Sreća u nesreći

U četvrtak je bio prekrasan dan. Nakon dugo vremena sjalo je sunce i bilo je toplo. Dobro je ispalo što sam baš tog dana ostavio ključeve u autu i zaključao ga. I to u Jastrebarskom.

Žena je ostala ujutro s klincem a ja sam poslom otišao u Jasku. Izmijenivši par važnih poziva mobitelom izašao sam iz auta i zla ne misleći zaključao auto. Sekunda je bila dovoljna da shvatim pogrešku- u unutrašnjosti auta smiješio se ključ. Svi prozori bili su zatvoreni. Rezervni ključ bio je udaljen 40 kilometara. Umjesto prekrasnog sunca koje me tren prije obasjavalo pojavili su se grmljavina i kišni oblaci.

Obavio sam što sam trebao i s kolegom otišao za Zagreb. Žena je morala na posao. A ja, ne budi lijen spakiram bebača i krenem ponovo za Jasku. Bebač i ja išli smo na svojevrsni kvadrilon-Tramvaj, autobus, pješke do Jaske (parkirao sam daleko od centra Jaske gdje vozi autobus) i povratak autom. Bilo nam je odlično.

Već se dugo nisam tako veselio putovanju. Neplanirano putovanje, jednostavno s malo stvari popraćeno prekrasnim danom nije moglo da ne razveseli moj avanturistički duh. Bebač se isto nije bunio. U tramvaju se vozio više puta, ali to mu još uvijek pričinjava veliko zadovoljstvo. Kad smo na Savskom mostu čekali bus, kupio sam nam nešto za jesti i otišli smo do Save, neka dijete vidi koja rijeka teče našim gradom. Za bebonju je vožnja autobusom bila zgoditak dana. Gledao je čas lijevo, čas desno, i svako malo uzvikivao od sreće. Pred Jaskom se počeo okretati prema nazad i polako počeo stavljati glavu na moje rame dajući signal da je umoran. Kad smo izašli iz busa oboje smo krenuli sigurnim koracima prema autu. Ubrzo sam samo ja koraćao, malac se smjestio u sling. Samo što nije zaspao- i došli smo do auta. Toliko se razveselio autu da je cijeli umor odlepršao u nepoznato- sljedećih pola sata proveli smo u igri u automobilu. Pri povratku zaspao je tek pred Zagrebom. Baš je bilo za pet.

Da nisam ostavio ključeve u autu sigurno bi nas dva ostali u Zagrebu i eventualno se odšetali u park. Ovo putovanje obogatilo mi je tjedan. Mislim da ćemo ubrzo ponoviti slično putovanje- samo s odabirom druge destinacije- Možda ćemo ići vlakom. A pri zaključavanju auta ću malo više paziti.

Rodina rasprodaja

Teška su vremena. Nemate novaca a morate nabaviti opremu/odjeću/obuću za vaše klince? Rodina rasprodaja je mjesto gdje na radost novčanika možete za male pare odnijeti "veliku" robu.

U sljedeću subotu, 06. ožujka, od 9 do 13 sati u paviljonu 7a na Zagrebačkom Velesajmu održat će se Rasprodaja rabljene dječje odjeće i opreme.

Sretna kupovina.

Rodiljnja naknada i HZZO

Kad sam predavao zahtjev za roditeljski dopust prvo sam otišao u HZZO pitati tete što mi treba od dokumentacije. Donio sam sve što su rekle ali se onda tetka sjetila da trebam dostaviti još nešto. Kad sam i to donio- nadao sam se završenom poslu. Nažalost, HZZO saga se nastavila.

Na jednom od obrazaca potrebno je upisati broj tekućeg računa na koji želite primiti naknadu (potrebno je dostaviti i kopiju tekućeg računa.) Ukoliko se ne napiše broj tekućeg na koji će se vršiti uplata novci se automatizmom delegiraju Hrvatskoj poštanskoj banci. Ja sam naznačio na koji račun da izvrše uplatu i dostavio kopiju računa. Naravno da novci nisu sjeli. Tetka iz HZZO-a je poslala moje novce na HPB. «Pa niste naveli račun na koji vam možemo uplatiti!» objesito je rekla. Za pola minute promijenila je ploču: «Da, da, imate pravo. Evo tu ste naveli račun- Evo i kopije računa… Hm, nema veze. Dobiti ćete svoje novce. Samo morate otići s jednim papirićem u HPB» Super. Lako je njoj reći. Njena guzica ostaje u kancelariji a moja nek se šeće po gradu zato kaj ona nije odradila svoj posao. Otišao sam u HPB. Pravi obiteljski izlet, žena, bebač i ja. Da bi podigao novce morao sam otvoriti račun kojeg sam odmah i zatvorio. Nije puno, ali sam izgubio koji 10 kuna na te transakcije. I sat vremena svog dragocjenog života. I 10 dkg živaca. Sve to zbog babe kaj ne radi svoj posao.

