Srećom, jutro je bilo vjetrovito pa Bundek nije bio preplavljen ljudima. Nas troje uživali smo u parku, na livadi, toboganima, labirintu… Nakon nekog vremena došli smo do jezera. Na jezeru su bili labudovi. Visoki stari čiča bacao im je kruh. Zazvonio mu je mobitel i kratko je obavio razgovor.
«Oprostite», obratio mi se dubokim glasom, «Moram ići. Možete li ovaj kruh natrgati na sitno i nahraniti labudove?»
Zla ne misleći prihvatio sam kruh i s veseljem počeo objašnjavati sinu kako ćemo sada hraniti labudove. Žena je otišla po sladoled. Natrgao sam kruh na sitne komade i počeo ih bacati labudovima. U taj tren do nas dođe djevojčica, kojih 8 godina.
«Što to radite?», pita djevojčica smeđe rudlave kose.
«Hranimo labudove?», odgovorim pazeći da bebonja ne uđe u jezero, «Hoćeš li ih i ti hraniti?» upitam pružajući prema njoj komadić kruha.
Odmahne glavom i postavi novo pitanje «Zašto ih hranite?»
Pogledam djevojčicu malo bolje i pomislim kako nije jednostavno razgovarati s klincima. S takvom lakoćom postavljaju pitanja i onda stvari koje uzimamo zdravo za gotovo u trenu preokrenu naopačke i prisile nas da o svemu ponovo promislimo. Spremao sam se odgovoriti kad mi kovrčava smeđokosa djevojčica postavi još jedno pitanje. «Zar si labudovi ne mogu sami naći hranu?»
Uh, tko će s njom izaći na kraj. Zašto baš ja?! Grozničavo sam razmišljao i okrenuo se oko sebe da vidim gdje su joj roditelji. Možda me oni mogu izvući iz ove labudovo prehrambene debate. Roditelje nisam vidio. Bebonja je iskoristio trenutak moje nepažnje i s cipelom zagazio u jezero. Odlično, pomislim, žena će me ubiti.
Djevojčica se nije smela. Nastavila je: «U školi smo učili da se divlje životinje ne smiju hraniti. Životinje moraju same sebi naći hranu koja im odgovara.»
«Labudima kruh odgovara», prekinem predavanje osmogodišnjakinje, «Gle ih kako slatko jedu?»
«I djeca jedu slatko slatkiše, pa nisam sigurna da im je to najbolji izbor za ručak. Ako baš želite hraniti labude onda im je bolje dati kukuruz ili salatu.»
Jedva sam izdržao da ne spustim pogled u pod dok mi je djevojčica davala kulinarske savjete za labudove. Kako sam upao u taj razgovor? sumanuto sam se pitao. Kvragu i hranjenje labudova! Ja ih ne bi niti hranio da mi visoki gospodin nije uvalio kruh za njih. Zašto njemu nitko nije prigovarao?
Srećom spasio me sat- roditelji su pozvali djevojčicu da ide dalje. Runda je završila.
«Bok!», djevojčica me sramežljivo pozdravi i odjuri prema roditeljima.
«Bok!», odgovorim joj s olakšanjem i u zadnji tren uhvatim bebonju da ne smoči drugu cipelu.
Žena je došla sa sladoledima. Nešto mi je rekla ali je nisam čuo jer sam razmišljao o razgovoru s djevojčicom i prehrambenim navikama labudova.
«Molim, što si rekla?», pitam dragu i dalje polusvjestan njene prisutnosti.
«Nije me bilo dvije minute a mali ima mokar rukav i cipelu!», veli ona sa smiješkom.
Uh, nisam ni primijetio da mu je i rukav mokar.
Evo, sad sam na večer malo prosurfao po netu da vidim što to labudovi vole jesti.
Uglavnom, kukuruz, pšenica i zelenjava je nešto najbolje što im možemo ponuditi. Kruh i kokice (što im ljudi jako često nude) nisu baš najbolji izbor niti su dobri za njihovo zdravlje. Valjda im teško sjedne na želudac. Mala je imala pravo.
Zašto ljudi hrane labude kruhom?
Ljudi vole životinje. Veseli ih kada mogu pomoći životinji. Bacaju labudovima kruh. Labudovi proždrljivo jedu kruh. Labudovi su sretni- Najeli su se. Ljudi su sretni- Nahranili su pticu.
Sad, jesu li ljudi sretni što su pomogli ptici ili su sretni što su sami u sebi stvorili sliku da su pomogli ptici?
Nije novost, mi svijet gledamo kroz prizmu koja je nastala u kombinaciji naših gena i okoline u kojoj smo odrastali. Ako zaista imamo dobre namjere zapitajmo se je li ono što radimo u skladu s našim namjerama ili samo površno zadovoljavanje naših potreba.
Drugim riječima, želimo li zaista pomoći ptici ili se samo dobro osjećati misleći da smo joj pomogli, iako zbog naše pomoći ima probleme u probavnom sustavu?
Prije neg' sam dobio bebača mislio sam da bebe nemaju sposobnost dužeg usmjeravanja pažnje. Prevario sam se. Zapravo me zadivi činjenica koliko bebe mogu biti fokusirane i usmjerene na ono što rade. Problem se desi kada mi odlučimo da trebaju raditi nešto drugo. Nego, da se vratim na temu posta, već prije mi je mali pomagao guliti naranču. Ja bi izrezao gornji i donji dio naranče, napravio rezove po kori a mališa bi zatim skidao koru. Danas smo igru guljenja naranče digli na viši nivo. 
