Uglavnom kroz život učim na vlastitim pogreškama. Je da je teže i bolnije ali tako bolje savladam gradivo. No da ipak nisam baš totalni lajbek ponekad učim i na tuđim greškama. Ovo je jedna od njih...
"Kad smo dobili bebu bili smo jako sretni. Samo beba je bila tako mala i bespomoćna. Ponekad je plakala po noći. Kad je plakala nismo znali što želi. Jedva smo čekali da malo poraste. Kad je prohodala mislio sam da smo na konju ali tek tada su počele prave opasnosti, pazi da ne padne, ne tamo, polako... uh da poraste još koju godinu pa će biti lakše..." I tako u nedogled.
Mene ova priča uvijek podsjeti na životnu školu odgađanja, sigurno ste čuli... "Samo da završi osnovnu školu. Još samo nek upiše srednju školu. Ajde još samo matura. Uh, rokovi su za upis na faks. Evo, kad završi faks to je to. Samo da dobije posao. Joj, samo da se oženi/uda. Samo da kuću izgrade pa je to to. Samo da dobiju bebu. Samo da beba odraste. Samo da dočeka mirovinu..."
Nikad zadovoljni, uvijek okrenuti u budućnost gdje se veselimo cilju, kojeg čim se ostvari zamjenjujemo novim. Umjesto da proživimo život mi odgađamo sve za sutra i nezadovoljni nadamo se boljem sutra koji ne dolazi.
Kada smo dobili malog piceka bio sam najsretniji na svijetu. Iako ponekad bespomoćan i u neznanju što mi moje dijete govori kroz plač uživao sam u svakom trenutku. Tolko sam ga znao držati u rukama i gledati, svjestan kako će brzo narasti i u želji da upijem što više u zadanom trenutku. Nije bilo lako u prvih mjesec dana, ali niti jednom nisam pomislio, "Oh da je barem malo stariji, bilo bi lakše", ne s njim sam uspio ono s čime imam problema cijeli život. Uživao sam u sada i ovdje s njim, živio trenutak. Dobro mi je danas u razgovoru spomenula najdraža od svih supruga " On uči nešto od nas ali i mi učimo od njega"
Mali je sad navršio 7 mjeseci. Već je beba i pol. Pokretan, spretan brbljivac velikog osmjeha. Danas smo posjetili njegovu sestričnu. Slatkica ima mjesec dana. Nevjerojatno, nisam mogao vjerovati da bebe mogu biti tako male. A onda se sjetim da je naše zlato bilo još manje od svoje sestrične. Ha, kako vrijeme prolazi. I to je ono jedino sigurno za našeg života. Vrijeme prolazi. Vrijeme će proći. Zašto ga onda ne iskoristiti i proživjeti što bolje možemo? Proživimo sadašnjost, naučimo nešto od toga tako da sutra postanemo bolji ljudi.
Kako kaže uzrečica na engleskom:
Yesterday is history, tomorow is a mistery, but today is a gift!
That is why it is called present!
