniti lijepim pozdravom. Tako se bolje osjećam»
Od tog dana kćer je počela uredno pospremati cipele.
Jedan dan vrati se kćer kući i uobičajeno odbaci cipele svaku na svoju stranu. Već spremna s okretanjem očima na mamine povike iznenadi se kad začuje glas dobrodošlice «Bok kćeri, dobro došla doma!». Kćer je pomislila kako se dogodilo nešto posebno pa je majka vesela i dobre volje zaboravila na uobičajenu dreku oko cipela.
Sljedećih par dana majka ju je svaki dan dočekala sa dobrodošlicom. Više nije spominjala pospremanje cipela.
Nakon tjedan dana kćer znatiželjno upita majku: «Zar te više ne smeta kada neuredno ostavim cipele pri povratku kući?»
«Naravno da me smeta.», smireno odgovori majka.
«Ali zašto onda ne vičeš na mene i ne upozoravaš me da ih spremim?» iznenađeno upita kćer.
«To sam radila godinama i što sam time postigla? Ništa! Ti si i dalje ostavlja cipele svaku na svoju stranu a nas dvije bi se posvadile. Tako da sam sad odlučila prigovaranje zamijeniti lijepim pozdravom. Tako se bolje osjećam»
Od tog dana kćer je počela uredno pospremati cipele.
utorak, 13. travnja 2010.
Sling nosiljka- za što se sve može upotrijebiti
Jedno jutro smo bebonja i ja otišli tramvajem u grad. Prošetali se po Jelačić placu svratili do Dolca i završili na Zrinjevcu. Do Zrinjevca je bebač bio u slingu gdje sam ga izvadio iz slinga i pustio na slobodu. Jurcao je amo-tamo u potrazi za cvijećem, vodoskocima, travom, psima… Dok sam jurcao za njim nikako se nisam mogao otresti osjećaja kako mi smeta kišobran u ruci. Pronašao sam rješenje. Sport Bily ima supersak a ja sling. Kišobran sam objesio za kolut od slinga. Bezbrižno sam mogao nastaviti jurcati a kišobran se fino klatio viseći na ringu. Sling je zbilja višenamjenski- To me ponukalo da razmislim za što sam sve koristio sling osim nošenja bebača. Evo dosadašnjeg rezultata:1. Nošenje stvari
Prvi put sam u slingu nosio lubenicu jer sam jedino tako mogao dovući iz auta sve stvari iz jednog puta. Svidjelo mi se i zbilja je praktično kada ti treba dodatan par ruku. Kad idemo u veliki šoping nosimo veći ruksak sa nama. Više nego jednom sam uz vrećice, velki i mali ruksak koristio sling kako bi sve donesao doma iz jednog cuga.
2. Zavjesa u autu- zaštita od sunca
Auto nema zatamnjena stakla niti ikakvu zaštitu od sunca. Cijelo prošlo ljeto smo za vrijeme vožnje bebonji slingom osiguravali hlad.
3. Nosač kišobrana
Uz kišobran sad razmišljam da na ring od slinga stavim karabiner (metalne karike s vratašcima koje se mogu jednostavno otvoriti i zatvoriti). Tak da kad se vraćamo iz pekare ili dućana samo na karabiner objesim vrećicu. Pokušat ću jednom.
4. Dojenje na javnom mjestu
Sling osigurava intimno dojenje na javnom mjestu. Poput paravana prekrije bebinu glavu i dojenje makne iz vidokruga prolaznika.
Baš me zanimaju iskustva drugih sling roditelja. Postavit ću pitanje na nekom od foruma, možda dobijem kakvu dodatnu ideju.
ponedjeljak, 12. travnja 2010.
ZELENDAN- dječji eko sajam, 17.4.2010.
Gdje ćete ići za ovaj vikend u subotu? Ako imate klince ili ih planirate imati toplo preporučam Bundek! Zašto?
Zato što se ovu subotu na Bundeku održava Zelendan Rodin dječji eko sajam. Bogat i raznolik program svakome nudi nešto interesantno. Održati će se više od 30 različitih radionica i aktivnosti za djecu i roditelje, npr. za djecu: sadnja mladica u reciklirane tegle, izrada prirodnih svijeća, recikliranog papira, balzama za usne, oslikavanje i šivanje platnenih vrećica, glazbene radionice; za roditelje: predavanje o eko sredstvima za čišćenje, radionica o zdravoj dohrani za dojenčad, o vožnji biciklom, platnenim pelenama, nosiljkama za bebe i mnoge druge. Bit će pripremljena poučna eko staza za djecu, posadit će se stablo i izraditi zajednička Zelendanska zastava.
Jedini problem je što se sajam održava samo jedan dan. Nemoguće je pohoditi sve interesantne radionice i aktivnosti u jednom danu. Za neke aktivnosti potrebno je prije se najaviti. Više informacija pogledajte na rodinim stranicama: LINK ZA ZELENDAN
Zato što se ovu subotu na Bundeku održava Zelendan Rodin dječji eko sajam. Bogat i raznolik program svakome nudi nešto interesantno. Održati će se više od 30 različitih radionica i aktivnosti za djecu i roditelje, npr. za djecu: sadnja mladica u reciklirane tegle, izrada prirodnih svijeća, recikliranog papira, balzama za usne, oslikavanje i šivanje platnenih vrećica, glazbene radionice; za roditelje: predavanje o eko sredstvima za čišćenje, radionica o zdravoj dohrani za dojenčad, o vožnji biciklom, platnenim pelenama, nosiljkama za bebe i mnoge druge. Bit će pripremljena poučna eko staza za djecu, posadit će se stablo i izraditi zajednička Zelendanska zastava.
Jedini problem je što se sajam održava samo jedan dan. Nemoguće je pohoditi sve interesantne radionice i aktivnosti u jednom danu. Za neke aktivnosti potrebno je prije se najaviti. Više informacija pogledajte na rodinim stranicama: LINK ZA ZELENDAN
petak, 9. travnja 2010.
četvrtak, 8. travnja 2010.
Pozitivan ili negativan način razmišljanja- vaš izbor
Kad sam s bebom u gradu svako malo nam se netko obrati željan komuniciranja ili s bebom ili o bebi. Od raznog profila ljudi koji su se obratili danas smo imali prvi put čast prozboriti s časnom sestrom.
Stajali smo pored tramvajske stanice i jeli prazan kroasan i jogurt. Malom sam objašnjavao kako se po cesti voze auti i tramvaji a da se mi trebamo držati pločnika. On je gledao cestu, žvakao i pozorno slušao. U taj tren dođe draga teta opatica.
Opatica: Morate ga paziti ili će vam otići na cestu.
Ja: Zna on gdje treba ići. Ne ide na cestu.
Opatica: Kako znate da vam baš sad neće odjuriti na cestu?
Ja: Povjerenje. Imam povjerenje u njega.
Opatica: Otići će on. Svi tako odu. Barem jednom. Pobjegnu vam iz čistog inata direkt na cestu.
Tada je došao tramvaj i teta opatica je uskočila u njega. Mali je tražio još kroasana i mahnuo teti opatici pa-pa.
Zbilja ne znam zašto su odrasli ljudi toliko zakačeni za negativne stvari? Svako malo možeš čuti ne ovo-ne ono, pazi ovo-pazi ono. Više prijatelja me upitalo "Da li je mali već dobio dojenačke grčeve?» automatski pretpostavljajući da grčevi dolaze kod beba pod mus. Ne nije imao grčeve niti ne vidim razloga zašto bi morao ODJURITI IZ INATA na cestu ili napraviti druge nepodopštine. Ne kažem da mali neće nikada htjeti odjuriti na cestu jer ne znam čitati iz graha. Ono što želim reći jest da nema svrhe predviđati moguće negativne događaje i većinu svog vremena usmjeriti na njih. Radije se orijentirajmo na pozitivno!
Stajali smo pored tramvajske stanice i jeli prazan kroasan i jogurt. Malom sam objašnjavao kako se po cesti voze auti i tramvaji a da se mi trebamo držati pločnika. On je gledao cestu, žvakao i pozorno slušao. U taj tren dođe draga teta opatica.
Opatica: Morate ga paziti ili će vam otići na cestu.
Ja: Zna on gdje treba ići. Ne ide na cestu.
Opatica: Kako znate da vam baš sad neće odjuriti na cestu?
Ja: Povjerenje. Imam povjerenje u njega.
Opatica: Otići će on. Svi tako odu. Barem jednom. Pobjegnu vam iz čistog inata direkt na cestu.
Tada je došao tramvaj i teta opatica je uskočila u njega. Mali je tražio još kroasana i mahnuo teti opatici pa-pa.
Zbilja ne znam zašto su odrasli ljudi toliko zakačeni za negativne stvari? Svako malo možeš čuti ne ovo-ne ono, pazi ovo-pazi ono. Više prijatelja me upitalo "Da li je mali već dobio dojenačke grčeve?» automatski pretpostavljajući da grčevi dolaze kod beba pod mus. Ne nije imao grčeve niti ne vidim razloga zašto bi morao ODJURITI IZ INATA na cestu ili napraviti druge nepodopštine. Ne kažem da mali neće nikada htjeti odjuriti na cestu jer ne znam čitati iz graha. Ono što želim reći jest da nema svrhe predviđati moguće negativne događaje i većinu svog vremena usmjeriti na njih. Radije se orijentirajmo na pozitivno!
srijeda, 7. travnja 2010.
Citati o roditeljstvu
Prije braka imao sam šest teorija o odgoju djece. Sada imam šestero djece i nijednu teoriju
Earl of Rochester
Earl of Rochester
utorak, 6. travnja 2010.
Smog
Netko mi je rekao da se najveća koncentracija smoga u gradovima zadržava do jedan metar visine. Ta visina odgovara visini bebinog nosa u dječjim kolicima.
Naš mali se do sada samo par puta nalazio na toj visini, jer smo ga svega desetak puta imali u kolicima. No kako je sad prohodao i provozio na triciklu- taman se nalazi na području najveće koncentracije smoga. Naravno, ako je točno to što mi je jednom netko rekao.
Vraćajući se iz parka probao sam iskustvenom metodom provjeriti točnost tvrdnje o smogu. Na prometnom mjestu udahnuo sam punim plućima zrak na mojih metar i 80 visine. Zatim sam se sagnuo na bebonjinu visinu i ponovio udah. Učinilo mi se kako je zrak na bebonjinoj razini teži za disanje. Ponovio sam udahe još par puta i svaki put mi se učinilo isto, da je zrak koji on udiše zagađeniji.
Očigledno je taj netko dobro rekao o smogu. Ili kako bi rekao Mujo Hasi: Ne znam je li s'mog ili s'tvog ali zbilja smrdi!».
Naš mali se do sada samo par puta nalazio na toj visini, jer smo ga svega desetak puta imali u kolicima. No kako je sad prohodao i provozio na triciklu- taman se nalazi na području najveće koncentracije smoga. Naravno, ako je točno to što mi je jednom netko rekao.
Vraćajući se iz parka probao sam iskustvenom metodom provjeriti točnost tvrdnje o smogu. Na prometnom mjestu udahnuo sam punim plućima zrak na mojih metar i 80 visine. Zatim sam se sagnuo na bebonjinu visinu i ponovio udah. Učinilo mi se kako je zrak na bebonjinoj razini teži za disanje. Ponovio sam udahe još par puta i svaki put mi se učinilo isto, da je zrak koji on udiše zagađeniji.
Očigledno je taj netko dobro rekao o smogu. Ili kako bi rekao Mujo Hasi: Ne znam je li s'mog ili s'tvog ali zbilja smrdi!».
četvrtak, 1. travnja 2010.
Dijete cvijeća
Naš mališan je pravo dijete cvijeća. Od ranih nošenja u slingu pokazivao je veliki interes za cvijeće. Dobro, prvo što mu je zaokupljalo pažnju dok se bezbrižno ljuljuškao u nosiljci bio je prometni znak zabranjeno parkiranje. Ubrzo se pojavio i interes za cvijećem. Do tada nisam niti znao koliko u gradu ima cvijeća i znakova zabranjeno parkiranje.
Ljubav prema prometnom znaku zabranjenog parkiranja napustila ga je s 6 mjeseci ali ljubav prema cvijeću ostala je do danas. Sad kad se šećemo po parku, prirodi, mali kad vidi neki cvijet ode do njega i nježno ga podraga kažiprstom. Onda se spusti na sve četiri i zabije njuškicu u cvijet- kao, sad ga on miriši. Nisam skužio da li on zaista miriši cvijet ili samo oponaša tu radnju, ali u svakom slučaju zgodno je vidjeti bebu od 15 mjeseci kako je nježno prema cvijeću i uživa u njegovom mirisu.
Prije tri dana otišli smo do pošte. Kod pošte ima jedna mala zelena površina, kojih deset kvadrata, dva sa pet metara. Zbog male površine skoro joj ne bi dao naziv zelena površina dok je ona mom bebaču to prostrana prerija. Jurca po njoj simo-tamo, kao da se radi o kilometrima slobodnog prostora. I tada, prije tri dana, na moje iznenađenje, mali ubere jedan cvijet, pa drugi, pa treći i tako redom. Zbilja sam bio iznenađen. Pokušao sam mu objasniti da ne trga cvijeće ali bez uspjeha.
Popodne sam morao podijeliti novost sa suprugom.
