Uskrsnuće; Lav Nikolajević Tolstoj

Ovo je početak romana napisanog prije 110 godina. Gospodin Tolstoj, svaka vam čast, pravi ste Lav.

Ma koliko nastojali ljudi, kad ih se nekoliko stotina tisuća skupi na jednom, nevelikom mjestu, da iznakaze tu zemlju na kojoj se stišću; ma kako sabijali kamenje u zemlju da ne bi ništa raslo na njoj; ma kako plijevili svaku travku što probije; ma kako dimili kamenim ugljenom i petrolejem; ma kako obrezivali drveće i ma kako istjerivali sve životinje i ptice – proljeće je bilo proljeće čak i u gradu. Sunce je grijalo, trava oživljavala i rasla i zelenjela se svuda gdje je god nisu sastrugali, ne samo na tratinama po ulicama nego i između kamenih ploča, a breze, topole, krkavine, širile su svoje ljepljivo i mirisavo lišće, lipe napinjale pupoljke da pucaju; čavke, vrapci i golubovi na proljetni su način gradili već gnijezda, a uza zidove zujale muhe ogrijane suncem. Vesele su bile i biljke, i ptice, i kukci, i djeca. Ali ljudi – veliki, odrasli ljudi – nisu prestajali da varaju i muče sami sebe i jedan drugoga. Ljudi su držali da nije sveto i važno to proljetno jutro, ni ta krasota svijeta božjega stvorena za dobro svim bićima – krasota koja pozivlje za mir, slogu i ljubav – nego je sveto i važno ono što su izmislili oni sami da bi vladali jedan nad drugima.