Kad sam predavao zahtjev zatražio sam roditeljski dopust u trajanju 8 mjeseci. Žena je dala suglasnost na 8 mjeseci. Šef s posla je dao suglasnost na 8 mjeseci. Tetka je rekla- to je okej, ako dođe do promjene, neka javim. Sad, kad sam očekivao uplatu (za sveukupno 13mj) uplata nije došla. Nazvao sam HZZO i tetka mi je odbrusila kako mi je roditeljska naknada istekla jer je prošlo 12 mj. od rođenja djeteta. Napomenuo sam kako sam ja bio 6mj na dopustu a ako je otac u prvih godinu dana 3 mjeseca na dopustu dodatno se dobiva još dva mjeseca. Tetka mi je rekla kako je to točno ali otac treba biti na dopustu u prvih 6 mjeseci da bi dobio dodatnih 2 mjeseca dopusta. Koja glupost! Lijepo sam joj zahvalio, provjerio na internetu zakon i ponovo je nazvao. Kad sam joj rekao kako stoji u zakonu i kako nije u pravu rekla je da će provjeriti. Dan kasnije nazvala me. Nije spominjala svoju pogrešku- samo je napomenula kako moram podnijeti zahtjev za nova 2 mjeseca dopusta, kako žena mora dati suglasnost i kako šef treba potvrditi da nisam radio. Bilo je zanimljivo jer su sve te potvrde već poslane pola godine ranije. I tetke su mi tad rekle da je to okej.

No, ne budi lijen, pribavio sam sve potvrde, dao ih tetama, pozdravio ih sa kiselim osmjehom i otišao s nadom kako me kotač života neće u skorije vrijeme ponovo vratiti kod njih.

Najgore od svega, nije prvi put da moram proučavati Zakon umjesto osobe kojoj je to u opisu posla. Što bi bilo da nisam provjerio stanje i da sam povjerovao "nadležnoj osobi" koja to mora znati? Izgubio bi 2 mjeseca rodiljne naknade. Teti u HZZO ni u džep ni iz džepa. A ja, tko me šiša, samo sam joj smetao pri igranju tetrisa.

Priča o pjesmi

Djevojčica je voljela pjevati. Nevezano za mjesto gdje se nalazila, vrijeme ili okolinu uvijek bi s veseljem otpjevala koji stih. Nikome to nije smetalo osim njenoj majci. Majka joj je počela predbacivati pjevanje. Nemoj pjevati, nemaš sluha. Daj šuti, loše zvučiš! bile su neke od riječi kojima je majka gostila svoju kćer. Djevojčicu nisu previše dirale majčine riječi. Voljela je pjevati i da dalje je pjevala.

Prošla je jedna godina. Djevojčica je i dalje pjevala. Majka je i dalje kritizirala njeno pjevanje.

Zatim je prošla još jedna godina. Djevojčica je i dalje voljela pjevati ali je pjevala sve tiše i sve rjeđe. Majka je i dalje kritizirala njeno pjevanje.

Zatim je prošla još jedna godina i još jedna. Djevojčica više nije pjevala. Zašto bi i pjevala, pitala se, kada ne znam pjevati? Barem tako kaže moja majka, osoba koju volim i kojoj vjerujem najviše na svijetu. Majka je bila zadovoljna što se pokazalo da je u pravu. I govorila sam joj da je bolje da ne pjeva, veselo pomisli u sebi Napokon me poslušala.

Sljedećih godina djevojčica više nije pjevala. Više joj nije palo na pamet da zapjeva čak i kad je bila u ugodnom društvu ili samoći. Majka više nije spominjala pjevanje, kritizirala je druge stvari.

Vrijeme je prolazilo. Djevojčica je postala djevojka. Djevojka je postala žena. Zaljubila se i udala.