Ja: Draga (sav smušen i zbunjen glasom velike žalosti)
Žena: Reci (i krene jesti juhu)
Ja: Danas je mali brao cvijeće. Ubrao je 5 tratinčica i dva maslačka (dok sam govorio izjedao me osjećaj krivnje, mislio sam da sam ja kriv što mali trga cvijeće)
Žena: Znam. Vidjela sam ga da to jučer radi. (posoli juhu i nastavi jesti)
Ja: Da? (osjećaj olakšanja, nisam ja kriv)
Žena: Sandra mu je to pokazala (bili smo jučer kod prijatelja)
Ja: Prasica (kao ljutito, ali sretan jer nisam ja kriv)
Žena: Otrgnula je cvijet pred njim. Pomirisala cvijet, dala njemu da pomiriši i onda ga je bacila.
Ja: Prasica (skoro ljutito. Ljudi zbilja znaju biti prasci. Ubrati cvijet, pomirisati ga i onda sekundu kasnije baciti. Možda nevažna stvar ali to po meni ocrtava puno dublju problematiku)
Žena: Onda je naš mali prasac odmah išao ubrati jedan cvijet. Mirisao ga je cijelo vrijeme ali nije ispuštao iz ruke.
Ja: Prasac (sa osmjehom i ponosom što nije bacio cvijet)
Žena: Primijetila sam isto da je par puta ubrao tratinčicu ali niti jednom neki drugi cvijet. Druge je dragao i mirisao.
Ja: To je moj sin (ponosno)
Dan poslije, prekjučer išli smo u park. Naišli smo na cvijeće. Rekao sam malom kako su ljudi različiti ali da bi ja radije pomirisao cvijet i ostavio ga da raste u prirodnoj okolini. Bebač me gledao i podragao cvijet. Danas smo isto bili u parku i mali je opet mirisao cvijeće i veselio mu se – nije ih brao. Je da se sjeo u kakicu od peseka i zmazao si drekecom cipele, hlače i jaknu, ali to je za neki drugi post.
Mali je pravi dječak cvijeća. Baš sam sretan zbog toga
PS Kad smo išli u bezbrojne sling šetnje s bebačem uvijek bi mu više-manje opisivali svijet oko njega. Posebnu pozornost usmjeravali smo na cvijeće, pogotovo moja žena. To nije bilo napravljeno s nekom namjerom, samo smo mu htjeli ukazati na ljepotu cvijeta. Vjerujem da je njegova ljubav prema cvijeću uzrokovana ili barem potpomognuta sa time.
Ljubav prema prometnom znaku zabranjenog parkiranja napustila ga je s 6 mjeseci ali ljubav prema cvijeću ostala je do danas. Sad kad se šećemo po parku, prirodi, mali kad vidi neki cvijet ode do njega i nježno ga podraga kažiprstom. Onda se spusti na sve četiri i zabije njuškicu u cvijet- kao, sad ga on miriši. Nisam skužio da li on zaista miriši cvijet ili samo oponaša tu radnju, ali u svakom slučaju zgodno je vidjeti bebu od 15 mjeseci kako je nježno prema cvijeću i uživa u njegovom mirisu.
Prije tri dana otišli smo do pošte. Kod pošte ima jedna mala zelena površina, kojih deset kvadrata, dva sa pet metara. Zbog male površine skoro joj ne bi dao naziv zelena površina dok je ona mom bebaču to prostrana prerija. Jurca po njoj simo-tamo, kao da se radi o kilometrima slobodnog prostora. I tada, prije tri dana, na moje iznenađenje, mali ubere jedan cvijet, pa drugi, pa treći i tako redom. Zbilja sam bio iznenađen. Pokušao sam mu objasniti da ne trga cvijeće ali bez uspjeha.
Popodne sam morao podijeliti novost sa suprugom.
Ja: Draga (sav smušen i zbunjen glasom velike žalosti)
Žena: Reci (i krene jesti juhu)
Ja: Danas je mali brao cvijeće. Ubrao je 5 tratinčica i dva maslačka (dok sam govorio izjedao me osjećaj krivnje, mislio sam da sam ja kriv što mali trga cvijeće)
Žena: Znam. Vidjela sam ga da to jučer radi. (posoli juhu i nastavi jesti)
Ja: Da? (osjećaj olakšanja, nisam ja kriv)
Žena: Sandra mu je to pokazala (bili smo jučer kod prijatelja)
Ja: Prasica (kao ljutito, ali sretan jer nisam ja kriv)
Žena: Otrgnula je cvijet pred njim. Pomirisala cvijet, dala njemu da pomiriši i onda ga je bacila.
Ja: Prasica (skoro ljutito. Ljudi zbilja znaju biti prasci. Ubrati cvijet, pomirisati ga i onda sekundu kasnije baciti. Možda nevažna stvar ali to po meni ocrtava puno dublju problematiku)
Žena: Onda je naš mali prasac odmah išao ubrati jedan cvijet. Mirisao ga je cijelo vrijeme ali nije ispuštao iz ruke.
Ja: Prasac (sa osmjehom i ponosom što nije bacio cvijet)
Žena: Primijetila sam isto da je par puta ubrao tratinčicu ali niti jednom neki drugi cvijet. Druge je dragao i mirisao.
Ja: To je moj sin (ponosno)
Dan poslije, prekjučer išli smo u park. Naišli smo na cvijeće. Rekao sam malom kako su ljudi različiti ali da bi ja radije pomirisao cvijet i ostavio ga da raste u prirodnoj okolini. Bebač me gledao i podragao cvijet. Danas smo isto bili u parku i mali je opet mirisao cvijeće i veselio mu se – nije ih brao. Je da se sjeo u kakicu od peseka i zmazao si drekecom cipele, hlače i jaknu, ali to je za neki drugi post.
Mali je pravi dječak cvijeća. Baš sam sretan zbog toga
PS Kad smo išli u bezbrojne sling šetnje s bebačem uvijek bi mu više-manje opisivali svijet oko njega. Posebnu pozornost usmjeravali smo na cvijeće, pogotovo moja žena. To nije bilo napravljeno s nekom namjerom, samo smo mu htjeli ukazati na ljepotu cvijeta. Vjerujem da je njegova ljubav prema cvijeću uzrokovana ili barem potpomognuta sa time.
srijeda, 31. ožujka 2010.
Igre za bebe- Ogulimo naranču
Prije neg' sam dobio bebača mislio sam da bebe nemaju sposobnost dužeg usmjeravanja pažnje. Prevario sam se. Zapravo me zadivi činjenica koliko bebe mogu biti fokusirane i usmjerene na ono što rade. Problem se desi kada mi odlučimo da trebaju raditi nešto drugo. Nego, da se vratim na temu posta, već prije mi je mali pomagao guliti naranču. Ja bi izrezao gornji i donji dio naranče, napravio rezove po kori a mališa bi zatim skidao koru. Danas smo igru guljenja naranče digli na viši nivo. Žena je išla na balkon popiti kavu u miru. Kako bi joj osigurao 5 minuta kontemplacije pozvao sam 15 mjesečnjaka da mi pomogne guliti naranču. Fakin sve kuži što mu kažemo. Čim sam ga zamolio za pomoć docupkao je do mene i čekao svoj red u guljenju. Kad sam mu pružio naranču otrgnuo je koru. Zamolio sam ga da odnese koru do smeća udaljeno 3 metra. Odnio je koru, bacio u smeće i vratio se. Zanimalo me da li će biti ustrajan u poslu i oguliti i odnijeti u smeće cijelu koru. Bio je ustrajan. Dolazio je i odlazio. Kao na traci. Usmjerena na svoj posao, nije prestajao raditi dok i zadnji komadić kore nije bio oguljen. Za nagradu smo pojeli naranču. Baš sam bio ponosan na njega.
nedjelja, 28. ožujka 2010.
Uspješni roditelji
Neki dan sam djeličkom uha čuo zanimljivu emisiju na radiju. Govorilo se o roditeljstvu i tetka, kojoj ne znam ime, na upit što čini uspješne roditelje odgovorila je sljedeće:
«Uspješni roditelji znaju prepoznati i zadovoljiti potrebe djeteta. Kako bi to bili u stanju učiniti moraju znati razliku između djetetovih želja i potreba.»
Baš zgodno. Možda je zbilja prepoznavanje razlika želja i potreba djeteta osnova uspješnog roditeljstva. Lakše je djetetu kupiti igračku nego mu posvetiti svoje vrijeme. Više viđam da roditelji zadovoljavaju djetetove želje umjesto njegovih potreba. I onda se roditelji pitaju: «Gdje sam pogriješio. Taj mali ima sve što je poželio?»
Koja je najosnovnija djetetova potreba (ne pikaju se hrana, voda, zrak i san)? Kao jedini odgovor na pamet mi dolazi: LJUBAV. Osjećaj da smo voljeni. Osjećaj da vrijedimo. Svi smo željni ljubavi. Ponajviše djeca. (Ako je sami nismo dobili u dovoljnoj količini kao mali onda su i naše potrebe za ljubavi enormno velike.)
Prepoznajete li razliku između potreba i želja vašeg djeteta? Razlučujete li vaše želje i potrebe? Nadam se da razlučujete. Ako ne, upravo sada možete pokušati.
«Uspješni roditelji znaju prepoznati i zadovoljiti potrebe djeteta. Kako bi to bili u stanju učiniti moraju znati razliku između djetetovih želja i potreba.»
Baš zgodno. Možda je zbilja prepoznavanje razlika želja i potreba djeteta osnova uspješnog roditeljstva. Lakše je djetetu kupiti igračku nego mu posvetiti svoje vrijeme. Više viđam da roditelji zadovoljavaju djetetove želje umjesto njegovih potreba. I onda se roditelji pitaju: «Gdje sam pogriješio. Taj mali ima sve što je poželio?»
Koja je najosnovnija djetetova potreba (ne pikaju se hrana, voda, zrak i san)? Kao jedini odgovor na pamet mi dolazi: LJUBAV. Osjećaj da smo voljeni. Osjećaj da vrijedimo. Svi smo željni ljubavi. Ponajviše djeca. (Ako je sami nismo dobili u dovoljnoj količini kao mali onda su i naše potrebe za ljubavi enormno velike.)
Prepoznajete li razliku između potreba i želja vašeg djeteta? Razlučujete li vaše želje i potrebe? Nadam se da razlučujete. Ako ne, upravo sada možete pokušati.
petak, 26. ožujka 2010.
ponedjeljak, 22. ožujka 2010.
Čaroban datum taj 4. rujan
«Ne znam kako bi to drukčije objasnio..» govori zadovoljni debeljuškasti tip na televiziji «nego povezao sa božićnom puricom. Kako moja žena priprema puricu- to ne znam. Ne znam kakve sastojke koristi. Ne znam što to ona radi u kuhinji. To mi je nepoznanica. Ono što znam je da nema boljeg i ukusnijeg jela od božićne purice koju moja žena priprema. I nakon devet mjeseci dobijemo dijete».
Simpatični debeljuškasti tip je s ljubavlju opisao svoje najdraže jelo kako bi pokušao objasniti čudesne slučajnosti koje im se dešavaju u obitelji. Sve je počelo sa svadbom. Sretno zaljubljeni par oženio se 4. rujna. Točno na obljetnicu braka rodilo im se prvo dijete. Zatim su dobili drugo i treće dijete, koji su isto rođeni istog dana, 4. rujna. Da priča bude još zgodnija i posljednje, četvrto dijete rodilo im se 4. rujna. Ali to nije sve, ispostavilo se da su njihova djeca imala istu težinu pri porodu. Liječnici i matematičari nemoćno vrte glavama govoreći da je to nemoguće. Roditelji se i sami čude toj slučajnosti, ali kako kažu «Glavno je da su djeca zdrava, a što se tiče datuma, 4.rujan nam je najdraži datum u godini.»
Život je baš zanimljiv.
Simpatični debeljuškasti tip je s ljubavlju opisao svoje najdraže jelo kako bi pokušao objasniti čudesne slučajnosti koje im se dešavaju u obitelji. Sve je počelo sa svadbom. Sretno zaljubljeni par oženio se 4. rujna. Točno na obljetnicu braka rodilo im se prvo dijete. Zatim su dobili drugo i treće dijete, koji su isto rođeni istog dana, 4. rujna. Da priča bude još zgodnija i posljednje, četvrto dijete rodilo im se 4. rujna. Ali to nije sve, ispostavilo se da su njihova djeca imala istu težinu pri porodu. Liječnici i matematičari nemoćno vrte glavama govoreći da je to nemoguće. Roditelji se i sami čude toj slučajnosti, ali kako kažu «Glavno je da su djeca zdrava, a što se tiče datuma, 4.rujan nam je najdraži datum u godini.»
Život je baš zanimljiv.
subota, 20. ožujka 2010.
Zašto hranimo labudove s kruhom?
Srećom, jutro je bilo vjetrovito pa Bundek nije bio preplavljen ljudima. Nas troje uživali smo u parku, na livadi, toboganima, labirintu… Nakon nekog vremena došli smo do jezera. Na jezeru su bili labudovi. Visoki stari čiča bacao im je kruh. Zazvonio mu je mobitel i kratko je obavio razgovor.
«Oprostite», obratio mi se dubokim glasom, «Moram ići. Možete li ovaj kruh natrgati na sitno i nahraniti labudove?»
Zla ne misleći prihvatio sam kruh i s veseljem počeo objašnjavati sinu kako ćemo sada hraniti labudove. Žena je otišla po sladoled. Natrgao sam kruh na sitne komade i počeo ih bacati labudovima. U taj tren do nas dođe djevojčica, kojih 8 godina.
«Što to radite?», pita djevojčica smeđe rudlave kose.
