"U životu sam bio advokat, profesor, senator i sada predsjednik Sjedinjenih Američkih Država. Bez oklijevanja mogu reći kako je najteži i najdragocjeniji posao koji sam ikada obavljao bio biti otac svojoj djeci.»
Barack Obama
utorak, 29. lipnja 2010.
nedjelja, 20. lipnja 2010.
Beba pleše sambu
Kad smo jednu večer lunjali ulicama Salvador de Bahia, Brazil, naišli smo na trudnicu u debeloj trudnoći. Buduća mama nekog Pelea plesala je na ulici. Ponijela ju je pjesma iz obližnjeg lokala (na ulicama se uvijek čuje muzika).
Nisam mogao ništa drugo napraviti nego hipnotizirano piljiti u nju kako s trbušinom pod vratom radi skladne pokrete i super pleše. Vidjela je kako sam izbečio oči i veselo doviknula "Hola gringo! Bajlar. Bajlar. Come one, dance!". Ja sam se ko počeo drmusati ali nisam bio niti približna sjenka njenom plesu. Iz nje je kroz ples izvirala radost života i veselje a kod mene čuđenje.
Tad mi je palo na pamet koliko puta je njen bebač dobio satove plesa a da nije nogom kročio na čvrsto tlo. Zato se ne čudim sljedećem videu.
Brazil je velika zemlja i mi smo bili samo u regiji Bahia. Rajska klima, veseli lijeni ljudi… Nije bila rijetkost da bi na ulicu, u autobusu netko zaplesao, zapjevao… Kad bi netko započeo obavezno bi mu se drugi pridružili. Zgodno.
Nisam mogao ništa drugo napraviti nego hipnotizirano piljiti u nju kako s trbušinom pod vratom radi skladne pokrete i super pleše. Vidjela je kako sam izbečio oči i veselo doviknula "Hola gringo! Bajlar. Bajlar. Come one, dance!". Ja sam se ko počeo drmusati ali nisam bio niti približna sjenka njenom plesu. Iz nje je kroz ples izvirala radost života i veselje a kod mene čuđenje.
Tad mi je palo na pamet koliko puta je njen bebač dobio satove plesa a da nije nogom kročio na čvrsto tlo. Zato se ne čudim sljedećem videu.
Brazil je velika zemlja i mi smo bili samo u regiji Bahia. Rajska klima, veseli lijeni ljudi… Nije bila rijetkost da bi na ulicu, u autobusu netko zaplesao, zapjevao… Kad bi netko započeo obavezno bi mu se drugi pridružili. Zgodno.
subota, 19. lipnja 2010.
Kako kupiti svježu ribu?
Prijatelj, aktivni ribolovac, govorio je kako može bez problema prepoznati svježu ribu na placu. Kad je počeo raditi u ribarnici promijenio je mišljenje. Ima par trikova kako ribu očuvati svježijom, sjećam se jedino da im se nešto uštrca u oči…..
Danas smo kupovali ribu na tržnici. Ispred mene je bio tata s djetetom. Zatražio je određenu vrstu ribe koju njegovo dijete jako voli, ali ga je gospođa odgovorila i ponudila nešto drugo. «Znate», rekla je gospođa «ne bi htjela da se malenome što dogodi. Ovo vam je zbilja svježe.»
Zaključak? Ako želite kupiti svježu ribu na placu povedite dijete sa sobom. Ako nemate dijete posudite ga od susjeda ili barem spomenite u ribarnici da vam treba riba za dijete. Mi imamo jednu tetu od koje uvijek kupujemo ribu. Uvijek nas upozori ako je nešto starije.
