Jesen stiže dunjo moja...

Evo današnje zgode. Bebonja i ja otpratili smo mamu/ženu na posao i šećemo po kvartu. Prolazimo pored breze i susrećemo dječaka kako trga lišće. Momčić od kojih 10-11 godina.

«Bok!», pozdravim ga, iako ga ne poznajem.
«Hhhhhhh», pozdravi ga i bebonja iz slinga pokazujući prstom prema njemu.
Dječak nas pogleda, odzdravi «Bok!» i vrati se svom poslu. Skidao je lišće. List po list.
Primijetio sam kako to nježno radi.

«Zašto trgaš lišće?» pobjegne mi na glas razmišljanje.
«Pomažem stablu!», kaže momčić uronjen u svoj posao.
«U čemu?», upitam zbunjen.
«Hhhhhhhhhh!», kaže bebonja.
«Pomažem stablu da se riješi lišća!», kaže s prizvukom kao da bi odgovor trebao znati svaki pošteni svat.

Nisam se zadovoljio odgovorom. Htio sam saznati više i podijeliti svoju mudrost.

«Zar ne misliš da će drvo samo otpustiti svoje lišće kad mu to najbolje odgovora? Znaš drvo se priprema za zimu i lišće…» kako sam pričao zapuhao je vjetar. Prije nego sam dovršio misao vjetar je tako zapuhao da smo dječak, bebonja i ja bili zasuti stotinama zlaćanih listova. Bilo je čarobno. Navala zlatnih listića koji lepršaju oko mene naveli su me da ušutim. Kad se i zadnji list umirio na podu, dječak me pogleda i kaže:
«Vidiš i vjetar mu pomaže!»
«Huuuuuuu!», bebonja zadivljeno pogleda u dječaka i pokaže prstom na stablo.

Na to nisam imao što odgovoriti. Imao sam osjećaj da sam od nas trojce s najmanjim znanjem i shvaćanjem. Osmjehnuo sam se i približio listu. Primio sam ga prstima.

«Samo nježno», poduči me dječak «i makni samo one koji su spremni.»
Dotaknuo sam mali listić i razmišljao je li ovaj list spreman da se otkine. Kako sam ga držao list mi je ostao u rukama. Da bio je spreman.
Sretan pogledao sam dječaka koji me gledao i mudro kimnuo glavom. Zatim se vratio svom poslu pomaganja stablu.

Otišao sam dalje sa smiješkom. Bebonja se još dugo okretao za stablom. Ili dječakom, to nikad neću saznati.