«Hranimo labudove?», odgovorim pazeći da bebonja ne uđe u jezero, «Hoćeš li ih i ti hraniti?» upitam pružajući prema njoj komadić kruha.
Odmahne glavom i postavi novo pitanje «Zašto ih hranite?»
Pogledam djevojčicu malo bolje i pomislim kako nije jednostavno razgovarati s klincima. S takvom lakoćom postavljaju pitanja i onda stvari koje uzimamo zdravo za gotovo u trenu preokrenu naopačke i prisile nas da o svemu ponovo promislimo. Spremao sam se odgovoriti kad mi kovrčava smeđokosa djevojčica postavi još jedno pitanje. «Zar si labudovi ne mogu sami naći hranu?»
Uh, tko će s njom izaći na kraj. Zašto baš ja?! Grozničavo sam razmišljao i okrenuo se oko sebe da vidim gdje su joj roditelji. Možda me oni mogu izvući iz ove labudovo prehrambene debate. Roditelje nisam vidio. Bebonja je iskoristio trenutak moje nepažnje i s cipelom zagazio u jezero. Odlično, pomislim, žena će me ubiti.
Djevojčica se nije smela. Nastavila je: «U školi smo učili da se divlje životinje ne smiju hraniti. Životinje moraju same sebi naći hranu koja im odgovara.»
«Labudima kruh odgovara», prekinem predavanje osmogodišnjakinje, «Gle ih kako slatko jedu?»
«I djeca jedu slatko slatkiše, pa nisam sigurna da im je to najbolji izbor za ručak. Ako baš želite hraniti labude onda im je bolje dati kukuruz ili salatu.»
Jedva sam izdržao da ne spustim pogled u pod dok mi je djevojčica davala kulinarske savjete za labudove. Kako sam upao u taj razgovor? sumanuto sam se pitao. Kvragu i hranjenje labudova! Ja ih ne bi niti hranio da mi visoki gospodin nije uvalio kruh za njih. Zašto njemu nitko nije prigovarao?
Srećom spasio me sat- roditelji su pozvali djevojčicu da ide dalje. Runda je završila.
«Bok!», djevojčica me sramežljivo pozdravi i odjuri prema roditeljima.
«Bok!», odgovorim joj s olakšanjem i u zadnji tren uhvatim bebonju da ne smoči drugu cipelu.
Žena je došla sa sladoledima. Nešto mi je rekla ali je nisam čuo jer sam razmišljao o razgovoru s djevojčicom i prehrambenim navikama labudova.
«Molim, što si rekla?», pitam dragu i dalje polusvjestan njene prisutnosti.
«Nije me bilo dvije minute a mali ima mokar rukav i cipelu!», veli ona sa smiješkom.
Uh, nisam ni primijetio da mu je i rukav mokar.
Evo, sad sam na večer malo prosurfao po netu da vidim što to labudovi vole jesti.
Uglavnom, kukuruz, pšenica i zelenjava je nešto najbolje što im možemo ponuditi. Kruh i kokice (što im ljudi jako često nude) nisu baš najbolji izbor niti su dobri za njihovo zdravlje. Valjda im teško sjedne na želudac. Mala je imala pravo.
Zašto ljudi hrane labude kruhom?
Ljudi vole životinje. Veseli ih kada mogu pomoći životinji. Bacaju labudovima kruh. Labudovi proždrljivo jedu kruh. Labudovi su sretni- Najeli su se. Ljudi su sretni- Nahranili su pticu.
Sad, jesu li ljudi sretni što su pomogli ptici ili su sretni što su sami u sebi stvorili sliku da su pomogli ptici?
Nije novost, mi svijet gledamo kroz prizmu koja je nastala u kombinaciji naših gena i okoline u kojoj smo odrastali. Ako zaista imamo dobre namjere zapitajmo se je li ono što radimo u skladu s našim namjerama ili samo površno zadovoljavanje naših potreba.
Drugim riječima, želimo li zaista pomoći ptici ili se samo dobro osjećati misleći da smo joj pomogli, iako zbog naše pomoći ima probleme u probavnom sustavu?
«Oprostite», obratio mi se dubokim glasom, «Moram ići. Možete li ovaj kruh natrgati na sitno i nahraniti labudove?»
Zla ne misleći prihvatio sam kruh i s veseljem počeo objašnjavati sinu kako ćemo sada hraniti labudove. Žena je otišla po sladoled. Natrgao sam kruh na sitne komade i počeo ih bacati labudovima. U taj tren do nas dođe djevojčica, kojih 8 godina.
«Što to radite?», pita djevojčica smeđe rudlave kose.
«Hranimo labudove?», odgovorim pazeći da bebonja ne uđe u jezero, «Hoćeš li ih i ti hraniti?» upitam pružajući prema njoj komadić kruha.
Odmahne glavom i postavi novo pitanje «Zašto ih hranite?»
Pogledam djevojčicu malo bolje i pomislim kako nije jednostavno razgovarati s klincima. S takvom lakoćom postavljaju pitanja i onda stvari koje uzimamo zdravo za gotovo u trenu preokrenu naopačke i prisile nas da o svemu ponovo promislimo. Spremao sam se odgovoriti kad mi kovrčava smeđokosa djevojčica postavi još jedno pitanje. «Zar si labudovi ne mogu sami naći hranu?»
Uh, tko će s njom izaći na kraj. Zašto baš ja?! Grozničavo sam razmišljao i okrenuo se oko sebe da vidim gdje su joj roditelji. Možda me oni mogu izvući iz ove labudovo prehrambene debate. Roditelje nisam vidio. Bebonja je iskoristio trenutak moje nepažnje i s cipelom zagazio u jezero. Odlično, pomislim, žena će me ubiti.
Djevojčica se nije smela. Nastavila je: «U školi smo učili da se divlje životinje ne smiju hraniti. Životinje moraju same sebi naći hranu koja im odgovara.»
«Labudima kruh odgovara», prekinem predavanje osmogodišnjakinje, «Gle ih kako slatko jedu?»
«I djeca jedu slatko slatkiše, pa nisam sigurna da im je to najbolji izbor za ručak. Ako baš želite hraniti labude onda im je bolje dati kukuruz ili salatu.»
Jedva sam izdržao da ne spustim pogled u pod dok mi je djevojčica davala kulinarske savjete za labudove. Kako sam upao u taj razgovor? sumanuto sam se pitao. Kvragu i hranjenje labudova! Ja ih ne bi niti hranio da mi visoki gospodin nije uvalio kruh za njih. Zašto njemu nitko nije prigovarao?
Srećom spasio me sat- roditelji su pozvali djevojčicu da ide dalje. Runda je završila.
«Bok!», djevojčica me sramežljivo pozdravi i odjuri prema roditeljima.
«Bok!», odgovorim joj s olakšanjem i u zadnji tren uhvatim bebonju da ne smoči drugu cipelu.
Žena je došla sa sladoledima. Nešto mi je rekla ali je nisam čuo jer sam razmišljao o razgovoru s djevojčicom i prehrambenim navikama labudova.
«Molim, što si rekla?», pitam dragu i dalje polusvjestan njene prisutnosti.
«Nije me bilo dvije minute a mali ima mokar rukav i cipelu!», veli ona sa smiješkom.
Uh, nisam ni primijetio da mu je i rukav mokar.
Evo, sad sam na večer malo prosurfao po netu da vidim što to labudovi vole jesti.
Uglavnom, kukuruz, pšenica i zelenjava je nešto najbolje što im možemo ponuditi. Kruh i kokice (što im ljudi jako često nude) nisu baš najbolji izbor niti su dobri za njihovo zdravlje. Valjda im teško sjedne na želudac. Mala je imala pravo.
Zašto ljudi hrane labude kruhom?
Ljudi vole životinje. Veseli ih kada mogu pomoći životinji. Bacaju labudovima kruh. Labudovi proždrljivo jedu kruh. Labudovi su sretni- Najeli su se. Ljudi su sretni- Nahranili su pticu.
Sad, jesu li ljudi sretni što su pomogli ptici ili su sretni što su sami u sebi stvorili sliku da su pomogli ptici?
Nije novost, mi svijet gledamo kroz prizmu koja je nastala u kombinaciji naših gena i okoline u kojoj smo odrastali. Ako zaista imamo dobre namjere zapitajmo se je li ono što radimo u skladu s našim namjerama ili samo površno zadovoljavanje naših potreba.
Drugim riječima, želimo li zaista pomoći ptici ili se samo dobro osjećati misleći da smo joj pomogli, iako zbog naše pomoći ima probleme u probavnom sustavu?
petak, 19. ožujka 2010.
Šoder revolucija
Volim revolucije. Revolucije donose nešto novo. Ne nužno dobro, ali novo. Revolucija je borba protiv uvriježenih, dosad prihvaćenih normi. To je ono što me kod njih oduševljava. Neke su uspješne a neke ne. Danas smo, igrom slučaja, bebač i ja započeli jednu. Usprkos iskazanoj ljubavi i divljenju prema revoluciji, zbrisali smo prije nego što se stvar zahuktala.
Igrali smo se na nogometnom igralištu pored vrtića. Malo smo naganjali loptu, tražili kamenčiće, hodali u krug i tako redom. Kad je ponovo bio red da tražimo kamenčiće približili smo se dvometarskoj ogradi od vrtića. Ograda je bila granica između šodera- prostor oko vrtića i betona- nogometno igralište. Bebač bi se najradije uvukao kroz vrata na taj šoder i onda danima prebirao po kamenčićima.
Dizali smo tako kamenčiće s poda kad nam se približi prvi momak, valjda 4 godine starosti. Nasloni se rukama za dvometarsku ogradu i gleda nas ozbiljnim ali znatiželjnim pogledom. Stav ko' u glumca, Robert de Niro ili Steve McQueen. Valjda zbog ograde i njegovog ozbiljnog stava situacija me podsjeti na par filmova kad su tv junaci bježali iz zatvora. Vratimo se našoj priči.
«Što radite?» Pita glumac nakon što nas je promatrao pola minute.
«Prebiremo po kamenčićima», odgovorim i rukom zagrabim hrpu kamenčića i pružim ih bebonji.
Nova dva zatvorenika, hoću reći dječaka iz vrtića, pristupila su ogradi. Kratko su promatrali situaciju i zatim se dali na posao. Odlučili su nas opskrbiti kamenčićima. Grabili su šoder rukama i nježno ga dodavali nama kroz ogradu.
«Ionako ne volim taj šoder», kaže prvi momak koji nam se obratio i nastavi nam dodavati šoder.
Ja, želeći smiriti situaciju i zaustaviti izbacivanje šodera oko vrtića, mudro kažem: «Ali šoder je svuda oko vaše zgrade, tako treba i ostati»
Mali odmah upita «Zašto?» i pogleda me očekujući smislen odgovor.
Nisam znao što bi mu odgovorio. Zašto? Uh, zbilja zašto treba biti šoder na igralištu? Kvrapcu klinci i njihova pitanja. Još bi i prešutio odgovor ali je mali i dalje gledao u mene i čekao odgovor. Srećom- nisam ja od jučer. Obranio sam se pitanjem:
«Zašto ne voliš šoder?»
Mali odgovori ko' iz topa: «Više puta sam pao na njega, jer sam se poskliznuo dok sam trčao»
Ti jarca, ima pravo. Na šoderu se lako posklizneš. Čak se i bebonja maloprije poskliznuo. Jadan, skoro je pri padu napravio špagu.
«Da, šoder je nespretan za trčanje», potvrdio sam kimajući glavom. Srećom mali više nije tražio odgovor na pitanje: Zašto je šoder na igralištu?
Ja sam i dalje dodavao bebonji kamenčiće a dečki, sad njih petero, ustrajno su izbacivali kamenčiće kroz ogradu i dodavali ih meni. Baš u trenutku kad sam vidio učitelja kako se približava ogradi bebonja je poželio trčati za nogometnom loptom. Pri odlasku začuo sam učitelja kako govori klincima da prestanu izbacivati kamenčiće s igrališta. Nisam čuo ostatak razgovora ali revolucija je bila ugušena. Dečki su prestali bacati kamenčiće.
Uz djecu i njihovu otvorenost prema svijetu više se puta osjetim poput konja sa štitnikom preko očiju. Uzimam svijet zdravo za gotovo. Nepravedan. Težak. Naporan. Onako kako su mi godinama odrasli govorili. Svake godine sve se manje pitam i istražujem. Sve češće postavljam pitanja koja svi postavljaju ne nadajući se naći odgovora. Čak i kad dobiju odgovor odmahuju glavu u stranu, zatvaraju uši i nastavljaju postavljati ista pitanja.
Srećom, opet sam počeo osluškivati svijet oko sebe. Srećom, ovaj svijet je puno ljepši i puno sretniji nego što «odrasli» misle. Zato možda i volim revolucije i sanjam o njima. Možda je zato i nastao ovaj post. Možda se nadam revoluciji kada će se dosadašnje poimanje svijeta odraslih zauvijek promijeniti. A sad, zašto je šoder potreban na igralištu oko vrtića, to zaista ne znam.
Igrali smo se na nogometnom igralištu pored vrtića. Malo smo naganjali loptu, tražili kamenčiće, hodali u krug i tako redom. Kad je ponovo bio red da tražimo kamenčiće približili smo se dvometarskoj ogradi od vrtića. Ograda je bila granica između šodera- prostor oko vrtića i betona- nogometno igralište. Bebač bi se najradije uvukao kroz vrata na taj šoder i onda danima prebirao po kamenčićima.