Eh, da, sad sam se sjetio… Jednom dok sam radio u Ministarstvu išao sam na ručak u zajednički restoran. Kad sam vidio jelovnik zamolio sam za porciju graha. Teta me lijepo pogledala i rekla «Uzmi nešto drugo». Nisam shvatio štos, mislio sam da se šali i rekao joj: «Ali ja bi grah». Odmahnula je glavom u znak da je bolje da ga ne uzmem i nije ništa rekla. Zbunjeno sam je gledao. Ona mi je ponovo ponudila da uzmem nešto drugo. Ja sam tvrdoglavo ponovo spomenuo grah. Odgovorila je «Bolje je da ne uzmeš ovaj grah. Vjeruj mi». Sad nisam dalje ništa ispitivao i naručio sam nešto drugo. Ono što mi nije bilo jasno je: ako s tim grahom nešto ne valja, zašto su ga onda ostavili dalje u ponudi? Srećom, teta me upozorila, vidio sam poslije druge da jedu taj grah. Bljak.
Danas smo kupovali ribu na tržnici. Ispred mene je bio tata s djetetom. Zatražio je određenu vrstu ribe koju njegovo dijete jako voli, ali ga je gospođa odgovorila i ponudila nešto drugo. «Znate», rekla je gospođa «ne bi htjela da se malenome što dogodi. Ovo vam je zbilja svježe.»
Zaključak? Ako želite kupiti svježu ribu na placu povedite dijete sa sobom. Ako nemate dijete posudite ga od susjeda ili barem spomenite u ribarnici da vam treba riba za dijete. Mi imamo jednu tetu od koje uvijek kupujemo ribu. Uvijek nas upozori ako je nešto starije.
Eh, da, sad sam se sjetio… Jednom dok sam radio u Ministarstvu išao sam na ručak u zajednički restoran. Kad sam vidio jelovnik zamolio sam za porciju graha. Teta me lijepo pogledala i rekla «Uzmi nešto drugo». Nisam shvatio štos, mislio sam da se šali i rekao joj: «Ali ja bi grah». Odmahnula je glavom u znak da je bolje da ga ne uzmem i nije ništa rekla. Zbunjeno sam je gledao. Ona mi je ponovo ponudila da uzmem nešto drugo. Ja sam tvrdoglavo ponovo spomenuo grah. Odgovorila je «Bolje je da ne uzmeš ovaj grah. Vjeruj mi». Sad nisam dalje ništa ispitivao i naručio sam nešto drugo. Ono što mi nije bilo jasno je: ako s tim grahom nešto ne valja, zašto su ga onda ostavili dalje u ponudi? Srećom, teta me upozorila, vidio sam poslije druge da jedu taj grah. Bljak.
petak, 18. lipnja 2010.
Više ne znam koji dan bez mame/žene
Hahaha, bit ću kratak jer moram završiti ručak i nešto napraviti za posao... Haha, ha, cijelo jutro se smijem neredu koji me okružuje. Svaki dan perem, usisavam, čistim, ali kao da se borim protiv prevelike rijeke zmazanoče (već kad smo kod rijeka, žena je u Kini išla vidjeti onu neku urnebesno veliku branu kojom su Kinezi napravili veliki razvojni bum u regiji. Da bi je napravili morali su raseliti oko 1,5 miliona ljudi, gradovi su potopljeni...)
Ujutro je sve bilo u takvom rasulu-neredu daje izgledalo ko da sam se zapio sa sinom. Eh, da bar. Kad je utonuo u popodnevni san malo po malo sam spremao stvari, i bogme, uspio sam prvi put od ponedjeljka biti bez zmazanog suđa. Hm, ali mi još uvijek visi osušeni veš od utorka. Više manje sada stan izgleda uredno ali iz razloga korištenja brzinske tehnike čišćenja- gurni prašinu pod tepih i zavaraj mamu i goste.
Kad sam bio mali uredno smo petkom spremali stan. Jednom me mama pitala jesam li očistio prašinu iza ormara. Zbunjeno sam je pogledao i rekao da nisam. Nije mi bilo jasno zašto se mora brisati prašina iza ormara - kada je nitko ne vidi?
Za kraj, pa jurim, sjetim se riječi kojima se majka osvrnula na moje djetinjstvo (i burazovo):
"Jedino mi je malo žao što smo dosta vremena proveli spremajući stan.», reče moja majka i nastavi «Mogli smo koji vikend preskočiti spremanje i otići na izlet"
Haha, ako ću ja za nečime žaliti, to sigurno neće biti pospremanje... Živjeli!