Udala se za muža koji je volio pjevati. Nije pjevao niti dobro niti loše. Volio je pjevati i pjevao je. Nadao se kako će mu supruga ponovo propjevati. Smatrao je pjevanje divnim načinom izražavanja stanja duše. I u dobru i u zlu. I u pjesmi i u tišini, mislio je. Prošle su godine i žena bi tek tu i tamo tiho otpjevala koji stih. U tim trenucima njegovo bi se srce rasplamsalo i zapjevalo od sreće.

Prije godinu dana dobili su dijete. Ono što je majka uspjela ugasiti beba je ponovo oživjela. Žena je ponovo počela pjevati.

Dragi roditelji, nemojte svoju nesreću projecirati na vlastitu djecu. Nemojte im ubijati snove i njihove osobnosti. Ako ste to napravili ili radite sami sebi- njih ipak poštedite. Imaju pravo na bolju priliku. Kao roditelji živite svoje živote a ne živote svoje djece. Vaši snovi su vaši. Njihovi su njihovi. Dopustite ima probuditi ono najbolje što imaju u sebi. Ne moraju biti prvi u onome što rade, važno je da to rade s ljubavlju i veseljem.

Dječji biseri

Kad sam bio u 2. razredu osnovne škole imali smo za zadatak napisati kratki sastavak o mamama. Evo kako sam ja započeo svoj rad: «Od kad sam školovan, mama me ne tuče…». Imao sam osam godina i samo sam jednom dobio po guzici. Dobro sam povezao kako se udarac desio prije početka mog školovanja iz čega sam i izvukao početnu rečenicu.

Evo malo razonode za službeni početak vikenda. Ovo su odgovori/biseri klinaca iz vrtića, dobiveni u jednoj anketi. Mene su nasmijali.

ŠTO NAJRADIJE JEDEŠ?
- ŠTO DRUGO NEGO KUHANO JAJE NA OKO.

TKO SI TI?
- JAKO SAM FINA DJEVOJČICA I LIJEPO PIŠEM PO ČISTOM ZIDU
- JA SAM DJED JER SE ZOVEM KAO ON.

ŠTO JE KARAKTER?
- TO JE SPORT. MOJ BRAT JE KARAKTERIST.

ŠTO JE SLOBODA?
- SLOBODA JE KAD PITAM MAMU SMIJEM LI UZMETI ČOKOLADU A ONA KAŽE:
UZMI SLOBODNO!

ŠTO JE DJETINJSTVO?
- TO JE MOJ ŽIVOT KAD SAM BIO MALI.

ŠTO JE PUBERTET?
- NEIZLJEĆIVA JE TO BOLEST. I DOBA KAD TI BRKOVI NARASTU PREKO NOĆI.
- TO JE KAD PRESTANES BITI DJEVOJČICA I SLOBODNO SE MOŽEŠ ŠMINKATI!

KAKO SE PRAVE BEBE?
- PRAVE SE NOĆU I ZATO ŽMIRE KAD SE RODE.
- BEBE SE PRAVE OD RODE ILI OD KUPUSA. KAKO KO VOLI.

ŠTO JE SUNCE?
- NAJLJEPŠE SUNCE JE NA MORU. ONO TAMO STANUJE
- JA SAM BAKINO SUNCE. VALJDA JESAM JER ME I MAMA TAKO ZOVE.

ŠTO JE POLITIKA?
- TO SU LJUDI KOJI ČUDNO PRIČAJU DA BI DRUGI MISLILI KAKO SU PAMETNI.

ŠTO JE EURO?
- EURO JE KAD NA TELEVIZIJI POBIJEDI NAŠA PJESMA
- TO JE ISTO ŠTO I EUROKREM SAMO U MANJOJ STAKLENKI.
- ČUO SAM KAD JE MAMA REKLA SUSJEDI DA JE GLEDALA EURA SA ONOGA SVIJETA
- TO SU NAJSKUPLJI NOVCI KOJI SE KUPUJU KAD PRIMIŠ PLAĆU. *

ŠTO JE JUGOSLAVIJA?
- TO JE SESTRA OD NEKOG JUGOSLAVA, ALI JE JA NE POZNAJEM.

TKO JE DOKTOR NAUKA?
- TO JE DOKTOR KOJI LIJEČI NAUKU.
- ON TI NE KAŽE DA OTVORIŠ USTA, SAMO ON PRIČA.
- TO JE NEKI ŠTO SE MASKIRA PA NE ZNA DA JE DOKTOR.

