Super, malo me bole leđa

Koji odličan osjećaj. Hodati ulicom s laganom boli u leđima. Prošli tjedan, petak, bio je koban za moju kralježnicu. Da li zbog propuha, neispravnog držanja, dotrajalih kostiju ili nečeg četvrtog osjetio sam malu bol u donjem djelu kralježnice. Spremao sam se u jutarnju šetnju s bebačem. Obukao sam silne jakne, hlače, cipele i kape na njega i primijetio kako se bol povećava. Nešto mi je govorilo da bolje ostanemo doma i izbjegnemo šetnju ali mi je bilo žao vremena kojeg sam proveo da obučem bebača. Dignuo sam ga i stavio u sling. Bol je bila brza. Popraćena zvjezdicama.

«Nije to ništa», ohrabrio sam se i kao tvrdoglavo magare odlučio istrpiti bol i otići van. Napravili smo kojih dvadeset koraka od kuće kad sam shvatio da dalje ne mogu. Bol je bila prevelika. Primio sam se prve ograde i naslonio na nju. Iako pod velikom boli, nisam je želio podijeliti s prolaznicima, pa sam se ko pravio da mi je jako uzbudljivo promatrati kako auti prolaze. Bolovi su bili nesnosni. Nisam mogao ni naprijed ni nazad. Nakon minute, nesnosna bol je prošla i laganim korakom, uz svako malo zaustavljanje, vratio sam se pred svoju ulaz. Glupo mi je bilo vraćati se doma nakon 5 minuta friškog zraka, tako da sam ostao pred ulazom u haustor, naslonjen na ogradu. Blejao sam u ogradu i molio da me prođe. Srećom, mališan u slingu nije imao ništa protiv ovakve šetnje. Nas dva zagledana u razvaljenu ogradu bili smo pravi prizor. Ako ništa drugo, oboje smo bili u tišini uronjeni u svoje misli.

S osmjehom na događaj, jučer sam pucao od zadovoljstva osjetivši samo malu bol. Zašto nekad možemo nešto cijeniti tek kada to izgubimo?