Ujutro je sve bilo u takvom rasulu-neredu daje izgledalo ko da sam se zapio sa sinom. Eh, da bar. Kad je utonuo u popodnevni san malo po malo sam spremao stvari, i bogme, uspio sam prvi put od ponedjeljka biti bez zmazanog suđa. Hm, ali mi još uvijek visi osušeni veš od utorka. Više manje sada stan izgleda uredno ali iz razloga korištenja brzinske tehnike čišćenja- gurni prašinu pod tepih i zavaraj mamu i goste.
Kad sam bio mali uredno smo petkom spremali stan. Jednom me mama pitala jesam li očistio prašinu iza ormara. Zbunjeno sam je pogledao i rekao da nisam. Nije mi bilo jasno zašto se mora brisati prašina iza ormara - kada je nitko ne vidi?
Za kraj, pa jurim, sjetim se riječi kojima se majka osvrnula na moje djetinjstvo (i burazovo):
"Jedino mi je malo žao što smo dosta vremena proveli spremajući stan.», reče moja majka i nastavi «Mogli smo koji vikend preskočiti spremanje i otići na izlet"
Haha, ako ću ja za nečime žaliti, to sigurno neće biti pospremanje... Živjeli!
Koncert za bebe ''TIK TIK''
Koncert za bebe i mame ili tate, bake ili djedove održat će se 19. lipnja 2010 s početkom u 17.30h, Budvanska 7, Zagreb
Predviđeno trajanje koncerta je 30 minuta. Obavezna je rezervacija na broj telefona 098 418 546, ulaznica od 20 kuna se plaća neposredno prije koncerta. Požurite sa prijavmo jer je kapacitet samo 10 sjedaćih mjesta.
O koncertu:
U kući oko koje rastu ruže, bebe i mame ili tate, bake ili djedovi mogu se opustiti i 'nahraniti' nježnom glazbom klavira. Tijekom koncerta i bebe i mame ili tate, bake ili djedovi mogu se smijati, plakati ili tiho razgovarati. Koncert je zamišljen za bebe od samog rođenja do 2 godine.
Bebe i mame ili tate, bake ili djedovi mogu tijekom koncerta raditi sve što im je
u tom trenu potrebno. Formalnosti koncerta stavljamo na stranu i uživamo u blagodatima lijepe, kvalitetne, klasične i za razvoj djeteta izvrsne glazbe
Na koncertu će se svirati djela Mozarta, Bacha, Mendelssohna, Schumanna,Fielda, Beethovena i dr. Kolica se mogu parkirati u dvorištu. Može se ući i izaći u bilo kojem trenutku. Klavir se smije dodirnuti prije i nakon koncerta, a i pitanja su dobrodošla nakon svake odsvirane skladbe.
Klavir svira koncertna pijanistica i profesorica klavira prof. Žanina Bilić.
Prof. Bilić i sama je majka dvogodišnje kćeri.
'Na pitanje kako mama svira klavir, moja kćer odgovara 'Tik tik' - odatle i naslov ovih koncerata. U nježnoj dobi moje kćeri, sjećam se da sam imala snažnu potrebu uživati u kulturnim događajima, ali najčešće nisam mogla jer bi odlazak na koncert
ili u muzej bio s malenom neizvediv, a odvajati se još nisam htjela ili nisam
mogla. Stoga, želim bebama i mamama ili tatama, bakama ili djedovima pružiti
ovakve koncerte. Za sada planiram TIK TIK koncerte svaku subotu' rekla je
prof. Žanina Bilić.
Predviđeno trajanje koncerta je 30 minuta. Obavezna je rezervacija na broj telefona 098 418 546, ulaznica od 20 kuna se plaća neposredno prije koncerta. Požurite sa prijavmo jer je kapacitet samo 10 sjedaćih mjesta.
O koncertu:
U kući oko koje rastu ruže, bebe i mame ili tate, bake ili djedovi mogu se opustiti i 'nahraniti' nježnom glazbom klavira. Tijekom koncerta i bebe i mame ili tate, bake ili djedovi mogu se smijati, plakati ili tiho razgovarati. Koncert je zamišljen za bebe od samog rođenja do 2 godine.