Dizali smo tako kamenčiće s poda kad nam se približi prvi momak, valjda 4 godine starosti. Nasloni se rukama za dvometarsku ogradu i gleda nas ozbiljnim ali znatiželjnim pogledom. Stav ko' u glumca, Robert de Niro ili Steve McQueen. Valjda zbog ograde i njegovog ozbiljnog stava situacija me podsjeti na par filmova kad su tv junaci bježali iz zatvora. Vratimo se našoj priči.
«Što radite?» Pita glumac nakon što nas je promatrao pola minute.
«Prebiremo po kamenčićima», odgovorim i rukom zagrabim hrpu kamenčića i pružim ih bebonji.
Nova dva zatvorenika, hoću reći dječaka iz vrtića, pristupila su ogradi. Kratko su promatrali situaciju i zatim se dali na posao. Odlučili su nas opskrbiti kamenčićima. Grabili su šoder rukama i nježno ga dodavali nama kroz ogradu.
«Ionako ne volim taj šoder», kaže prvi momak koji nam se obratio i nastavi nam dodavati šoder.
Ja, želeći smiriti situaciju i zaustaviti izbacivanje šodera oko vrtića, mudro kažem: «Ali šoder je svuda oko vaše zgrade, tako treba i ostati»
Mali odmah upita «Zašto?» i pogleda me očekujući smislen odgovor.
Nisam znao što bi mu odgovorio. Zašto? Uh, zbilja zašto treba biti šoder na igralištu? Kvrapcu klinci i njihova pitanja. Još bi i prešutio odgovor ali je mali i dalje gledao u mene i čekao odgovor. Srećom- nisam ja od jučer. Obranio sam se pitanjem:
«Zašto ne voliš šoder?»
Mali odgovori ko' iz topa: «Više puta sam pao na njega, jer sam se poskliznuo dok sam trčao»
Ti jarca, ima pravo. Na šoderu se lako posklizneš. Čak se i bebonja maloprije poskliznuo. Jadan, skoro je pri padu napravio špagu.
«Da, šoder je nespretan za trčanje», potvrdio sam kimajući glavom. Srećom mali više nije tražio odgovor na pitanje: Zašto je šoder na igralištu?
Ja sam i dalje dodavao bebonji kamenčiće a dečki, sad njih petero, ustrajno su izbacivali kamenčiće kroz ogradu i dodavali ih meni. Baš u trenutku kad sam vidio učitelja kako se približava ogradi bebonja je poželio trčati za nogometnom loptom. Pri odlasku začuo sam učitelja kako govori klincima da prestanu izbacivati kamenčiće s igrališta. Nisam čuo ostatak razgovora ali revolucija je bila ugušena. Dečki su prestali bacati kamenčiće.
Uz djecu i njihovu otvorenost prema svijetu više se puta osjetim poput konja sa štitnikom preko očiju. Uzimam svijet zdravo za gotovo. Nepravedan. Težak. Naporan. Onako kako su mi godinama odrasli govorili. Svake godine sve se manje pitam i istražujem. Sve češće postavljam pitanja koja svi postavljaju ne nadajući se naći odgovora. Čak i kad dobiju odgovor odmahuju glavu u stranu, zatvaraju uši i nastavljaju postavljati ista pitanja.
Srećom, opet sam počeo osluškivati svijet oko sebe. Srećom, ovaj svijet je puno ljepši i puno sretniji nego što «odrasli» misle. Zato možda i volim revolucije i sanjam o njima. Možda je zato i nastao ovaj post. Možda se nadam revoluciji kada će se dosadašnje poimanje svijeta odraslih zauvijek promijeniti. A sad, zašto je šoder potreban na igralištu oko vrtića, to zaista ne znam.
ponedjeljak, 15. ožujka 2010.
Osmijeh od milijun dolara
Spremao sam malog na popodnevno spavanje. Legli smo na krevet. Zagrlili se. Bili u tišini pola minute. Kad sam pomislio da je zaspao- ničim izazvan mali se nasmijao. Smijeh je kratak, pola na glas-pola u sebi. Oči su mu bile zatvorene tako da se sigurno sjetio smiješnog trenutka ili nešto pomislio. Sljedeće dvije minute svako malo bi se tako nasmijao. Smijao sam se s njim. Onda je zaspao.
Da mi netko ponudi milion dolara za osmjeh svoga sina ne bi razmišljao niti tren. Osmijeh vrijedi više.
Zašto kompliciramo vlastite živote kad je za sreću potrebno tako malo?
Dobro, sad da mi baš netko ponudi 10 miliona dolara... isto ne bi razmišljao niti tren;)
Da mi netko ponudi milion dolara za osmjeh svoga sina ne bi razmišljao niti tren. Osmijeh vrijedi više.
Zašto kompliciramo vlastite živote kad je za sreću potrebno tako malo?
Dobro, sad da mi baš netko ponudi 10 miliona dolara... isto ne bi razmišljao niti tren;)
subota, 13. ožujka 2010.
Tehnike mučenja u zatvoru Gvantanamo
Jednostavan način kako izluditi i slomiti čovjeka je ne dati mu spavati. Gospoda Amerikanci su to jako dobro isprobavali u poznatom zatvoru Gvantanamo. Pustili bi zatvorenike da spavaju 15 minuta i onda im upadali u sobu i budili ih. Postupak se ponavljao cijelu noć. Bez ikakvog fizičkog maltretiranja zatvorenici bi jednostavno pukli-pošizili.
Kad sam gledao dokumentarac o tome, žena je crtala na zidu pčelicu Maju a sin je gledao slikovnice. Barem sam do sinoć tako vjerovao. Mislim da je ipak i on malo škicnuo dokumentarac jer ne vidim drugog načina od kud mu ideja za plan mučenja ne spavanja proveden u zatvoru Gvantanamo. Skoro svakih 15 minuta mali se budio po noći. Problem je bio što je budio i nas.
Jadan on. Cvilio je. Zadnjih 10 dana je pod temperaturom i sinoć mu je sve kulminiralo u snu.
Jadna moja žena. Ona je cvilila ujutro. Neispavana, umorna, shrvana. Srećom smo na prvom katu tako da njene prijetnje da će se baciti kroz prozor nisam uzimao za ozbiljno.
A ja, ja sam polu-jadan. Jest, i ja sam se budio, ali barem dvostruko manje od moje žene. Što mogu kad imam tvrđi san?
Kad sam gledao dokumentarac o tome, žena je crtala na zidu pčelicu Maju a sin je gledao slikovnice. Barem sam do sinoć tako vjerovao. Mislim da je ipak i on malo škicnuo dokumentarac jer ne vidim drugog načina od kud mu ideja za plan mučenja ne spavanja proveden u zatvoru Gvantanamo. Skoro svakih 15 minuta mali se budio po noći. Problem je bio što je budio i nas.
Jadan on. Cvilio je. Zadnjih 10 dana je pod temperaturom i sinoć mu je sve kulminiralo u snu.
Jadna moja žena. Ona je cvilila ujutro. Neispavana, umorna, shrvana. Srećom smo na prvom katu tako da njene prijetnje da će se baciti kroz prozor nisam uzimao za ozbiljno.
A ja, ja sam polu-jadan. Jest, i ja sam se budio, ali barem dvostruko manje od moje žene. Što mogu kad imam tvrđi san?
ponedjeljak, 8. ožujka 2010.
Ima li što slađe od bebe koje spava?
Prije sam mislio da je poanta navedenog retoričkog pitanja ljepota bebe dok mirno spava u krevetiću, ali tek sam danas shvatio što je autor zapravo htio reći: beba spava- roditelji napokon imaju malo vremena za sebe. Još da danas nisam morao vješati veš, prati suđe i kuhati ručak složio bi se s retorikom u naslovu posta. Da retoriku točnije formuliram: Ima li što slađe od bebe koja spava a veš je opran i pospremljen, ručak napravljen i suđe oprano?
Idem ja još nešto napraviti dok poguzija čori.
subota, 6. ožujka 2010.
Tehnika: Kako biti sretniji u dvije sekunde
Više ne znam od kud mi ali imam jedan zgodan savjet koji može pomoći u teškim trenucima. Znam da kod mene pali. Dakle, kad vam netko ide na živce, tjeskoba vas obuzima, čujete loše vijesti i sl. samo podignite pogled prema gore. Bez dizanja glave usmjerite oči prema nebu (stropu ili što je već iznad vas) i zadržite tako pogled par sekundi.
Kad to napravim automatski mi dolazi osmjeh na lice. Nasuprot tome, pogled u pod izaziva tjeskobu. Eksperimentirajte s pogledom. Pogledajte da li to djeluje i kod vas. Ako djeluje, zašto ne iskoristiti «pogled sreće» i biti bolje volje?
subota, 27. veljače 2010.
Sreća u nesreći
U četvrtak je bio prekrasan dan. Nakon dugo vremena sjalo je sunce i bilo je toplo. Dobro je ispalo što sam baš tog dana ostavio ključeve u autu i zaključao ga. I to u Jastrebarskom.
Žena je ostala ujutro s klincem a ja sam poslom otišao u Jasku. Izmijenivši par važnih poziva mobitelom izašao sam iz auta i zla ne misleći zaključao auto. Sekunda je bila dovoljna da shvatim pogrešku- u unutrašnjosti auta smiješio se ključ. Svi prozori bili su zatvoreni. Rezervni ključ bio je udaljen 40 kilometara. Umjesto prekrasnog sunca koje me tren prije obasjavalo pojavili su se grmljavina i kišni oblaci.
Obavio sam što sam trebao i s kolegom otišao za Zagreb. Žena je morala na posao. A ja, ne budi lijen spakiram bebača i krenem ponovo za Jasku. Bebač i ja išli smo na svojevrsni kvadrilon-Tramvaj, autobus, pješke do Jaske (parkirao sam daleko od centra Jaske gdje vozi autobus) i povratak autom. Bilo nam je odlično.
Već se dugo nisam tako veselio putovanju. Neplanirano putovanje, jednostavno s malo stvari popraćeno prekrasnim danom nije moglo da ne razveseli moj avanturistički duh. Bebač se isto nije bunio. U tramvaju se vozio više puta, ali to mu još uvijek pričinjava veliko zadovoljstvo. Kad smo na Savskom mostu čekali bus, kupio sam nam nešto za jesti i otišli smo do Save, neka dijete vidi koja rijeka teče našim gradom. Za bebonju je vožnja autobusom bila zgoditak dana. Gledao je čas lijevo, čas desno, i svako malo uzvikivao od sreće. Pred Jaskom se počeo okretati prema nazad i polako počeo stavljati glavu na moje rame dajući signal da je umoran. Kad smo izašli iz busa oboje smo krenuli sigurnim koracima prema autu. Ubrzo sam samo ja koraćao, malac se smjestio u sling. Samo što nije zaspao- i došli smo do auta. Toliko se razveselio autu da je cijeli umor odlepršao u nepoznato- sljedećih pola sata proveli smo u igri u automobilu. Pri povratku zaspao je tek pred Zagrebom. Baš je bilo za pet.
Da nisam ostavio ključeve u autu sigurno bi nas dva ostali u Zagrebu i eventualno se odšetali u park. Ovo putovanje obogatilo mi je tjedan. Mislim da ćemo ubrzo ponoviti slično putovanje- samo s odabirom druge destinacije- Možda ćemo ići vlakom. A pri zaključavanju auta ću malo više paziti.
Žena je ostala ujutro s klincem a ja sam poslom otišao u Jasku. Izmijenivši par važnih poziva mobitelom izašao sam iz auta i zla ne misleći zaključao auto. Sekunda je bila dovoljna da shvatim pogrešku- u unutrašnjosti auta smiješio se ključ. Svi prozori bili su zatvoreni. Rezervni ključ bio je udaljen 40 kilometara. Umjesto prekrasnog sunca koje me tren prije obasjavalo pojavili su se grmljavina i kišni oblaci.
Obavio sam što sam trebao i s kolegom otišao za Zagreb. Žena je morala na posao. A ja, ne budi lijen spakiram bebača i krenem ponovo za Jasku. Bebač i ja išli smo na svojevrsni kvadrilon-Tramvaj, autobus, pješke do Jaske (parkirao sam daleko od centra Jaske gdje vozi autobus) i povratak autom. Bilo nam je odlično.
Već se dugo nisam tako veselio putovanju. Neplanirano putovanje, jednostavno s malo stvari popraćeno prekrasnim danom nije moglo da ne razveseli moj avanturistički duh. Bebač se isto nije bunio. U tramvaju se vozio više puta, ali to mu još uvijek pričinjava veliko zadovoljstvo. Kad smo na Savskom mostu čekali bus, kupio sam nam nešto za jesti i otišli smo do Save, neka dijete vidi koja rijeka teče našim gradom. Za bebonju je vožnja autobusom bila zgoditak dana. Gledao je čas lijevo, čas desno, i svako malo uzvikivao od sreće. Pred Jaskom se počeo okretati prema nazad i polako počeo stavljati glavu na moje rame dajući signal da je umoran. Kad smo izašli iz busa oboje smo krenuli sigurnim koracima prema autu. Ubrzo sam samo ja koraćao, malac se smjestio u sling. Samo što nije zaspao- i došli smo do auta. Toliko se razveselio autu da je cijeli umor odlepršao u nepoznato- sljedećih pola sata proveli smo u igri u automobilu. Pri povratku zaspao je tek pred Zagrebom. Baš je bilo za pet.
