Dobro jutro

Vozili smo se na biciklu i pjevali. Dobro, ja sam pjevao a bebonja se drmusao u sjedalici. Jutro je bilo prekrasno. Sva sreća ovog svijeta uvukla mi se u srce. Imao sam potrebu podijeliti je sa svijetom. Zato sam zapjevao. U trenu kad sam sretno izbacivao stihove: «I nikom nije lepše neg je nam…», jedan dedek teška hoda i sa štapom u ruci prolazio je ulicu i zapjevao stih dalje «samo da je tako svaki dan». Ha, ha, bilo je kao u mjuziklu. Pridružio sam se pjevanju i otpedalirao dalje s jako velikim osmjehom na licu.

Kako smo išli dalje počeo sam izmišljavati pjesmu s temom «Dobro jutro». Lako je sada reći da su stihovi bili odlični kada ih se ne sjećam i ne mogu podvrgnuti kritici. Uglavnom, netom prije nego smo stigli na odredište vidjeli smo jednu tmurno zamišljenu tetu na klupici. Nisam mogao odoliti, dva puta sam joj najljepše što sam mogao zaželio dobar i otišao dalje svojim poslom. Haha, osmjeh joj je razbio tmurne misli.