Bebe i mame ili tate, bake ili djedovi mogu tijekom koncerta raditi sve što im je
u tom trenu potrebno. Formalnosti koncerta stavljamo na stranu i uživamo u blagodatima lijepe, kvalitetne, klasične i za razvoj djeteta izvrsne glazbe
Na koncertu će se svirati djela Mozarta, Bacha, Mendelssohna, Schumanna,Fielda, Beethovena i dr. Kolica se mogu parkirati u dvorištu. Može se ući i izaći u bilo kojem trenutku. Klavir se smije dodirnuti prije i nakon koncerta, a i pitanja su dobrodošla nakon svake odsvirane skladbe.
Klavir svira koncertna pijanistica i profesorica klavira prof. Žanina Bilić.
Prof. Bilić i sama je majka dvogodišnje kćeri.
'Na pitanje kako mama svira klavir, moja kćer odgovara 'Tik tik' - odatle i naslov ovih koncerata. U nježnoj dobi moje kćeri, sjećam se da sam imala snažnu potrebu uživati u kulturnim događajima, ali najčešće nisam mogla jer bi odlazak na koncert
ili u muzej bio s malenom neizvediv, a odvajati se još nisam htjela ili nisam
mogla. Stoga, želim bebama i mamama ili tatama, bakama ili djedovima pružiti
ovakve koncerte. Za sada planiram TIK TIK koncerte svaku subotu' rekla je
prof. Žanina Bilić.
srijeda, 16. lipnja 2010.
Dan treći
Moj mali će biti muzičar kad odraste. Svirat će neki žičani instrument. Kako znam? Danas je tako dobro tamburao po mojim živčanim strunama da mu je uspjeh zagarantiran.
Ona uzrečica po jutru se dan poznaje ne vrijedi. Sve je krenulo divno. Mali je prespavao cijelu noć bez problema (jedno ustajanje u 5h - bio je žedan). Kad sam se probudio nisam ga našao u krevetu. Dijete se tiho igralo na podu s autićima. Kad je vidio da sam se probudio odjurio mi je u zagrljaj.
Sve je bilo u odličnom redu no kako je dan odmicao mali je svako malo radio neku nepodopštinu. Npr. prosuo je štapiće sa sezamom na pod i onda se bacio na mrvice i lamatao rukama i nogama kao da pliva, gnječio je naranče, razbacivao stvari s polica, drobio kekse po sebi, prolijevao vodu po podu… Tri puta sam išao usisavati pod, par puta sam morao promijeniti njegovu mokru majicu, dva puta sam ga tuširao da maknem mrvice s tijela… ne znam što je još sve bilo samo znam da kad je zaspao da je stan bio uredan isto kao nakon bilo kojeg tuluma.
Ne bi bilo fer za danas izdvojiti samo negativne stvari. Ustvari to što sam bio živčan nije imalo nikakve veze s njegovim postupcima. Zašto? Zato što sam postajao smrdan jer nisam uspio napraviti stvari koje sam planirao. Postajao sam nezadovoljan zbog sebe i svojih planova a onda sam to projicirao na najdražeg potomka. Inače, danas smo i puno toga lijepog doživjeli. Igrali se, plesali, bili kod prijateljice, kupali se u bazenu na kiši, smijali se, zaspali rekordno brzo…
Čudi me to kako se nosi odlično nosi sa činjenicom da mu nema mame. Jučer dok sam išao spavati razmišljao sam o tome. Svi imamo svoja uobličena mišljenja. Toliko smo vjerno prikovani uz njih da nam je teško pojmiti da se neka stvar/događaj mogu proživjeti/shvatiti na drugi način. Slijepo vjerujemo svojem mišljenju dok sa čuđenjem ne ustanovimo kako nekad nismo u pravu. Kad je žena rekla da ide na poslovni put u trajanju dva tjedna preplavili su me dvojaki osjećaji vezano za bebonju. Prvi je bio strah, kako će mali bez svoje majke, a drugi je bio lako ćemo. No i u najboljoj verziji koju sam predviđao nisam mogao zamisliti da će se mali tako dobro držati. Bolje da prestanem pisati o tome da ga ne ureknem.
