Jadnik. I on i ja. Jučer nam je pri izlasku zuba broj 8. obojci bilo teško. Bebolino nije znao kud bi sa sobom. Svako malo bi zacvilio. A ja, ni ja nisam bio nešto bolji. Što god radio nisam nikako uspio umanjiti njegovu bol/nervozu. Svako malo sam zacvilio na glas a u sebi sam cvilio cijelo jutro. Jadni nas dva.Žena se vratila dosta ranije s posla kako bi ja mogao otići nešto obaviti na svom poslu. Tome sam se veselio ujutro. Ali kako sam cijelo jutro proveo cvileći, što u sebi-što na glas, više mi nije bilo do ničega, a kamoli posla. No čuda se događaju. Ništa spektakularno, posebno se nije dogodilo, samo jedna mala stvar- promjena. Otišao sam na posao.
Udahnuvši ustajali zrak cigareta (ne pušim, dim mi smeta) nisam se osjećao sretnijim. Pozdravio sam svakog s osmjehom i prionuo na posao. Nisam dugo radio. Kojih 2 sata. Dovoljno da čarolija potraje (nakon dva dana ne vjerujem da bi učinak bio istog intenziteta). Doma sam se vratio lepršajući i poskakujući po stepenicama. Kao dam sam bio na dvotjednom krstarenju po Sredozemlju. Mljac. Žena je primijetila promjenu. Dobro da nismo u stanju vidjeti auru (žena i ja) jer bi nas zaslijepila svjetlost boja koje sam emitirao.
A danas, danas druga priča. Maleckog opet zezaju zubići, ali se ne da. Ne dam se ni ja. Mirnije smo proveli dan (spava od 12:30 a meni se kuha sarma) i to mi je godilo. U stvari ne sjećam se kad smo se zadnji puta toliko mazili i ne-divljali.