Da nisam ostavio ključeve u autu sigurno bi nas dva ostali u Zagrebu i eventualno se odšetali u park. Ovo putovanje obogatilo mi je tjedan. Mislim da ćemo ubrzo ponoviti slično putovanje- samo s odabirom druge destinacije- Možda ćemo ići vlakom. A pri zaključavanju auta ću malo više paziti.
petak, 26. veljače 2010.
Rodina rasprodaja
Teška su vremena. Nemate novaca a morate nabaviti opremu/odjeću/obuću za vaše klince? Rodina rasprodaja je mjesto gdje na radost novčanika možete za male pare odnijeti "veliku" robu.U sljedeću subotu, 06. ožujka, od 9 do 13 sati u paviljonu 7a na Zagrebačkom Velesajmu održat će se Rasprodaja rabljene dječje odjeće i opreme.
Sretna kupovina.
četvrtak, 25. veljače 2010.
Rodiljnja naknada i HZZO
Kad sam predavao zahtjev za roditeljski dopust prvo sam otišao u HZZO pitati tete što mi treba od dokumentacije. Donio sam sve što su rekle ali se onda tetka sjetila da trebam dostaviti još nešto. Kad sam i to donio- nadao sam se završenom poslu. Nažalost, HZZO saga se nastavila.
Na jednom od obrazaca potrebno je upisati broj tekućeg računa na koji želite primiti naknadu (potrebno je dostaviti i kopiju tekućeg računa.) Ukoliko se ne napiše broj tekućeg na koji će se vršiti uplata novci se automatizmom delegiraju Hrvatskoj poštanskoj banci. Ja sam naznačio na koji račun da izvrše uplatu i dostavio kopiju računa. Naravno da novci nisu sjeli. Tetka iz HZZO-a je poslala moje novce na HPB. «Pa niste naveli račun na koji vam možemo uplatiti!» objesito je rekla. Za pola minute promijenila je ploču: «Da, da, imate pravo. Evo tu ste naveli račun- Evo i kopije računa… Hm, nema veze. Dobiti ćete svoje novce. Samo morate otići s jednim papirićem u HPB» Super. Lako je njoj reći. Njena guzica ostaje u kancelariji a moja nek se šeće po gradu zato kaj ona nije odradila svoj posao. Otišao sam u HPB. Pravi obiteljski izlet, žena, bebač i ja. Da bi podigao novce morao sam otvoriti račun kojeg sam odmah i zatvorio. Nije puno, ali sam izgubio koji 10 kuna na te transakcije. I sat vremena svog dragocjenog života. I 10 dkg živaca. Sve to zbog babe kaj ne radi svoj posao.
Kad sam predavao zahtjev zatražio sam roditeljski dopust u trajanju 8 mjeseci. Žena je dala suglasnost na 8 mjeseci. Šef s posla je dao suglasnost na 8 mjeseci. Tetka je rekla- to je okej, ako dođe do promjene, neka javim. Sad, kad sam očekivao uplatu (za sveukupno 13mj) uplata nije došla. Nazvao sam HZZO i tetka mi je odbrusila kako mi je roditeljska naknada istekla jer je prošlo 12 mj. od rođenja djeteta. Napomenuo sam kako sam ja bio 6mj na dopustu a ako je otac u prvih godinu dana 3 mjeseca na dopustu dodatno se dobiva još dva mjeseca. Tetka mi je rekla kako je to točno ali otac treba biti na dopustu u prvih 6 mjeseci da bi dobio dodatnih 2 mjeseca dopusta. Koja glupost! Lijepo sam joj zahvalio, provjerio na internetu zakon i ponovo je nazvao. Kad sam joj rekao kako stoji u zakonu i kako nije u pravu rekla je da će provjeriti. Dan kasnije nazvala me. Nije spominjala svoju pogrešku- samo je napomenula kako moram podnijeti zahtjev za nova 2 mjeseca dopusta, kako žena mora dati suglasnost i kako šef treba potvrditi da nisam radio. Bilo je zanimljivo jer su sve te potvrde već poslane pola godine ranije. I tetke su mi tad rekle da je to okej.
No, ne budi lijen, pribavio sam sve potvrde, dao ih tetama, pozdravio ih sa kiselim osmjehom i otišao s nadom kako me kotač života neće u skorije vrijeme ponovo vratiti kod njih.
Najgore od svega, nije prvi put da moram proučavati Zakon umjesto osobe kojoj je to u opisu posla. Što bi bilo da nisam provjerio stanje i da sam povjerovao "nadležnoj osobi" koja to mora znati? Izgubio bi 2 mjeseca rodiljne naknade. Teti u HZZO ni u džep ni iz džepa. A ja, tko me šiša, samo sam joj smetao pri igranju tetrisa.
Na jednom od obrazaca potrebno je upisati broj tekućeg računa na koji želite primiti naknadu (potrebno je dostaviti i kopiju tekućeg računa.) Ukoliko se ne napiše broj tekućeg na koji će se vršiti uplata novci se automatizmom delegiraju Hrvatskoj poštanskoj banci. Ja sam naznačio na koji račun da izvrše uplatu i dostavio kopiju računa. Naravno da novci nisu sjeli. Tetka iz HZZO-a je poslala moje novce na HPB. «Pa niste naveli račun na koji vam možemo uplatiti!» objesito je rekla. Za pola minute promijenila je ploču: «Da, da, imate pravo. Evo tu ste naveli račun- Evo i kopije računa… Hm, nema veze. Dobiti ćete svoje novce. Samo morate otići s jednim papirićem u HPB» Super. Lako je njoj reći. Njena guzica ostaje u kancelariji a moja nek se šeće po gradu zato kaj ona nije odradila svoj posao. Otišao sam u HPB. Pravi obiteljski izlet, žena, bebač i ja. Da bi podigao novce morao sam otvoriti račun kojeg sam odmah i zatvorio. Nije puno, ali sam izgubio koji 10 kuna na te transakcije. I sat vremena svog dragocjenog života. I 10 dkg živaca. Sve to zbog babe kaj ne radi svoj posao.
Kad sam predavao zahtjev zatražio sam roditeljski dopust u trajanju 8 mjeseci. Žena je dala suglasnost na 8 mjeseci. Šef s posla je dao suglasnost na 8 mjeseci. Tetka je rekla- to je okej, ako dođe do promjene, neka javim. Sad, kad sam očekivao uplatu (za sveukupno 13mj) uplata nije došla. Nazvao sam HZZO i tetka mi je odbrusila kako mi je roditeljska naknada istekla jer je prošlo 12 mj. od rođenja djeteta. Napomenuo sam kako sam ja bio 6mj na dopustu a ako je otac u prvih godinu dana 3 mjeseca na dopustu dodatno se dobiva još dva mjeseca. Tetka mi je rekla kako je to točno ali otac treba biti na dopustu u prvih 6 mjeseci da bi dobio dodatnih 2 mjeseca dopusta. Koja glupost! Lijepo sam joj zahvalio, provjerio na internetu zakon i ponovo je nazvao. Kad sam joj rekao kako stoji u zakonu i kako nije u pravu rekla je da će provjeriti. Dan kasnije nazvala me. Nije spominjala svoju pogrešku- samo je napomenula kako moram podnijeti zahtjev za nova 2 mjeseca dopusta, kako žena mora dati suglasnost i kako šef treba potvrditi da nisam radio. Bilo je zanimljivo jer su sve te potvrde već poslane pola godine ranije. I tetke su mi tad rekle da je to okej.
No, ne budi lijen, pribavio sam sve potvrde, dao ih tetama, pozdravio ih sa kiselim osmjehom i otišao s nadom kako me kotač života neće u skorije vrijeme ponovo vratiti kod njih.
Najgore od svega, nije prvi put da moram proučavati Zakon umjesto osobe kojoj je to u opisu posla. Što bi bilo da nisam provjerio stanje i da sam povjerovao "nadležnoj osobi" koja to mora znati? Izgubio bi 2 mjeseca rodiljne naknade. Teti u HZZO ni u džep ni iz džepa. A ja, tko me šiša, samo sam joj smetao pri igranju tetrisa.
nedjelja, 21. veljače 2010.
Priča o pjesmi
Djevojčica je voljela pjevati. Nevezano za mjesto gdje se nalazila, vrijeme ili okolinu uvijek bi s veseljem otpjevala koji stih. Nikome to nije smetalo osim njenoj majci. Majka joj je počela predbacivati pjevanje. Nemoj pjevati, nemaš sluha. Daj šuti, loše zvučiš! bile su neke od riječi kojima je majka gostila svoju kćer. Djevojčicu nisu previše dirale majčine riječi. Voljela je pjevati i da dalje je pjevala.
Prošla je jedna godina. Djevojčica je i dalje pjevala. Majka je i dalje kritizirala njeno pjevanje.
Zatim je prošla još jedna godina. Djevojčica je i dalje voljela pjevati ali je pjevala sve tiše i sve rjeđe. Majka je i dalje kritizirala njeno pjevanje.
Zatim je prošla još jedna godina i još jedna. Djevojčica više nije pjevala. Zašto bi i pjevala, pitala se, kada ne znam pjevati? Barem tako kaže moja majka, osoba koju volim i kojoj vjerujem najviše na svijetu. Majka je bila zadovoljna što se pokazalo da je u pravu. I govorila sam joj da je bolje da ne pjeva, veselo pomisli u sebi Napokon me poslušala.
Sljedećih godina djevojčica više nije pjevala. Više joj nije palo na pamet da zapjeva čak i kad je bila u ugodnom društvu ili samoći. Majka više nije spominjala pjevanje, kritizirala je druge stvari.
Vrijeme je prolazilo. Djevojčica je postala djevojka. Djevojka je postala žena. Zaljubila se i udala.
Udala se za muža koji je volio pjevati. Nije pjevao niti dobro niti loše. Volio je pjevati i pjevao je. Nadao se kako će mu supruga ponovo propjevati. Smatrao je pjevanje divnim načinom izražavanja stanja duše. I u dobru i u zlu. I u pjesmi i u tišini, mislio je. Prošle su godine i žena bi tek tu i tamo tiho otpjevala koji stih. U tim trenucima njegovo bi se srce rasplamsalo i zapjevalo od sreće.
Prije godinu dana dobili su dijete. Ono što je majka uspjela ugasiti beba je ponovo oživjela. Žena je ponovo počela pjevati.
Dragi roditelji, nemojte svoju nesreću projecirati na vlastitu djecu. Nemojte im ubijati snove i njihove osobnosti. Ako ste to napravili ili radite sami sebi- njih ipak poštedite. Imaju pravo na bolju priliku. Kao roditelji živite svoje živote a ne živote svoje djece. Vaši snovi su vaši. Njihovi su njihovi. Dopustite ima probuditi ono najbolje što imaju u sebi. Ne moraju biti prvi u onome što rade, važno je da to rade s ljubavlju i veseljem.
Prošla je jedna godina. Djevojčica je i dalje pjevala. Majka je i dalje kritizirala njeno pjevanje.
Zatim je prošla još jedna godina. Djevojčica je i dalje voljela pjevati ali je pjevala sve tiše i sve rjeđe. Majka je i dalje kritizirala njeno pjevanje.
Zatim je prošla još jedna godina i još jedna. Djevojčica više nije pjevala. Zašto bi i pjevala, pitala se, kada ne znam pjevati? Barem tako kaže moja majka, osoba koju volim i kojoj vjerujem najviše na svijetu. Majka je bila zadovoljna što se pokazalo da je u pravu. I govorila sam joj da je bolje da ne pjeva, veselo pomisli u sebi Napokon me poslušala.
Sljedećih godina djevojčica više nije pjevala. Više joj nije palo na pamet da zapjeva čak i kad je bila u ugodnom društvu ili samoći. Majka više nije spominjala pjevanje, kritizirala je druge stvari.
Vrijeme je prolazilo. Djevojčica je postala djevojka. Djevojka je postala žena. Zaljubila se i udala.
Udala se za muža koji je volio pjevati. Nije pjevao niti dobro niti loše. Volio je pjevati i pjevao je. Nadao se kako će mu supruga ponovo propjevati. Smatrao je pjevanje divnim načinom izražavanja stanja duše. I u dobru i u zlu. I u pjesmi i u tišini, mislio je. Prošle su godine i žena bi tek tu i tamo tiho otpjevala koji stih. U tim trenucima njegovo bi se srce rasplamsalo i zapjevalo od sreće.
Prije godinu dana dobili su dijete. Ono što je majka uspjela ugasiti beba je ponovo oživjela. Žena je ponovo počela pjevati.
Dragi roditelji, nemojte svoju nesreću projecirati na vlastitu djecu. Nemojte im ubijati snove i njihove osobnosti. Ako ste to napravili ili radite sami sebi- njih ipak poštedite. Imaju pravo na bolju priliku. Kao roditelji živite svoje živote a ne živote svoje djece. Vaši snovi su vaši. Njihovi su njihovi. Dopustite ima probuditi ono najbolje što imaju u sebi. Ne moraju biti prvi u onome što rade, važno je da to rade s ljubavlju i veseljem.
petak, 19. veljače 2010.
Dječji biseri
Kad sam bio u 2. razredu osnovne škole imali smo za zadatak napisati kratki sastavak o mamama. Evo kako sam ja započeo svoj rad: «Od kad sam školovan, mama me ne tuče…». Imao sam osam godina i samo sam jednom dobio po guzici. Dobro sam povezao kako se udarac desio prije početka mog školovanja iz čega sam i izvukao početnu rečenicu.
Evo malo razonode za službeni početak vikenda. Ovo su odgovori/biseri klinaca iz vrtića, dobiveni u jednoj anketi. Mene su nasmijali.
ŠTO NAJRADIJE JEDEŠ?
