Nemoć

Ovih dana radim dosta na redizajnu bloga tako da nažalost nemam vremena podijeliti iskustva koja stječem. Neobjavljeni a željeni postovi se gomilaju, no već će doći vrijeme za njih.

Radi boljeg razumijevanja onog što želim napisati potrebno je znati:

*Mamo-mamiju, neutaženu žeđ za mamom mali je prvi puta pokazao s kojih 11 mjeseci. Skoro 2 mjeseca je majku pratio u stopu. Ako bi majka izašla iz sobe brzo bi jurno za njom. Odlasci majke na posao bili su jako teški za njega. I majku. S 13 mjeseci mamomamija se lagano povukla da bi se vratila 2 mjeseca kasnije, u nešto blažem obliku.

*Prošli tjedan smo proveli na seoskom imanju pored Knina. Žena je išla svaki dan na posao a mali i ja smo landrali okolo. Mali je jako teško prihvaćao odlaske majke/žene na posao. Valjda zbog nove okoline i nepoznate sredine doživljavao je preveliki stres kad je vidio majka da odlazi. Jadnik, sigurno je mislio da se neće vratiti.

*Pri povratku s puta mali se razbolio. Dobio je proljev (vjerojatno zbog prljavih ruku… Tatice, jesi mu prao ruke? Hm, ovaj). Kad se razbolio mamomamija se povećala do neslućenih visina.

*U početku tjedna imao sam zbilja neugodna iskustva (Uskoro posto o tome) zatim zanimljiva (također uskoro post i o tome) da bi na kraju tjedna, točnije danas, ponovo doživio jedno zanimljivo iskustvo. E da, još ga bole zubi i loše je spavao dvije noći za redom.

Nakon debelog uvoda slijedi ono što sam želio ispričati:

Današnji rastanak bio je ultra-ultra težak. Mali se pripio uz mamu i nije se želio odvojiti niti makac. Ženi nije bilo lako. Odlazak na posao je prolongirala za 5 minuta. Pa opet 5 minuta. I tako još par puta. Došao je tren kada je morala ići. Bebonja se svim silama nastojao zadržati na njoj. Kad sam ga uzeo vrištao je kao da je pao u ruke suparničkoj vojsci poznatoj po nemilosrdnom mučenju. Žena je otišla a mi smo ostali.

Mali je plakao, izvijao se, derao… A ja… Ja sam pokušavao sad ovo – sad ono. Zadržao sam smiren duh i poticao kreativnost kojom bi mogao napraviti pravu stvar da ga utješim. Ništa nije uspjelo. Grlio sam ga, ljubio, pitao što želi, govorio (kako ga mama voli), pričao, pjevao, šaptao (post o moći šapta uskoro), kreveljio se, bacao na krevet, škakljao ga…. I sve uzalud. On je želio svoju majku. A ja… ja mu nisam mogao pružiti dovoljno dobar zamjenski proizvod. Srećom, ostao sam smiren.

Odlučio sam izaći van. Obukao sam ga na brzinu, uzeo kišobran(vani je padala lagana kiša) i krenuo van. Na stepenicama se malo smirio. Kad smo izašli van bilo je dobro… koji pola minute. Nakon pola minute mali je opet kroz dreku i plač krenuo izbacivati jad što je odvojen od majke. Ali sad je plač trajao jako kratko. Zaplakao bi. Prestao bi. Smirio se. Zaplakao bi. I tako u intervalima. Malo sam ga grlio. Malo smo hodali. I tako 10 minuta. Deset minuta mogu jako dugo trajati.

Nakon 10 minuta se smirio. U potpunosti. Osjetio sam olakšanje. Počeo sam razmišljati kako ću pisati post o ovome događaju i proslaviti uspjeh taktike «Izvadi ga na kišu» kad je mali ponovo uključio sirenu za uzbunu. Naime, prošli smo pored našeg drugog auta koji je pobudio nesretno sjećanje na odlazak majke i probudio plač. Zagrlio sam ga i pričao mu. Pričao sam kako ga majka voli. Pričao sam kako ga ja volim. Govorio sam neka slobodno isplače sve što ima. Govorio sam kao rijeka što teče, nježno, skladno, umirujuće: Bez razmišljanja, iz neke nepoznate dubine.

Plač je stao. Više se nije izvijao. Krenuli smo prema doma. Ipak, nakon svakih 10 koraka pojavila bi se suza i lagani plač. Slabijeg intenziteta nego prije. Tad mi je sinulo u glavi- nemoćan sam. Jedino za što mogu preuzeti potpunu odgovornost u životu je – moj život- moji postupci- moje ponašanje. Također moram to dozvoliti i svim drugima oko mene, uključujući i one najmlađe, dakle i mog sina.

Ja znam da će se žena vratiti s posla. Po meni nema razloga za bebin plač. Radije možemo bolje iskoristiti vrijeme i igrati se, zezati, pjevati… No moj mali to ne zna. Njega to rastužuje. Tko zna što je njemu u glavi. Sad treba utjehu koju mu jedino majka može pružiti (ovdje je još jedan potencijalni post).

Jedino što mogu je potruditi se napraviti najbolje što mogu u trenutku ali moram priznati vlastito ograničenje na utjecaj tuđeg života, makar se radilo o mom sinu. Da se razumijemo, moja žena bi smirila maloga, ali ona također ima ograničen utjecaj na njega ovisno o svojim namjerama i željama. Ne znam koliko sam jasan, ali poanta svega ovoga bila bi: Što god radiš radi najbolje što možeš, od srca s ljubavlju, i budi svjestan da je to najbolje što možeš pružiti u trenutku. Razmišljaj kako se poboljšati ali budi svjestan kako nikakvog dobra ne donosi ako se vežeš uz rezultate.

Prihvatio sam činjenicu da usprkos mojim najboljim željama i namjerama ne mogu u potpunosti utješiti vlastitog sina. I dalje sam mu nastavio pružati ono najbolje što sam mogao u trenutku.

Vratili smo se doma i uspavao ga u nosiljci Mai-tai (uh, još jedan potreban post). Odlučio sam ga danas nositi cijelo vrijeme dok spava, kako bi dobio malo sigurnosti i ljubavi uz moje tijelo. Sad dok ovo pišem, ručak se kuha a on spava na meni.

Ovaj post se malo otegnuo. Nisam ga mislio danas napisati ali kad sam vidio neke današnje pozitivne komentare na prijašnje postove, srce mi se razgalilo, te sam smognuo snage i vremena izbaciti ove riječi iz sebe. Prvih 5 osoba koje pročitaju ovaj post do kraja neka mi se jave na email. Za nagradu će dobiti slikovnicu Puž stolar.

PS Dok sam pisao post malo mi je zagorilo proso s povrćem .

PPS Mali se probudio. Pkazao je prstom u smjeru prozora i nastavio spavati.

Pozdrav!