ŠTO JE KULTURA?
- TO JE KAZALIŠTE, A MENE ČESTO VODE U KULTURU.

ŠTO JE DROGA?
- MOJ DJED SE DROGIRA. ON JE DIJABOLIČAR I SVAKI DAN DAJE SEBI
DROGU IZ ŠPRICE.

ŠTO JE AEROBIK?
- TO JE STOČNI AERODROM.
- KAD TRČIŠ UZ MUZIKU A NISI BALERINA.
- U TO VJERUJU SAMO RUŽNE TETE.

GDJE JE AMERIKA?
- TAMO SU ŽIVJELI KAUBOJI I INDIJANCI, ALI SU SE POUBIJALI PA SAD ŽIVE
SAMO GLUMCI.

ZA ŠTO SLUŽI KOMPJUTER?
- ON SLUŽI DA MAMA I TATA NE SPAVAJU VIŠE ZAJEDNO.

TKO JE BIO IVO ANDRIĆ?
- ON JE BIO ZIDAR I NAPRAVIO JE NAJVEĆI MOST NA DRINI, ALI MU
NISU PLATILI.

Promjena- ta slatka lijepa zdrava riječ

Jadnik. I on i ja. Jučer nam je pri izlasku zuba broj 8. obojci bilo teško. Bebolino nije znao kud bi sa sobom. Svako malo bi zacvilio. A ja, ni ja nisam bio nešto bolji. Što god radio nisam nikako uspio umanjiti njegovu bol/nervozu. Svako malo sam zacvilio na glas a u sebi sam cvilio cijelo jutro. Jadni nas dva.

Žena se vratila dosta ranije s posla kako bi ja mogao otići nešto obaviti na svom poslu. Tome sam se veselio ujutro. Ali kako sam cijelo jutro proveo cvileći, što u sebi-što na glas, više mi nije bilo do ničega, a kamoli posla. No čuda se događaju. Ništa spektakularno, posebno se nije dogodilo, samo jedna mala stvar- promjena. Otišao sam na posao.

Udahnuvši ustajali zrak cigareta (ne pušim, dim mi smeta) nisam se osjećao sretnijim. Pozdravio sam svakog s osmjehom i prionuo na posao. Nisam dugo radio. Kojih 2 sata. Dovoljno da čarolija potraje (nakon dva dana ne vjerujem da bi učinak bio istog intenziteta). Doma sam se vratio lepršajući i poskakujući po stepenicama. Kao dam sam bio na dvotjednom krstarenju po Sredozemlju. Mljac. Žena je primijetila promjenu. Dobro da nismo u stanju vidjeti auru (žena i ja) jer bi nas zaslijepila svjetlost boja koje sam emitirao.

A danas, danas druga priča. Maleckog opet zezaju zubići, ali se ne da. Ne dam se ni ja. Mirnije smo proveli dan (spava od 12:30 a meni se kuha sarma) i to mi je godilo. U stvari ne sjećam se kad smo se zadnji puta toliko mazili i ne-divljali.

Živite li svoje ili tuđe misli?

Mediji imaju veliku utjecaj/moć na naš život. Svakodnevni imputi i sugestije koje pljušte s televizije, radija i interneta ne mogu a da ne ostave utjecaja na nas. Čak i kad se ne slažemo s većinom stvari i smatramo ih glupima, ne kužimo da su mediji napravili svoj posao, jer razmišljamo o serviranoj informaciji o kojoj inače ne bi niti pomislili. Teško je u moru informacija, mišljenja, pravila ponašanja pronaći put da samoga sebe i biti ono što jesi u stvarnosti. Lakše je biti soba koja se mišljenjem i ponašanjem uklapa u okolinu. Lakše je prihvatiti medijsku pomoć u opisu i shvaćanju svijeta i živjeti život koji okolina prepoznaje i ne sudi.

Svi smo se čuli za pojam kako se čovjek sve više odvaja od prirode i kako sada ima namjeru laganog povratka prirodi, ali ono interesantno što do sad nisam čuo, jest da su ljudi tako govorili i u 19 stoljeću (možda i prije ali na to nisam naišao nigdje u literaturi)

Evo dijela knjige koji me ponukao na ovaj post. Opet se radi o knjizi “Uskrsnuće” od Lava Tolstoja. Najmanje ću još jedan post posvetiti njegovoj knjizi.