- ŠTO DRUGO NEGO KUHANO JAJE NA OKO.
TKO SI TI?
- JAKO SAM FINA DJEVOJČICA I LIJEPO PIŠEM PO ČISTOM ZIDU
- JA SAM DJED JER SE ZOVEM KAO ON.
ŠTO JE KARAKTER?
- TO JE SPORT. MOJ BRAT JE KARAKTERIST.
ŠTO JE SLOBODA?
- SLOBODA JE KAD PITAM MAMU SMIJEM LI UZMETI ČOKOLADU A ONA KAŽE:
UZMI SLOBODNO!
ŠTO JE DJETINJSTVO?
- TO JE MOJ ŽIVOT KAD SAM BIO MALI.
ŠTO JE PUBERTET?
- NEIZLJEĆIVA JE TO BOLEST. I DOBA KAD TI BRKOVI NARASTU PREKO NOĆI.
- TO JE KAD PRESTANES BITI DJEVOJČICA I SLOBODNO SE MOŽEŠ ŠMINKATI!
KAKO SE PRAVE BEBE?
- PRAVE SE NOĆU I ZATO ŽMIRE KAD SE RODE.
- BEBE SE PRAVE OD RODE ILI OD KUPUSA. KAKO KO VOLI.
ŠTO JE SUNCE?
- NAJLJEPŠE SUNCE JE NA MORU. ONO TAMO STANUJE
- JA SAM BAKINO SUNCE. VALJDA JESAM JER ME I MAMA TAKO ZOVE.
ŠTO JE POLITIKA?
- TO SU LJUDI KOJI ČUDNO PRIČAJU DA BI DRUGI MISLILI KAKO SU PAMETNI.
ŠTO JE EURO?
- EURO JE KAD NA TELEVIZIJI POBIJEDI NAŠA PJESMA
- TO JE ISTO ŠTO I EUROKREM SAMO U MANJOJ STAKLENKI.
- ČUO SAM KAD JE MAMA REKLA SUSJEDI DA JE GLEDALA EURA SA ONOGA SVIJETA
- TO SU NAJSKUPLJI NOVCI KOJI SE KUPUJU KAD PRIMIŠ PLAĆU. *
ŠTO JE JUGOSLAVIJA?
- TO JE SESTRA OD NEKOG JUGOSLAVA, ALI JE JA NE POZNAJEM.
TKO JE DOKTOR NAUKA?
- TO JE DOKTOR KOJI LIJEČI NAUKU.
- ON TI NE KAŽE DA OTVORIŠ USTA, SAMO ON PRIČA.
- TO JE NEKI ŠTO SE MASKIRA PA NE ZNA DA JE DOKTOR.
ŠTO JE KULTURA?
- TO JE KAZALIŠTE, A MENE ČESTO VODE U KULTURU.
ŠTO JE DROGA?
- MOJ DJED SE DROGIRA. ON JE DIJABOLIČAR I SVAKI DAN DAJE SEBI
DROGU IZ ŠPRICE.
ŠTO JE AEROBIK?
- TO JE STOČNI AERODROM.
- KAD TRČIŠ UZ MUZIKU A NISI BALERINA.
- U TO VJERUJU SAMO RUŽNE TETE.
GDJE JE AMERIKA?
- TAMO SU ŽIVJELI KAUBOJI I INDIJANCI, ALI SU SE POUBIJALI PA SAD ŽIVE
SAMO GLUMCI.
ZA ŠTO SLUŽI KOMPJUTER?
- ON SLUŽI DA MAMA I TATA NE SPAVAJU VIŠE ZAJEDNO.
TKO JE BIO IVO ANDRIĆ?
- ON JE BIO ZIDAR I NAPRAVIO JE NAJVEĆI MOST NA DRINI, ALI MU
NISU PLATILI.
Evo malo razonode za službeni početak vikenda. Ovo su odgovori/biseri klinaca iz vrtića, dobiveni u jednoj anketi. Mene su nasmijali.
ŠTO NAJRADIJE JEDEŠ?
- ŠTO DRUGO NEGO KUHANO JAJE NA OKO.
TKO SI TI?
- JAKO SAM FINA DJEVOJČICA I LIJEPO PIŠEM PO ČISTOM ZIDU
- JA SAM DJED JER SE ZOVEM KAO ON.
ŠTO JE KARAKTER?
- TO JE SPORT. MOJ BRAT JE KARAKTERIST.
ŠTO JE SLOBODA?
- SLOBODA JE KAD PITAM MAMU SMIJEM LI UZMETI ČOKOLADU A ONA KAŽE:
UZMI SLOBODNO!
ŠTO JE DJETINJSTVO?
- TO JE MOJ ŽIVOT KAD SAM BIO MALI.
ŠTO JE PUBERTET?
- NEIZLJEĆIVA JE TO BOLEST. I DOBA KAD TI BRKOVI NARASTU PREKO NOĆI.
- TO JE KAD PRESTANES BITI DJEVOJČICA I SLOBODNO SE MOŽEŠ ŠMINKATI!
KAKO SE PRAVE BEBE?
- PRAVE SE NOĆU I ZATO ŽMIRE KAD SE RODE.
- BEBE SE PRAVE OD RODE ILI OD KUPUSA. KAKO KO VOLI.
ŠTO JE SUNCE?
- NAJLJEPŠE SUNCE JE NA MORU. ONO TAMO STANUJE
- JA SAM BAKINO SUNCE. VALJDA JESAM JER ME I MAMA TAKO ZOVE.
ŠTO JE POLITIKA?
- TO SU LJUDI KOJI ČUDNO PRIČAJU DA BI DRUGI MISLILI KAKO SU PAMETNI.
ŠTO JE EURO?
- EURO JE KAD NA TELEVIZIJI POBIJEDI NAŠA PJESMA
- TO JE ISTO ŠTO I EUROKREM SAMO U MANJOJ STAKLENKI.
- ČUO SAM KAD JE MAMA REKLA SUSJEDI DA JE GLEDALA EURA SA ONOGA SVIJETA
- TO SU NAJSKUPLJI NOVCI KOJI SE KUPUJU KAD PRIMIŠ PLAĆU. *
ŠTO JE JUGOSLAVIJA?
- TO JE SESTRA OD NEKOG JUGOSLAVA, ALI JE JA NE POZNAJEM.
TKO JE DOKTOR NAUKA?
- TO JE DOKTOR KOJI LIJEČI NAUKU.
- ON TI NE KAŽE DA OTVORIŠ USTA, SAMO ON PRIČA.
- TO JE NEKI ŠTO SE MASKIRA PA NE ZNA DA JE DOKTOR.
ŠTO JE KULTURA?
- TO JE KAZALIŠTE, A MENE ČESTO VODE U KULTURU.
ŠTO JE DROGA?
- MOJ DJED SE DROGIRA. ON JE DIJABOLIČAR I SVAKI DAN DAJE SEBI
DROGU IZ ŠPRICE.
ŠTO JE AEROBIK?
- TO JE STOČNI AERODROM.
- KAD TRČIŠ UZ MUZIKU A NISI BALERINA.
- U TO VJERUJU SAMO RUŽNE TETE.
GDJE JE AMERIKA?
- TAMO SU ŽIVJELI KAUBOJI I INDIJANCI, ALI SU SE POUBIJALI PA SAD ŽIVE
SAMO GLUMCI.
ZA ŠTO SLUŽI KOMPJUTER?
- ON SLUŽI DA MAMA I TATA NE SPAVAJU VIŠE ZAJEDNO.
TKO JE BIO IVO ANDRIĆ?
- ON JE BIO ZIDAR I NAPRAVIO JE NAJVEĆI MOST NA DRINI, ALI MU
NISU PLATILI.
utorak, 16. veljače 2010.
Promjena- ta slatka lijepa zdrava riječ
Jadnik. I on i ja. Jučer nam je pri izlasku zuba broj 8. obojci bilo teško. Bebolino nije znao kud bi sa sobom. Svako malo bi zacvilio. A ja, ni ja nisam bio nešto bolji. Što god radio nisam nikako uspio umanjiti njegovu bol/nervozu. Svako malo sam zacvilio na glas a u sebi sam cvilio cijelo jutro. Jadni nas dva.Žena se vratila dosta ranije s posla kako bi ja mogao otići nešto obaviti na svom poslu. Tome sam se veselio ujutro. Ali kako sam cijelo jutro proveo cvileći, što u sebi-što na glas, više mi nije bilo do ničega, a kamoli posla. No čuda se događaju. Ništa spektakularno, posebno se nije dogodilo, samo jedna mala stvar- promjena. Otišao sam na posao.
Udahnuvši ustajali zrak cigareta (ne pušim, dim mi smeta) nisam se osjećao sretnijim. Pozdravio sam svakog s osmjehom i prionuo na posao. Nisam dugo radio. Kojih 2 sata. Dovoljno da čarolija potraje (nakon dva dana ne vjerujem da bi učinak bio istog intenziteta). Doma sam se vratio lepršajući i poskakujući po stepenicama. Kao dam sam bio na dvotjednom krstarenju po Sredozemlju. Mljac. Žena je primijetila promjenu. Dobro da nismo u stanju vidjeti auru (žena i ja) jer bi nas zaslijepila svjetlost boja koje sam emitirao.
A danas, danas druga priča. Maleckog opet zezaju zubići, ali se ne da. Ne dam se ni ja. Mirnije smo proveli dan (spava od 12:30 a meni se kuha sarma) i to mi je godilo. U stvari ne sjećam se kad smo se zadnji puta toliko mazili i ne-divljali.
nedjelja, 14. veljače 2010.
Živite li svoje ili tuđe misli?
Mediji imaju veliku utjecaj/moć na naš život. Svakodnevni imputi i sugestije koje pljušte s televizije, radija i interneta ne mogu a da ne ostave utjecaja na nas. Čak i kad se ne slažemo s većinom stvari i smatramo ih glupima, ne kužimo da su mediji napravili svoj posao, jer razmišljamo o serviranoj informaciji o kojoj inače ne bi niti pomislili. Teško je u moru informacija, mišljenja, pravila ponašanja pronaći put da samoga sebe i biti ono što jesi u stvarnosti. Lakše je biti soba koja se mišljenjem i ponašanjem uklapa u okolinu. Lakše je prihvatiti medijsku pomoć u opisu i shvaćanju svijeta i živjeti život koji okolina prepoznaje i ne sudi.
Svi smo se čuli za pojam kako se čovjek sve više odvaja od prirode i kako sada ima namjeru laganog povratka prirodi, ali ono interesantno što do sad nisam čuo, jest da su ljudi tako govorili i u 19 stoljeću (možda i prije ali na to nisam naišao nigdje u literaturi)
Evo dijela knjige koji me ponukao na ovaj post. Opet se radi o knjizi “Uskrsnuće” od Lava Tolstoja. Najmanje ću još jedan post posvetiti njegovoj knjizi.
“Svi ljudi žive i rade djelomice po svojim mislima, djelomice po mislima drugih ljudi. U tom, koliko žive ljudi po svojim mislima, a koliko po mislima drugih ljudi, i jeste jedna od glavnih razlika među ljudima: jedni se ljudi u većini slučajeva služe svojim razumom kao s kotačem zamašnjakom s kojeg je skinut prenosni remen, a u svojim se postupcima pokoravaju tuđim mislima – običaju, predaji, zakonu; drugi pak drže svoje misli za glavne pokretače svemu svojem radu, gotovo uvijek slušaju zahtjeve svog razuma i pokoravaju mu se, i tek ponekad – a i to poslije kritičke procjene – povode se za onim što su zaključili drugi.”
Svi smo se čuli za pojam kako se čovjek sve više odvaja od prirode i kako sada ima namjeru laganog povratka prirodi, ali ono interesantno što do sad nisam čuo, jest da su ljudi tako govorili i u 19 stoljeću (možda i prije ali na to nisam naišao nigdje u literaturi)
Evo dijela knjige koji me ponukao na ovaj post. Opet se radi o knjizi “Uskrsnuće” od Lava Tolstoja. Najmanje ću još jedan post posvetiti njegovoj knjizi.
“Svi ljudi žive i rade djelomice po svojim mislima, djelomice po mislima drugih ljudi. U tom, koliko žive ljudi po svojim mislima, a koliko po mislima drugih ljudi, i jeste jedna od glavnih razlika među ljudima: jedni se ljudi u većini slučajeva služe svojim razumom kao s kotačem zamašnjakom s kojeg je skinut prenosni remen, a u svojim se postupcima pokoravaju tuđim mislima – običaju, predaji, zakonu; drugi pak drže svoje misli za glavne pokretače svemu svojem radu, gotovo uvijek slušaju zahtjeve svog razuma i pokoravaju mu se, i tek ponekad – a i to poslije kritičke procjene – povode se za onim što su zaključili drugi.”
nedjelja, 7. veljače 2010.
Kad Supermen gubi svoju moć
Naš stari dobri Supermen je u prvom filmu bio spreman zbog ljubavi odustati od svojih moći. Nedugo nakon što je postao smrtan i ranjiv dobio je batine u jednom kafiću. Nisu ga toliko utukle batine koliko osjećaj da je ranjiv. Prvi put je vidio svoju krv. Strašan osjećaj. Do jučer neranjiv super čovjek postao je ranjiv. Nije mu bilo lako. Na sreću svijeta i svih gledatelja u filmu Supermen ponovo zadobiva svoje moći i oduzima ih zločincima.Slična stvar se događa bebama. Bebe se osjećaju neranjivima, nepobjedivima, neuništivima. Nemaju osjećaj i pomisao da bi im se nešto moglo loše desiti. Ako žele doći od točke A do točke B njih ni najmanje ne zanima što bi pad od stola (točka A) do betonskog poda (točka B) mogao biti ranjiv.
