Dan treći

Moj mali će biti muzičar kad odraste. Svirat će neki žičani instrument. Kako znam? Danas je tako dobro tamburao po mojim živčanim strunama da mu je uspjeh zagarantiran.

Ona uzrečica po jutru se dan poznaje ne vrijedi. Sve je krenulo divno. Mali je prespavao cijelu noć bez problema (jedno ustajanje u 5h - bio je žedan). Kad sam se probudio nisam ga našao u krevetu. Dijete se tiho igralo na podu s autićima. Kad je vidio da sam se probudio odjurio mi je u zagrljaj.

Sve je bilo u odličnom redu no kako je dan odmicao mali je svako malo radio neku nepodopštinu. Npr. prosuo je štapiće sa sezamom na pod i onda se bacio na mrvice i lamatao rukama i nogama kao da pliva, gnječio je naranče, razbacivao stvari s polica, drobio kekse po sebi, prolijevao vodu po podu… Tri puta sam išao usisavati pod, par puta sam morao promijeniti njegovu mokru majicu, dva puta sam ga tuširao da maknem mrvice s tijela… ne znam što je još sve bilo samo znam da kad je zaspao da je stan bio uredan isto kao nakon bilo kojeg tuluma.

Ne bi bilo fer za danas izdvojiti samo negativne stvari. Ustvari to što sam bio živčan nije imalo nikakve veze s njegovim postupcima. Zašto? Zato što sam postajao smrdan jer nisam uspio napraviti stvari koje sam planirao. Postajao sam nezadovoljan zbog sebe i svojih planova a onda sam to projicirao na najdražeg potomka. Inače, danas smo i puno toga lijepog doživjeli. Igrali se, plesali, bili kod prijateljice, kupali se u bazenu na kiši, smijali se, zaspali rekordno brzo…

Čudi me to kako se nosi odlično nosi sa činjenicom da mu nema mame. Jučer dok sam išao spavati razmišljao sam o tome. Svi imamo svoja uobličena mišljenja. Toliko smo vjerno prikovani uz njih da nam je teško pojmiti da se neka stvar/događaj mogu proživjeti/shvatiti na drugi način. Slijepo vjerujemo svojem mišljenju dok sa čuđenjem ne ustanovimo kako nekad nismo u pravu. Kad je žena rekla da ide na poslovni put u trajanju dva tjedna preplavili su me dvojaki osjećaji vezano za bebonju. Prvi je bio strah, kako će mali bez svoje majke, a drugi je bio lako ćemo. No i u najboljoj verziji koju sam predviđao nisam mogao zamisliti da će se mali tako dobro držati. Bolje da prestanem pisati o tome da ga ne ureknem.