Ona uzrečica po jutru se dan poznaje ne vrijedi. Sve je krenulo divno. Mali je prespavao cijelu noć bez problema (jedno ustajanje u 5h - bio je žedan). Kad sam se probudio nisam ga našao u krevetu. Dijete se tiho igralo na podu s autićima. Kad je vidio da sam se probudio odjurio mi je u zagrljaj.
Sve je bilo u odličnom redu no kako je dan odmicao mali je svako malo radio neku nepodopštinu. Npr. prosuo je štapiće sa sezamom na pod i onda se bacio na mrvice i lamatao rukama i nogama kao da pliva, gnječio je naranče, razbacivao stvari s polica, drobio kekse po sebi, prolijevao vodu po podu… Tri puta sam išao usisavati pod, par puta sam morao promijeniti njegovu mokru majicu, dva puta sam ga tuširao da maknem mrvice s tijela… ne znam što je još sve bilo samo znam da kad je zaspao da je stan bio uredan isto kao nakon bilo kojeg tuluma.
Ne bi bilo fer za danas izdvojiti samo negativne stvari. Ustvari to što sam bio živčan nije imalo nikakve veze s njegovim postupcima. Zašto? Zato što sam postajao smrdan jer nisam uspio napraviti stvari koje sam planirao. Postajao sam nezadovoljan zbog sebe i svojih planova a onda sam to projicirao na najdražeg potomka. Inače, danas smo i puno toga lijepog doživjeli. Igrali se, plesali, bili kod prijateljice, kupali se u bazenu na kiši, smijali se, zaspali rekordno brzo…
Čudi me to kako se nosi odlično nosi sa činjenicom da mu nema mame. Jučer dok sam išao spavati razmišljao sam o tome. Svi imamo svoja uobličena mišljenja. Toliko smo vjerno prikovani uz njih da nam je teško pojmiti da se neka stvar/događaj mogu proživjeti/shvatiti na drugi način. Slijepo vjerujemo svojem mišljenju dok sa čuđenjem ne ustanovimo kako nekad nismo u pravu. Kad je žena rekla da ide na poslovni put u trajanju dva tjedna preplavili su me dvojaki osjećaji vezano za bebonju. Prvi je bio strah, kako će mali bez svoje majke, a drugi je bio lako ćemo. No i u najboljoj verziji koju sam predviđao nisam mogao zamisliti da će se mali tako dobro držati. Bolje da prestanem pisati o tome da ga ne ureknem.
utorak, 15. lipnja 2010.
Prvi dan bez mame/žene
Mali spava, stan je u neredu a punica dolazi na ručak.. moram brzo pisati, jao onima koji čitaju sporo…
Ženu smo jučer otpratili na avion. Malom bebonji smo dva tjedna prije puta najavili kako njen odlazak. Kad smo mu rekli da će mama ići pa-pa na avion on se još više vezao uz nju. Odlasci na posao bili su teži i teži. Ženu je dan prije puta uhvatila grižnja savjesti što napušta dijete i ostavlja ga bez majčinskog dodira i mlijekeca. Na dan puta predložila je da ja idem umjesto nje. Nažalost, to je bila samo šala.
Na aerodromu je mali bio bezbrižan i razigran. Trčao je malo do mame, malo do mene, malo do raznih posjetitelja zračne luke. Napucavao lopticu. Upirao prstom u stvari koje su mu budile čuđenje. Deset minuta prije odlaska objesio se na majku i nije htio nikamo drugamo. Tako se snažno prigrlio i stisnuo uz nju da su mi u jednom trenu izgledali kao jedno. Deset minuta je prošlo i žena je morala poći. Predala mi je bebača u ruke.
