Beba, ne plači

Svi više-manje volimo bebe, ali sigurno nitko ne voli čuti bebin plač. Zato, nije rijetkost čuti odraslog čovjeka kako govori: Ne plači, prestani plakati i slične «umirujuće riječi». Što time bebi poručujemo?

Plakanje je vrsta komunikacije kojim beba govori, tuži se, izražava negodovanje ili raspoloženje. Ako govorimo Ne plači, mi jednostavno bebi poručujemo DAJ ŠUTI, NE ŽELIM DA ISKAZUJEŠ SVOJE MIŠLJENJE, NE KOMUNICIRAJ! Zar ne bi htjeli imati kvalitetan odnos sa vlastitim djetetom. Mnogi roditelji kasnije se žale, kada klinci odrastaju, kako s djecom imaju lošu komunikaciju. Tko je tome kriv? Ovisi koga pitaš. Roditelji će optužiti djecu, djeca će samo slegnuti ramenima i nastaviti se igrati a ja ću napisati: roditelji su krivi. Mi roditelji, dajemo djeci krive primjere od malena. Fraza «Ne plaći» je samo jedna mala kap u našoj komunikaciji s njima. Idemo je radije zamijeniti s nekim drugim fazama kao što su: Što je? Jesi gladna? Jesi žedna? Nešto te boli? Hoćeš nešto uzeti? Samo se isplači...

Kad moj mališan padne i udari se u velikoj većini slučajeva samo se digne i nastavi dalje. Nekada, ako se radi o većem udarcu napravi tužni izraz lica spreman za plač. Suznim očima potraži mamu ili mene. Jedno od nas dvoje dođe do njega i smireno mu objasni što se dogodilo: Gle, popiknuo si se na lokomotivu (igračka) izgubio ravnotežu i udario o rub stola. Kako mu objašnjavamo prstom pokazujemo na stvari gdje se što odigralo u želji što boljeg rekonstruiranja događaja. Zatim on nešto govori nama, mumlja riječi i pokazuje prstom gdje se lupio i ide dalje. Bravo, evo uspješne komunikacije.

Naravno da se ničega ne treba držati kao pijan plota. S veseljem u srcu se prisjećam kada su riječi: «Beba, na plaći» bile prava rapsodija za uši moje nećakinje i moje malenkosti.

Bio je to veliki dan. Brat me zvao iz bolnice. Žena mu je rađala. Uzbuđen, spremio sam se za tren i zaputio prema bolnici. Sa sobom sam uzeo stvari kao da idem na izlet: vodu, sok, sendviče, grickalice, stripove i dvije knjige. Nikad ne znaš što će ti trebati. Brat i ja, prenervozni da bi otpili gutljaj vode a kamoli pogledali koji strip, pričali smo besmislice kad je sestra izašla iz jednih vrata i pozvala lift. U naručju je nosila bebu- novorođenče. Beba je plakala. Jadna, dozivala je majku. Brat i ja smo pogledali u smjeru bebe i ostali sjediti na klupi. Kad je sestra spomenula pravo prezime brat je istog trena poskočio i poput munje našao se pored njih: Pogledao je malenu i nježnim glasom punog sigurnosti rekao: «Beba, ne plaći.» Taj tren je bio zaista čaroban. Filmski. Brat je govorio univerzalnim jezikom. Riječi nisu bile samo riječi nego se osjećala cijela planina osjećaja i pažnje iza njih. I mene je utješio tim riječima. Beba je prestala plakati. Kao da se osmjehnula svojim prekrasnim usnama. Žabica jedna, prepoznala je tatin glas. Sestra je čestitala na očinstvu i odnijela bebu. Brat i ja smo ostali sami i uzbuđenim glasom i drhtavim koljenima jedan drugom prepričavali čarobni događaj koji je trajao svega par sekundi ali se nama činio kao vječnost.

PS Malena je imala zaista prekrasan osmjeh i prekrasna usna. I brat i ja smo to naknadno komentirali. Ono što nismo spominjali je njeno smežurano, naborano čelo. Bilo me tako strah da nešto nije u redu tako da sam pogled usmjerio na njen prekrasan osmjeh. Nakon poroda djeca znaju biti malo naborana, zgužvana, ali to prođe. Evo, moje skoro 10-godišnje nećakinje, lijepa i pametna ko' niti jedna druga. Tko bi rekao da je jednom imala naborano čelo? Naravno, ostao joj je najljepši osmjeh.