Šoder revolucija

Volim revolucije. Revolucije donose nešto novo. Ne nužno dobro, ali novo. Revolucija je borba protiv uvriježenih, dosad prihvaćenih normi. To je ono što me kod njih oduševljava. Neke su uspješne a neke ne. Danas smo, igrom slučaja, bebač i ja započeli jednu. Usprkos iskazanoj ljubavi i divljenju prema revoluciji, zbrisali smo prije nego što se stvar zahuktala.

Igrali smo se na nogometnom igralištu pored vrtića. Malo smo naganjali loptu, tražili kamenčiće, hodali u krug i tako redom. Kad je ponovo bio red da tražimo kamenčiće približili smo se dvometarskoj ogradi od vrtića. Ograda je bila granica između šodera- prostor oko vrtića i betona- nogometno igralište. Bebač bi se najradije uvukao kroz vrata na taj šoder i onda danima prebirao po kamenčićima.

Dizali smo tako kamenčiće s poda kad nam se približi prvi momak, valjda 4 godine starosti. Nasloni se rukama za dvometarsku ogradu i gleda nas ozbiljnim ali znatiželjnim pogledom. Stav ko' u glumca, Robert de Niro ili Steve McQueen. Valjda zbog ograde i njegovog ozbiljnog stava situacija me podsjeti na par filmova kad su tv junaci bježali iz zatvora. Vratimo se našoj priči.

«Što radite?» Pita glumac nakon što nas je promatrao pola minute.

«Prebiremo po kamenčićima», odgovorim i rukom zagrabim hrpu kamenčića i pružim ih bebonji.

Nova dva zatvorenika, hoću reći dječaka iz vrtića, pristupila su ogradi. Kratko su promatrali situaciju i zatim se dali na posao. Odlučili su nas opskrbiti kamenčićima. Grabili su šoder rukama i nježno ga dodavali nama kroz ogradu.

«Ionako ne volim taj šoder», kaže prvi momak koji nam se obratio i nastavi nam dodavati šoder.

Ja, želeći smiriti situaciju i zaustaviti izbacivanje šodera oko vrtića, mudro kažem: «Ali šoder je svuda oko vaše zgrade, tako treba i ostati»

Mali odmah upita «Zašto?» i pogleda me očekujući smislen odgovor.

Nisam znao što bi mu odgovorio. Zašto? Uh, zbilja zašto treba biti šoder na igralištu? Kvrapcu klinci i njihova pitanja. Još bi i prešutio odgovor ali je mali i dalje gledao u mene i čekao odgovor. Srećom- nisam ja od jučer. Obranio sam se pitanjem:
«Zašto ne voliš šoder?»

Mali odgovori ko' iz topa: «Više puta sam pao na njega, jer sam se poskliznuo dok sam trčao»

Ti jarca, ima pravo. Na šoderu se lako posklizneš. Čak se i bebonja maloprije poskliznuo. Jadan, skoro je pri padu napravio špagu.

«Da, šoder je nespretan za trčanje», potvrdio sam kimajući glavom. Srećom mali više nije tražio odgovor na pitanje: Zašto je šoder na igralištu?

Ja sam i dalje dodavao bebonji kamenčiće a dečki, sad njih petero, ustrajno su izbacivali kamenčiće kroz ogradu i dodavali ih meni. Baš u trenutku kad sam vidio učitelja kako se približava ogradi bebonja je poželio trčati za nogometnom loptom. Pri odlasku začuo sam učitelja kako govori klincima da prestanu izbacivati kamenčiće s igrališta. Nisam čuo ostatak razgovora ali revolucija je bila ugušena. Dečki su prestali bacati kamenčiće.

Uz djecu i njihovu otvorenost prema svijetu više se puta osjetim poput konja sa štitnikom preko očiju. Uzimam svijet zdravo za gotovo. Nepravedan. Težak. Naporan. Onako kako su mi godinama odrasli govorili. Svake godine sve se manje pitam i istražujem. Sve češće postavljam pitanja koja svi postavljaju ne nadajući se naći odgovora. Čak i kad dobiju odgovor odmahuju glavu u stranu, zatvaraju uši i nastavljaju postavljati ista pitanja.

Srećom, opet sam počeo osluškivati svijet oko sebe. Srećom, ovaj svijet je puno ljepši i puno sretniji nego što «odrasli» misle. Zato možda i volim revolucije i sanjam o njima. Možda je zato i nastao ovaj post. Možda se nadam revoluciji kada će se dosadašnje poimanje svijeta odraslih zauvijek promijeniti. A sad, zašto je šoder potreban na igralištu oko vrtića, to zaista ne znam.