“Svi ljudi žive i rade djelomice po svojim mislima, djelomice po mislima drugih ljudi. U tom, koliko žive ljudi po svojim mislima, a koliko po mislima drugih ljudi, i jeste jedna od glavnih razlika među ljudima: jedni se ljudi u većini slučajeva služe svojim razumom kao s kotačem zamašnjakom s kojeg je skinut prenosni remen, a u svojim se postupcima pokoravaju tuđim mislima – običaju, predaji, zakonu; drugi pak drže svoje misli za glavne pokretače svemu svojem radu, gotovo uvijek slušaju zahtjeve svog razuma i pokoravaju mu se, i tek ponekad – a i to poslije kritičke procjene – povode se za onim što su zaključili drugi.”

Kad Supermen gubi svoju moć

Naš stari dobri Supermen je u prvom filmu bio spreman zbog ljubavi odustati od svojih moći. Nedugo nakon što je postao smrtan i ranjiv dobio je batine u jednom kafiću. Nisu ga toliko utukle batine koliko osjećaj da je ranjiv. Prvi put je vidio svoju krv. Strašan osjećaj. Do jučer neranjiv super čovjek postao je ranjiv. Nije mu bilo lako. Na sreću svijeta i svih gledatelja u filmu Supermen ponovo zadobiva svoje moći i oduzima ih zločincima.

Slična stvar se događa bebama. Bebe se osjećaju neranjivima, nepobjedivima, neuništivima. Nemaju osjećaj i pomisao da bi im se nešto moglo loše desiti. Ako žele doći od točke A do točke B njih ni najmanje ne zanima što bi pad od stola (točka A) do betonskog poda (točka B) mogao biti ranjiv.

Za sad, moj mali Supermen nije imao neke prevelike susrete sa svojom ranjivošću. Par puta se suočio s njima. Dva puta je pao s kreveta ali to ga je samo poučilo većoj spretnosti. Za to je bio on odgovoran. Veće iznenađenje i šok je doživio kad je ranjivost bila prouzročena utjecajem drugih osoba. Jednom je od svoje prijateljice dobio udarac kuhačom po glavi, dok ga je drugi put prijatelj gurnuo i srušio na pod. Oba puta nije bio problem zbog jačine udarca (od kuhače i pada) nego šoka i iznenađenja osjećaja da mu druge osobe mogu prouzročiti bol.

Nije bebama lako shvatiti da su ranjivi. To je veliki šok. Nije ni Supermenu bilo lako, samo što je on odustao od neranjivosti (i vratio joj se) svojom voljom. Ipak da ne bi njemu bilo lakše nego nama ima on svoj kripton.

Kradljivac opranog veša

Već neko vrijeme bebonja aktivno sudjeluje u pranju veša. Sve je počelo igrom i promatranjem čudesne mašine koja svijetli i proizvodi čudne zvukove. Skužio je da se u mašinu stavlja i vadi veš pa je to krenuo vježbati. Stavljao bi veš unutra i onda, kad je bilo dosta po nekom nepoznatom mjerilu, njemu sasvim jasnom, sve što je stavio izbacio bi van. Zadnjih 3 tjedna, kad bi ga zamolili da ubaci veš koji smo pripremili pokraj vešmašine, ubacio bi sve bez pogovora. Dakle, mali je u zadnja 3 tjedna napunio više puta vešmašinu nego ja u 33 godine.

Danas smo oprali veš i išao sam ga objesiti u spavaćoj sobi na štender. Kad me mali vidio da nosim lavor opranog veša uskliknuo je od sreće. Ostavio tigrića s kojim se hrvao na krevetu i dojurio do mene. Počeo sam vješati veš a on ga je malo razgledavao i razbacivao van lavora. Ne obraćajući preveliku pažnju nastavio sam s poslom. Mali je cijelo vrijeme nekaj brbljao i išao amo-tamo, iz sobe u sobu. Primijetio sam jednom kad je odlazio na sve četiri iz sobe da je u ruci držao gače- oprane i mokre.

«Kradljivac veša!» poviknuo sam za njim i nastavljao vješati veš s osmjehom. Žena je krenula za njim da vidi kuda nosi gače. Naravno, pa gdje bi ga drugdje nosio nego u vešmašinu. Mali je uredno otpuzao do vešmašne i guruo gače u bubanj. Žena mu je, za igru, izvadila ostali zmazani veš iz kante kojeg je uredno svog pospremio u mašinu. Kad sam poslije potražio oprane gače, našao sam još troje gača, jednu potkošulju i jednu majicu koje su bile friško oprane. Fakin jedan.