Za sad, moj mali Supermen nije imao neke prevelike susrete sa svojom ranjivošću. Par puta se suočio s njima. Dva puta je pao s kreveta ali to ga je samo poučilo većoj spretnosti. Za to je bio on odgovoran. Veće iznenađenje i šok je doživio kad je ranjivost bila prouzročena utjecajem drugih osoba. Jednom je od svoje prijateljice dobio udarac kuhačom po glavi, dok ga je drugi put prijatelj gurnuo i srušio na pod. Oba puta nije bio problem zbog jačine udarca (od kuhače i pada) nego šoka i iznenađenja osjećaja da mu druge osobe mogu prouzročiti bol.
Nije bebama lako shvatiti da su ranjivi. To je veliki šok. Nije ni Supermenu bilo lako, samo što je on odustao od neranjivosti (i vratio joj se) svojom voljom. Ipak da ne bi njemu bilo lakše nego nama ima on svoj kripton.
subota, 6. veljače 2010.
Kradljivac opranog veša
Već neko vrijeme bebonja aktivno sudjeluje u pranju veša. Sve je počelo igrom i promatranjem čudesne mašine koja svijetli i proizvodi čudne zvukove. Skužio je da se u mašinu stavlja i vadi veš pa je to krenuo vježbati. Stavljao bi veš unutra i onda, kad je bilo dosta po nekom nepoznatom mjerilu, njemu sasvim jasnom, sve što je stavio izbacio bi van. Zadnjih 3 tjedna, kad bi ga zamolili da ubaci veš koji smo pripremili pokraj vešmašine, ubacio bi sve bez pogovora. Dakle, mali je u zadnja 3 tjedna napunio više puta vešmašinu nego ja u 33 godine.Danas smo oprali veš i išao sam ga objesiti u spavaćoj sobi na štender. Kad me mali vidio da nosim lavor opranog veša uskliknuo je od sreće. Ostavio tigrića s kojim se hrvao na krevetu i dojurio do mene. Počeo sam vješati veš a on ga je malo razgledavao i razbacivao van lavora. Ne obraćajući preveliku pažnju nastavio sam s poslom. Mali je cijelo vrijeme nekaj brbljao i išao amo-tamo, iz sobe u sobu. Primijetio sam jednom kad je odlazio na sve četiri iz sobe da je u ruci držao gače- oprane i mokre.
«Kradljivac veša!» poviknuo sam za njim i nastavljao vješati veš s osmjehom. Žena je krenula za njim da vidi kuda nosi gače. Naravno, pa gdje bi ga drugdje nosio nego u vešmašinu. Mali je uredno otpuzao do vešmašne i guruo gače u bubanj. Žena mu je, za igru, izvadila ostali zmazani veš iz kante kojeg je uredno svog pospremio u mašinu. Kad sam poslije potražio oprane gače, našao sam još troje gača, jednu potkošulju i jednu majicu koje su bile friško oprane. Fakin jedan.
PS Vešmašinu je pogledao sa svih strana. Ne jednom je gurao glavu u nju kao na slici, otvarao-zatvarao vrata od bubnja, pregledavao gumbe i narihtavao određenu temperaturu pranja i programe. Vešmašina je zbilja super igračka. Nisam ni sanjao koliko doma imamo igračka za bebe dok nismo dobili njega: usisavač, pegla, lonci, kuhače, metle...
četvrtak, 4. veljače 2010.
Super, malo me bole leđa
Koji odličan osjećaj. Hodati ulicom s laganom boli u leđima. Prošli tjedan, petak, bio je koban za moju kralježnicu. Da li zbog propuha, neispravnog držanja, dotrajalih kostiju ili nečeg četvrtog osjetio sam malu bol u donjem djelu kralježnice. Spremao sam se u jutarnju šetnju s bebačem. Obukao sam silne jakne, hlače, cipele i kape na njega i primijetio kako se bol povećava. Nešto mi je govorilo da bolje ostanemo doma i izbjegnemo šetnju ali mi je bilo žao vremena kojeg sam proveo da obučem bebača. Dignuo sam ga i stavio u sling. Bol je bila brza. Popraćena zvjezdicama.
«Nije to ništa», ohrabrio sam se i kao tvrdoglavo magare odlučio istrpiti bol i otići van. Napravili smo kojih dvadeset koraka od kuće kad sam shvatio da dalje ne mogu. Bol je bila prevelika. Primio sam se prve ograde i naslonio na nju. Iako pod velikom boli, nisam je želio podijeliti s prolaznicima, pa sam se ko pravio da mi je jako uzbudljivo promatrati kako auti prolaze. Bolovi su bili nesnosni. Nisam mogao ni naprijed ni nazad. Nakon minute, nesnosna bol je prošla i laganim korakom, uz svako malo zaustavljanje, vratio sam se pred svoju ulaz. Glupo mi je bilo vraćati se doma nakon 5 minuta friškog zraka, tako da sam ostao pred ulazom u haustor, naslonjen na ogradu. Blejao sam u ogradu i molio da me prođe. Srećom, mališan u slingu nije imao ništa protiv ovakve šetnje. Nas dva zagledana u razvaljenu ogradu bili smo pravi prizor. Ako ništa drugo, oboje smo bili u tišini uronjeni u svoje misli.
S osmjehom na događaj, jučer sam pucao od zadovoljstva osjetivši samo malu bol. Zašto nekad možemo nešto cijeniti tek kada to izgubimo?
«Nije to ništa», ohrabrio sam se i kao tvrdoglavo magare odlučio istrpiti bol i otići van. Napravili smo kojih dvadeset koraka od kuće kad sam shvatio da dalje ne mogu. Bol je bila prevelika. Primio sam se prve ograde i naslonio na nju. Iako pod velikom boli, nisam je želio podijeliti s prolaznicima, pa sam se ko pravio da mi je jako uzbudljivo promatrati kako auti prolaze. Bolovi su bili nesnosni. Nisam mogao ni naprijed ni nazad. Nakon minute, nesnosna bol je prošla i laganim korakom, uz svako malo zaustavljanje, vratio sam se pred svoju ulaz. Glupo mi je bilo vraćati se doma nakon 5 minuta friškog zraka, tako da sam ostao pred ulazom u haustor, naslonjen na ogradu. Blejao sam u ogradu i molio da me prođe. Srećom, mališan u slingu nije imao ništa protiv ovakve šetnje. Nas dva zagledana u razvaljenu ogradu bili smo pravi prizor. Ako ništa drugo, oboje smo bili u tišini uronjeni u svoje misli.
S osmjehom na događaj, jučer sam pucao od zadovoljstva osjetivši samo malu bol. Zašto nekad možemo nešto cijeniti tek kada to izgubimo?
utorak, 2. veljače 2010.
Razgovor s bebom
Bebač sjedi na stolu i gleda crtić. Ja sjedim pored stola, osiguravam da ne padne. Ne gleda mi se crtić, uzimam knjigu i počinjem čitati.
«Tata, prestani čitati knjigu. Treba mi malo pažnje?», kaže bebač.
«Molim?», nisam ga dobro čuo jer sam se udubio u štivo koje čitam.
«Možeš li, molim te, prestati čitati knjigu i malo me zagrliti?»
Gledam ga u čudu i ne znam što bi. Nakon što su njegove riječi uspjele razbiti gustu maglu od knjige koju čitam, «čuo» sam što je rekao. Stavim knjigu na stranu i zagrlim sina. On se mazno privije meni. Uzmem ga sa stola, stavim u krilo i zajedno odgledamo crtić do kraja. Bio sam sretan što sam ga razumio.
Isti ovaj događaj mogao bi prepričati i na sljedeći način:
Bebač sjedi na stolu i gleda crtić. Ja sjedim pored stola, osiguravam da ne padne. Ne gleda mi se crtić, uzimam knjigu i počinjem čitati.
Bebač udari rukom po laptopu na kojem se prikazivao crtić. Iznenađeno ga pogledam i kažem «Ne!» istovremeno pokrećući kažiprst lijevo-desno u znak neodobravanja. Radnja u knjizi je bila zanimljiva pa sam se vratio knjizi. Nakon par sekundi bebač ponovo udari po laptopu i pogleda me ispod oka. Ovo me prisilio da razmislim o svemu. Mali vrabac zna da ne smije udarati po laptopu. Siguran sam da nije zaboravio. Što mi želi poručiti? Hm, da nije željan moje pažnje? Zagrlim ga i primijetim kako se stisnuo uz mene. Odbacim knjigu na stranu i zajedno do kraja pogledamo crtić.
«Tata, prestani čitati knjigu. Treba mi malo pažnje?», kaže bebač.
«Molim?», nisam ga dobro čuo jer sam se udubio u štivo koje čitam.
«Možeš li, molim te, prestati čitati knjigu i malo me zagrliti?»
Gledam ga u čudu i ne znam što bi. Nakon što su njegove riječi uspjele razbiti gustu maglu od knjige koju čitam, «čuo» sam što je rekao. Stavim knjigu na stranu i zagrlim sina. On se mazno privije meni. Uzmem ga sa stola, stavim u krilo i zajedno odgledamo crtić do kraja. Bio sam sretan što sam ga razumio.
Isti ovaj događaj mogao bi prepričati i na sljedeći način:
Bebač sjedi na stolu i gleda crtić. Ja sjedim pored stola, osiguravam da ne padne. Ne gleda mi se crtić, uzimam knjigu i počinjem čitati.
Bebač udari rukom po laptopu na kojem se prikazivao crtić. Iznenađeno ga pogledam i kažem «Ne!» istovremeno pokrećući kažiprst lijevo-desno u znak neodobravanja. Radnja u knjizi je bila zanimljiva pa sam se vratio knjizi. Nakon par sekundi bebač ponovo udari po laptopu i pogleda me ispod oka. Ovo me prisilio da razmislim o svemu. Mali vrabac zna da ne smije udarati po laptopu. Siguran sam da nije zaboravio. Što mi želi poručiti? Hm, da nije željan moje pažnje? Zagrlim ga i primijetim kako se stisnuo uz mene. Odbacim knjigu na stranu i zajedno do kraja pogledamo crtić.
nedjelja, 31. siječnja 2010.
Dobar i pametan
Jedna od najobičnijih i najraširenijih praznovjerica je ta da svaki čovjek ima jedino svoja određena svojstva, da je čovjek dobar, zao, glup, energičan, apatičan itd. Ljudi nisu takvi. Možemo kazati o čovjeku da je češće dobar nego zao, češće pametan nego glup, češće energičan nego apatičan, i obratno; ali će biti neistina ako reknemo o kojem čovjeku da je dobar ili pametan, a o drugom da je zao ili glup A mi uvijek tako dijelimo ljude. I to nije istina. Ljudi su kao rijeke: voda je u svima jednaka i svuda ista ali svaka je rijeka sad uska, sad brza, sad široka, sad tiha, sad čista, sad hladna, sad mutna, sad topla...(Iz knjige Uskrsnuće, Lav Nikolajević Tolstoj)
Ljudi nisu vazda isti. Odabiru ponašanje ovisno o ponašanju sugovornika. Ako nam je to na pameti, onda možemo odabrati ponašanje koje će našeg sugovornika ponukati da odabere najbolje što ima u sebi. Također, možemo izazvati sasvim negativnu reakciju. Na kraju, možemo o tome niti razmišljati i stavljati ljude u kalupe kako bi zadovoljili svoje neznanje i potkrijepili zabludu da je netko dobar i pametan a drugi zao i glup.
subota, 30. siječnja 2010.
Trebam li podignuti bebu kada ona plače?
Isto pitanje možemo ovako preformulirati: Trebam li nositi bebu tako da ona ne plače?Naišao sam na prekrasan tekst na rodinim stranicama (roda.hr), točnije najbolja od svih žena ga je pronašla i podijelila sa mnom. Tekst je malo je duži ali ga toplo preporučamo posebno onima koji imaju «friške» bebe ili će ih tek dobiti. Uživajte u tekstu.
Važnost "faze naručja"
Tijekom dvije i pol godine koliko sam živjela među Indijancima iz kamenog doba u džungli Južne Amerike (ne odjednom, već u pet zasebnih ekspedicija s puno vremena između svake od njih kako bi imala vremena za osvrt i razmišljanje), shvatila sam da naša ljudska priroda nije ono što su nas učili da je. Bebama iz Yequana plemena nije bilo potrebno tiho i mirno mjesto za spavanje, one bi blaženo zadrijemale kada god bi bile umorne, dok bi muškarci, žene ili djeca koji su ih nosili, plesali, trčali, hodali, vikali ili veslali kanue. Mala djeca su se igrala bez svađe i prepiranja i spremno i bez pogovora su slušala odrasle.
Ideja o kažnjavanju djeteta očigledno nikada nije pala na pamet ovim ljudima, niti je njihovo ponašanje davalo naznake bilo čega što bi se istinski moglo zvati popustljivost. Nijednom djetetu ne bi palo na pamet, niti u snu, uznemiravati, prekidati odrasle ili da ga odrasli moraju čekati. S napunjene četiri godine, djeca su više doprinosila radnoj snazi njihove obitelji nego što su ih koštali.