Bebač je počeo plakati i cviliti, majka je odlazila na detektor za metal a ja sam slobodnom rukom mahao pa-pa, znak za rastanak. Malac se počeo izvijati i tad mu je otpala šlapica s noge. Podignuo sam šlapu i počeo s njom imitirati mamin put. Polijetanje aviona, slijetanje u Bukurešt, polijetanje za daleku Kinu i povratak. Kako sam paradirao sa njegovom šlapicom i objašnjavao on se umirio. Ne znam kako ali znao sam da on zna da mama ide i da se pomirio s time. Plakanje je trajalo cijelih 6-8 sekundi, dok kad ide na posao može trajati i do minutu. Žena nam je mahala, mi smo njoj mahali i to je bilo to. Nas dva ostali smo sami na milost i nemilost bez majke i žene na cijela dva tjedna.
Svaki od 520 dana životnog iskustva bebač je dobio dnevno barem par porcija mlijeka i puno majčinog zagrljaja. Malo me trta kako ću sam s njime hendlati ovih 14 dana. S druge strane uvjeren sam da će sve proći u najboljem redu. Tako je i prošao jučerašnji dan. Sve je bilo za pet. U vrijeme ručka, kada zna da je vrijeme da se mama vrati kući, pokazivao je na vrata i počeo mahati pa-pa. Koji vrabac, to nije do sada niti jednom učinio.
Navečer, za spavanje, isto nije bilo nikakvih problema. Žena ga je dobro izdresirala za spavanje. Kad je došlo vrijeme, legli smo se jedan pored drugoga i počeli pričati priče. Uobičajeno se vrtio, tražio najbolju poziciju i bio tiho. Ne znam tko je prvi zaspao ali nakon 10 minuta sam se probudio a on je lijepo spavao. Bila je velika vrućina u stanu tako da se probudio nakon kojih dva sata. Tu me je bilo malo više trta da u okrilju noći ne prevlada želja za majkom, ali se nisam dao. Prikupio sam najveću smirenost na svijetu i dodao mu bočicu s vodom koju sam predvidio za ovu situaciju. Iz prve je nije htio ali iz treće počeo je piti kao junac koji se vraća s užeglog polja. Popio je skoro 3 dl. Sljedeća buđenja bila su standardna, oko 5h (tad dobije prvu porciju mljekeca), 6h i 7:30h kad smo se digli. Ujutro nije toliko htio piti ali je želio plakati. Nisam ga grlio, jer sam vidio da od toga neće biti koristi, to nije bio ta vrsta plaća, nego sam za taktiku smirenja koristio pjesmicu koju pjevam za spavanje. Pjevao sam je i pjevao, pjevao i pjevao dok nije popustio. Dosada i ponavljanje su ga uspavali.
A sad na kuhanje i čišćenje jer punica dolazi.
Ženu smo jučer otpratili na avion. Malom bebonji smo dva tjedna prije puta najavili kako njen odlazak. Kad smo mu rekli da će mama ići pa-pa na avion on se još više vezao uz nju. Odlasci na posao bili su teži i teži. Ženu je dan prije puta uhvatila grižnja savjesti što napušta dijete i ostavlja ga bez majčinskog dodira i mlijekeca. Na dan puta predložila je da ja idem umjesto nje. Nažalost, to je bila samo šala.
Na aerodromu je mali bio bezbrižan i razigran. Trčao je malo do mame, malo do mene, malo do raznih posjetitelja zračne luke. Napucavao lopticu. Upirao prstom u stvari koje su mu budile čuđenje. Deset minuta prije odlaska objesio se na majku i nije htio nikamo drugamo. Tako se snažno prigrlio i stisnuo uz nju da su mi u jednom trenu izgledali kao jedno. Deset minuta je prošlo i žena je morala poći. Predala mi je bebača u ruke.
Bebač je počeo plakati i cviliti, majka je odlazila na detektor za metal a ja sam slobodnom rukom mahao pa-pa, znak za rastanak. Malac se počeo izvijati i tad mu je otpala šlapica s noge. Podignuo sam šlapu i počeo s njom imitirati mamin put. Polijetanje aviona, slijetanje u Bukurešt, polijetanje za daleku Kinu i povratak. Kako sam paradirao sa njegovom šlapicom i objašnjavao on se umirio. Ne znam kako ali znao sam da on zna da mama ide i da se pomirio s time. Plakanje je trajalo cijelih 6-8 sekundi, dok kad ide na posao može trajati i do minutu. Žena nam je mahala, mi smo njoj mahali i to je bilo to. Nas dva ostali smo sami na milost i nemilost bez majke i žene na cijela dva tjedna.