PS Vešmašinu je pogledao sa svih strana. Ne jednom je gurao glavu u nju kao na slici, otvarao-zatvarao vrata od bubnja, pregledavao gumbe i narihtavao određenu temperaturu pranja i programe. Vešmašina je zbilja super igračka. Nisam ni sanjao koliko doma imamo igračka za bebe dok nismo dobili njega: usisavač, pegla, lonci, kuhače, metle...

Super, malo me bole leđa

Koji odličan osjećaj. Hodati ulicom s laganom boli u leđima. Prošli tjedan, petak, bio je koban za moju kralježnicu. Da li zbog propuha, neispravnog držanja, dotrajalih kostiju ili nečeg četvrtog osjetio sam malu bol u donjem djelu kralježnice. Spremao sam se u jutarnju šetnju s bebačem. Obukao sam silne jakne, hlače, cipele i kape na njega i primijetio kako se bol povećava. Nešto mi je govorilo da bolje ostanemo doma i izbjegnemo šetnju ali mi je bilo žao vremena kojeg sam proveo da obučem bebača. Dignuo sam ga i stavio u sling. Bol je bila brza. Popraćena zvjezdicama.

«Nije to ništa», ohrabrio sam se i kao tvrdoglavo magare odlučio istrpiti bol i otići van. Napravili smo kojih dvadeset koraka od kuće kad sam shvatio da dalje ne mogu. Bol je bila prevelika. Primio sam se prve ograde i naslonio na nju. Iako pod velikom boli, nisam je želio podijeliti s prolaznicima, pa sam se ko pravio da mi je jako uzbudljivo promatrati kako auti prolaze. Bolovi su bili nesnosni. Nisam mogao ni naprijed ni nazad. Nakon minute, nesnosna bol je prošla i laganim korakom, uz svako malo zaustavljanje, vratio sam se pred svoju ulaz. Glupo mi je bilo vraćati se doma nakon 5 minuta friškog zraka, tako da sam ostao pred ulazom u haustor, naslonjen na ogradu. Blejao sam u ogradu i molio da me prođe. Srećom, mališan u slingu nije imao ništa protiv ovakve šetnje. Nas dva zagledana u razvaljenu ogradu bili smo pravi prizor. Ako ništa drugo, oboje smo bili u tišini uronjeni u svoje misli.

S osmjehom na događaj, jučer sam pucao od zadovoljstva osjetivši samo malu bol. Zašto nekad možemo nešto cijeniti tek kada to izgubimo?

Razgovor s bebom

Bebač sjedi na stolu i gleda crtić. Ja sjedim pored stola, osiguravam da ne padne. Ne gleda mi se crtić, uzimam knjigu i počinjem čitati.
«Tata, prestani čitati knjigu. Treba mi malo pažnje?», kaže bebač.
«Molim?», nisam ga dobro čuo jer sam se udubio u štivo koje čitam.
«Možeš li, molim te, prestati čitati knjigu i malo me zagrliti?»
Gledam ga u čudu i ne znam što bi. Nakon što su njegove riječi uspjele razbiti gustu maglu od knjige koju čitam, «čuo» sam što je rekao. Stavim knjigu na stranu i zagrlim sina. On se mazno privije meni. Uzmem ga sa stola, stavim u krilo i zajedno odgledamo crtić do kraja. Bio sam sretan što sam ga razumio.

Isti ovaj događaj mogao bi prepričati i na sljedeći način:

Bebač sjedi na stolu i gleda crtić. Ja sjedim pored stola, osiguravam da ne padne. Ne gleda mi se crtić, uzimam knjigu i počinjem čitati.
Bebač udari rukom po laptopu na kojem se prikazivao crtić. Iznenađeno ga pogledam i kažem «Ne!» istovremeno pokrećući kažiprst lijevo-desno u znak neodobravanja. Radnja u knjizi je bila zanimljiva pa sam se vratio knjizi. Nakon par sekundi bebač ponovo udari po laptopu i pogleda me ispod oka. Ovo me prisilio da razmislim o svemu. Mali vrabac zna da ne smije udarati po laptopu. Siguran sam da nije zaboravio. Što mi želi poručiti? Hm, da nije željan moje pažnje? Zagrlim ga i primijetim kako se stisnuo uz mene. Odbacim knjigu na stranu i zajedno do kraja pogledamo crtić.