Bebe u naručju gotovo nikada nisu plakale i, zaprepašćujuće, nisu mlatarale ručicama ili njima udarale, izvijale leđa ili grčile ruke i stopala. Tiho bi sjedile u svojim nosiljkama ili spavale na nečijem boku – raspršujući tako mit da se bebe moraju grčiti kako bi "vježbale". Kada bi se uplašile tijekom prvih mjeseci puzanja i hodanja, bebe nisu ni od koga očekivale da im priđe već bi, umjesto toga, same prišle majci ili drugim skrbnicima kako bi potražile znakove sigurnosti potrebne za nastavak njihovih istraživanja. Bez nadgledanja odraslih, čak bi se i najmanji mališani rijetko ozlijedili.
Je li njihova "ljudska priroda" drugačija od naše? Neki ljudi, zapravo, zamišljaju da je. No postoji, naravno, samo jedna ljudska vrsta. Što mi možemo naučiti od plemena Yequana?
Naša urođena očekivanja
Najprije, trebali bi pokušati u potpunosti shvatiti formativnu moć onoga što ja nazivam fazom naručja. Ona počinje s rođenjem i završava s počecima puzanja, kada se dojenče svojom voljom može udaljiti i vratiti do skrbnikovog koljena. Ta faza se jednostavno sastoji od 24-satnog kontakta dojenčeta s odraslom osobom ili starijim djetetom.
U početku sam zamijetila da je to iskustvo naručja imalo impresivne učinke na zdravlje beba i da one nisu bile "problematične". Njihova tijela su bila meka i prilagođavala bi se bilo kojem položaju koje je bilo pogodno za one koji su ih nosili – neke osobe su čak nosile svoje bebe tako da bi ih držale za šaku, a bebe bi visile niz njihova leđa. Nije mi namjera preporučiti ovaj položaj nošenja, nego sama činjenica da je on moguć pokazuje opseg onoga što se bebi čini udobnim. Suprotno ovome je očajna neudobnost dojenčadi koja su pažljivo polegnuta u kolijevku ili kolica, nježno pokrivena i ostavljena dok im se ne ohladi želja za živim, toplim tijelom koje je, po prirodi, njihovo pravo mjesto – tijelo koje pripada nekome tko će "povjerovati" njihovom plaču i olakšati njihove potrebe širom otvorenih ruku.
Zbog čega dolazi do nekompetentnosti u našem društvu? Od djetinjstva pa nadalje, uče nas da ne vjerujemo našem instinktivnom znanju. Govore nam da roditelji i nastavnici znaju najbolje i da, kad se naši osjećaju ne slažu s njihovim idejama, mi smo ti koji griješe. Uvjetovani da ne vjerujemo vlastitim osjećajima, lako nas je uvjeriti da ne vjerujemo bebi čiji plač govori: "Ti bi me trebao/la držati! … Ja bih trebao/la biti uz tvoje tijelo! … Ne ostavljaj me!" Umjesto toga, mi prelazimo preko našeg prirodnog odgovora i slijedimo obrazac koji diktiraju "stručnjaci" za njegu djeteta. Gubitak vjere u našu urođenu stručnost ostavlja nas da se okrećemo od jedne knjige prema drugoj, kako svaki uzastopni modni hir propada.
Važno je shvatiti tko su pravi stručnjaci. Drugi po redu najveći stručnjak za njegu i odgoj djeteta je unutar nas, upravo onako kako se nalazi u svakom živom biću koje, po definiciji, mora znati kako skrbiti za svoje mlade. Najveći stručnjak od svih je, svakako, sama beba – programirana milijunima godina evolucije da signalizira svojoj vlastitoj vrsti, zvukom i djelom, kada je briga pogrešna. Evolucija je istančan proces koji usavršava naše urođeno ponašanje sa zadivljujućom preciznošću. Bebin signal, razumijevanje tog signala od njegovih ili njezinih skrbnika, nagon da se on poštuje – sve su to dijelovi karaktera naše vrste.
Uobraženi um se pokazao nespremnim pogoditi koji su to autentični zahtjevi ljudskih beba. Često se čuje pitanje: "Trebam li podignuti bebu kada ona plače? Ili bih, ipak, trebala pustiti bebu da se malo isplače? Ili bih trebala pustiti bebu da plače kako bi znala tko je glavni i kako ne bi postala "tiranin"?"
Nijedna se beba ne bi složila sa bilo kojom od ovih nametnutih tvrdnji. Bebe nam jednoglasno daju do znanja najjasnijim signalima da ih se uopće ne bi trebalo ispustiti iz naručja. Obzirom da se ova opcija ne zagovara u suvremenoj zapadnoj civilizaciji, odnos između roditelja i djeteta je ostao nepovoljan. U igri je kako naučiti bebu da spava sama u svom krevetiću, dok se uopće ne razmatra činjenica da li je zaista potrebno suprotstavljati se bebinom plaču. Iako je knjiga Obiteljski krevet, Tine Thevenin, ali i drugih pisaca napravila korak naprijed kako bi otvorila temu djece koja spavaju s roditeljima, još uvijek se nije progovorilo o važnom načelu: djelovati suprotno našoj ljudskoj prirodi, znači nepovratno gubiti na blagostanju.
Kad jednom shvatimo i prihvatimo načela poštivanja naših urođenih očekivanja, tada ćemo moći točno otkriti koja su to očekivanja – drugim riječima, na što nas je evolucija privikla da iskusimo.
Formativna uloga faze naručja
Kako sam otkrila da je faza naručja presudna za osobni razvoj? Prvo, vidjela sam opuštene i sretne ljude u šumama Južne Amerike kako svoju djecu vuku svuda uokolo i nikada ih ne ispuštaju iz ruku. Malo po malo, uspjela sam uvidjeti vezu između te jednostavne činjenice i kvalitete njihova života. Kasnije sam došla do određenih zaključaka o tome zašto je iznimno važno za početnu postnatalnu fazu razvoja biti u stalnom kontaktu sa svojim skrbnikom.
Čini se da osoba koja nosi bebu (obično je to majka u prvim mjesecima, a često i dijete u starosnoj dobi od četiri do 12 godina koje donosi bebu majci na podoj) postavlja kamen temeljac za kasnije iskustvo. Beba pasivno učestvuje u trčanju, hodanju, smijanju, radu i igri onoga tko ju nosi. Određene aktivnosti, ritam, modulacija jezika, raznovrsnost onoga što vidi, noć i dan, raspon temperatura, vlažnost i suhoća i zvuci života zajednice, tvore osnovu za aktivno učešće koje počinje sa šest do osam mjeseci starosti gmizanjem, puzanjem i, kasnije, hodanjem. Beba koja je sve ovo vrijeme provela ležeći u tihoj kolijevci ili gledajući u unutrašnjost kolica ili u nebo, propustit će većinu ovih vrlo važnih iskustava.
Važno je, također, da zbog djetetove potrebe za učešćem, skrbnici ne sjede i ne bulje u bebu, te da uporno ne postavljaju pitanja koja beba želi čuti, već da i sami vode aktivan život. Ponekad je nemoguće odoljeti nagonu da bebu obaspete poljupcima; ipak, beba koja je programirana da gleda kako živite svoj život pun poslova, bit će zbunjena i frustrirana kada budete provodili vrijeme gledajući je kako živi svoj život. Beba koja u potpunosti upija što je život na način na koji ga živite vi, bit će zbunjena ako od nje zatražite da upravlja njime.
Druga, vrlo važna funkcija faze naručja je, čini se, izmakla pažnji svih (uključujući i mene, sve do sredine 60-ih godina prošlog stoljeća). Radi se o tome da je bebama potrebno pružiti načine za pražnjenje njihove prekomjerne energije, sve dok one to nisu same sposobne učiniti. U mjesecima prije nego što se same mogu pokretati, bebe nagomilavaju energiju putem apsorpcije hrane i sunčeve svjetlosti. Bebi je, stoga, potreban konstantan dodir s energetskim poljem aktivne osobe, koja može isprazniti neupotrijebljeni višak za njih oboje. Ovo objašnjava zašto su bebe Yequana plemena bile tako čudno opuštene – zašto nisu bile napete, nisu udarale, izvijale se ili savijale kako bi se oslobodile neudobne nakupljene energije.
Kako bi se pružio optimalan osjećaj boravka u naručju, mi sami moramo učinkovito isprazniti našu vlastitu energiju. Vrlo brzo ćete smiriti uznemirenu bebu trčeći uokolo ili skačući s bebom u naručju ili plešući ili radeći bilo što, što eliminira višak vaše energije. Majka ili otac koji iznenada moraju izaći van kako bi nešto obavili, ne bi smjeli reći: "Evo, ti pridrži bebu. Ja idem skoknuti do trgovine." Onaj koji trči u trgovinu može dijete povesti sa sobom. Što više akcije, to bolje!
Bebe i odrasli iskuse napetost kada dođe do zastoja u cirkulaciji energije u njihovim mišićima. Beba koja bjesni zbog neispražnjene energije, traži akciju: skakanje i trčanje u dnevnom boravku ili ljuljanje. Bebino energetsko polje će odmah iskoristiti ispražnjeno energetsko polje odrasle osobe. Bebe nisu krhka stvorenja kojima moramo rukovati u rukavicama. Zapravo, beba koju se tretira krhkom u ovom razdoblju formiranja, može se uvjeriti da je stvarno krhka.
Kao roditelji, možete spremno postići majstorstvo koje dolazi s razumijevanjem protoka energije. U tom procesu ćete otkriti puno načina kako pomoći bebi da zadrži opušteni mišićni tonus pradjedovskog blagostanja i osigurati nešto od mira i udobnosti koje je potrebno da bi se dojenče u svijetu osjećalo kao kod kuće.
Autorica: Jean Liedloff
Uz dozvolu: The Liedloff Continuum Network
Prevela: JasminaF
nedjelja, 24. siječnja 2010.
Kako izbjeći kritiku drugih?
Kritiku lako možemo izbjeći samo ako ništa ne radimo, ne govorimo i ne postojimo.
Aristotel
Aristotel
petak, 22. siječnja 2010.
Zen priča
Volim s vremena na vrijeme posuditi koju knjigu o zen pričama. Kratke, zanimljive, provokativne zen priče potiču na promišljanje. Jednu priču sam izdvojio.
Zen priča: Istinska sreća, iz knjige Isprazni svoju šalicu, naklada Nova arka
Jedan bogataš zamoli Sengaia da napiše nešto za trajnu sreću njegove porodice, a što bi moglo da se prenosi kao dragocjenost iz generacije u generaciju.
Sengai uze veliki komad papira i napisa:
Otac umire, sin umire, unuk umire.
Bogataš se razljuti.
-Zamolio sam te da napišeš nešto za sreću moje porodice! Zašto se na ovaj način šališ sa mnom?
-Nisam imao namjeru da se šalim, objasni Sengai -Kada bi prije tebe tvoj sin umro, to bi te vrlo ojadilo. Kada bi tvoj unuk nestao prije tvog sina, obojici bi vam prepuklo srce. Ako tvoja porodica, generacija za generacijom, umire redom koji sam ja označio, to će biti prirodan ljudski tok. Ja to zovem istinskom srećom.
Smrt je prirodan proces, ali mi, kulturni zapadnjaci, od smrti smo napravili veliku famu. Kakav god život vodili sebe shvaćamo preozbiljno. Pridajemo si vraški veliku važnost. Dobro je otići na sprovod s vremena na vrijeme. Tek tad nam sine svjesnost o prolaznosti ljudskog života. Ljudi danas znaju teoriju kako se zemlja vrti oko sunca, ali u praksi cijeli svijet se vrti oko nas samih. Toliko smo najvažniji na svijetu (bili dobri ili loši prema sebi, sretni ili nesretni- nevažno) i odvojeni od svega ostalog.
Iako vjerujem kako naš život na zemlji nije niti početak niti kraj našeg putovanja, nelagoda me obuzima kad čitam: otac umire, sin umire… Ma to ne može biti istina, moj ljudski oblik živjet će vječno.
Zen priča: Istinska sreća, iz knjige Isprazni svoju šalicu, naklada Nova arka
Jedan bogataš zamoli Sengaia da napiše nešto za trajnu sreću njegove porodice, a što bi moglo da se prenosi kao dragocjenost iz generacije u generaciju.
Sengai uze veliki komad papira i napisa:
Otac umire, sin umire, unuk umire.
Bogataš se razljuti.
-Zamolio sam te da napišeš nešto za sreću moje porodice! Zašto se na ovaj način šališ sa mnom?
-Nisam imao namjeru da se šalim, objasni Sengai -Kada bi prije tebe tvoj sin umro, to bi te vrlo ojadilo. Kada bi tvoj unuk nestao prije tvog sina, obojici bi vam prepuklo srce. Ako tvoja porodica, generacija za generacijom, umire redom koji sam ja označio, to će biti prirodan ljudski tok. Ja to zovem istinskom srećom.
Smrt je prirodan proces, ali mi, kulturni zapadnjaci, od smrti smo napravili veliku famu. Kakav god život vodili sebe shvaćamo preozbiljno. Pridajemo si vraški veliku važnost. Dobro je otići na sprovod s vremena na vrijeme. Tek tad nam sine svjesnost o prolaznosti ljudskog života. Ljudi danas znaju teoriju kako se zemlja vrti oko sunca, ali u praksi cijeli svijet se vrti oko nas samih. Toliko smo najvažniji na svijetu (bili dobri ili loši prema sebi, sretni ili nesretni- nevažno) i odvojeni od svega ostalog.
Iako vjerujem kako naš život na zemlji nije niti početak niti kraj našeg putovanja, nelagoda me obuzima kad čitam: otac umire, sin umire… Ma to ne može biti istina, moj ljudski oblik živjet će vječno.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