Svaki od 520 dana životnog iskustva bebač je dobio dnevno barem par porcija mlijeka i puno majčinog zagrljaja. Malo me trta kako ću sam s njime hendlati ovih 14 dana. S druge strane uvjeren sam da će sve proći u najboljem redu. Tako je i prošao jučerašnji dan. Sve je bilo za pet. U vrijeme ručka, kada zna da je vrijeme da se mama vrati kući, pokazivao je na vrata i počeo mahati pa-pa. Koji vrabac, to nije do sada niti jednom učinio.
Navečer, za spavanje, isto nije bilo nikakvih problema. Žena ga je dobro izdresirala za spavanje. Kad je došlo vrijeme, legli smo se jedan pored drugoga i počeli pričati priče. Uobičajeno se vrtio, tražio najbolju poziciju i bio tiho. Ne znam tko je prvi zaspao ali nakon 10 minuta sam se probudio a on je lijepo spavao. Bila je velika vrućina u stanu tako da se probudio nakon kojih dva sata. Tu me je bilo malo više trta da u okrilju noći ne prevlada želja za majkom, ali se nisam dao. Prikupio sam najveću smirenost na svijetu i dodao mu bočicu s vodom koju sam predvidio za ovu situaciju. Iz prve je nije htio ali iz treće počeo je piti kao junac koji se vraća s užeglog polja. Popio je skoro 3 dl. Sljedeća buđenja bila su standardna, oko 5h (tad dobije prvu porciju mljekeca), 6h i 7:30h kad smo se digli. Ujutro nije toliko htio piti ali je želio plakati. Nisam ga grlio, jer sam vidio da od toga neće biti koristi, to nije bio ta vrsta plaća, nego sam za taktiku smirenja koristio pjesmicu koju pjevam za spavanje. Pjevao sam je i pjevao, pjevao i pjevao dok nije popustio. Dosada i ponavljanje su ga uspavali.
A sad na kuhanje i čišćenje jer punica dolazi.
ponedjeljak, 14. lipnja 2010.
Kina- onda odlazi
Žena se sprema na put. Sutra putuje u Kinu. Na dva tjedna. Jao si ga meni. I malome. U stvari… veselim se izazovu. To će biti prvi put da će majka i bebač biti odvojeni. Malom smo i prije napomenuli kako će majka zapaliti u smjeru jutarnjeg sunca. Nadam se da je skužio. Ne da mi se cijelo vrijeme objašnjavati gdje mu je majka.
Vratimo se na spremanje. Žena vadi stvari iz ormara i slaže ih na krevet. Gleda što bi uzela na put. Malom nije trebalo puno vremena da reagira. Počeo je vaditi stvari iz mog ormara i slagati ih na krevet. I on se sprema na put. Ha,ha, baš je sladak.
Vratimo se na spremanje. Žena vadi stvari iz ormara i slaže ih na krevet. Gleda što bi uzela na put. Malom nije trebalo puno vremena da reagira. Počeo je vaditi stvari iz mog ormara i slagati ih na krevet. I on se sprema na put. Ha,ha, baš je sladak.
Koji su ti najdraži trenuci s bebom?
Razgovaram prek chata s prijateljem, ručak se kuha, mali spava, prijatelj me pita:
Prijatelj: Kaj je mali odspavao svoju turu?
Ja: Još spava.
Prijatelj: He, he, to su najljepši trenuci. Trenuci kad nam djeca spavaju
:)
Ja: Ha,ha, Miljac, bogme dobro zboriš…
Kad sam se nasmijao pri pomisli na mir u kući kada bebač spava, bebač se probudio.
Prijatelj: Kaj je mali odspavao svoju turu?
Ja: Još spava.
Prijatelj: He, he, to su najljepši trenuci. Trenuci kad nam djeca spavaju
:)
Ja: Ha,ha, Miljac, bogme dobro zboriš…
Kad sam se nasmijao pri pomisli na mir u kući kada bebač spava, bebač se probudio.
CITATI
Danas sam dobio email: zgodni citati u slideovima. Izdvojio sam meni najbolje citate.
“Voli me kad to ne zaslužujem, jer tada mi je ljubav najpotrebnija.”
Kineska poslovica
“Nikad ne idi utabanom stazom jer vodi tamo gdje su drugi već bili.”
Graham Bell
“Vrijeme je veoma sporo za one koji čekaju,
veoma brzo za one koji žure,
veoma dugo za one koji pate,
veoma kratko za one koji slave…
Ali za one koji vole, vrijeme je vječnost…”
William Shakespeare
“Mnogi ljudi gube male radosti nadajući se velikoj sreći.”
Pearl S. Buck
“Život se može razumjeti samo gledajući unatrag, ali se može živjeti samo gledajući unaprijed.”
Soren Kierkegaard
“Voli me kad to ne zaslužujem, jer tada mi je ljubav najpotrebnija.”
Kineska poslovica
“Nikad ne idi utabanom stazom jer vodi tamo gdje su drugi već bili.”
Graham Bell
“Vrijeme je veoma sporo za one koji čekaju,
veoma brzo za one koji žure,
veoma dugo za one koji pate,
veoma kratko za one koji slave…
Ali za one koji vole, vrijeme je vječnost…”
William Shakespeare
“Mnogi ljudi gube male radosti nadajući se velikoj sreći.”
Pearl S. Buck
“Život se može razumjeti samo gledajući unatrag, ali se može živjeti samo gledajući unaprijed.”
Soren Kierkegaard
Dobro jutro
Vozili smo se na biciklu i pjevali. Dobro, ja sam pjevao a bebonja se drmusao u sjedalici. Jutro je bilo prekrasno. Sva sreća ovog svijeta uvukla mi se u srce. Imao sam potrebu podijeliti je sa svijetom. Zato sam zapjevao. U trenu kad sam sretno izbacivao stihove: «I nikom nije lepše neg je nam…», jedan dedek teška hoda i sa štapom u ruci prolazio je ulicu i zapjevao stih dalje «samo da je tako svaki dan». Ha, ha, bilo je kao u mjuziklu. Pridružio sam se pjevanju i otpedalirao dalje s jako velikim osmjehom na licu.
Kako smo išli dalje počeo sam izmišljavati pjesmu s temom «Dobro jutro». Lako je sada reći da su stihovi bili odlični kada ih se ne sjećam i ne mogu podvrgnuti kritici. Uglavnom, netom prije nego smo stigli na odredište vidjeli smo jednu tmurno zamišljenu tetu na klupici. Nisam mogao odoliti, dva puta sam joj najljepše što sam mogao zaželio dobar i otišao dalje svojim poslom. Haha, osmjeh joj je razbio tmurne misli.
Kako smo išli dalje počeo sam izmišljavati pjesmu s temom «Dobro jutro». Lako je sada reći da su stihovi bili odlični kada ih se ne sjećam i ne mogu podvrgnuti kritici. Uglavnom, netom prije nego smo stigli na odredište vidjeli smo jednu tmurno zamišljenu tetu na klupici. Nisam mogao odoliti, dva puta sam joj najljepše što sam mogao zaželio dobar i otišao dalje svojim poslom. Haha, osmjeh joj je razbio tmurne misli.
Cest is d’Best
Festival Cest is d’best u organizaciji Kraljeva ulice uveseljavat gradske ulice sve do nedjelje, 6. lipnja.Od širokog i bogatog programa (www.cestisdbest.com) izdvojio bi što drugo nego: maraton beba!
Roditelji , bake ,djedovi, tete… prijavite Vaše bebaće ako su stari (mladi) od 12 do 24 mjeseca. Neka budući olimpijci i šampioni otpočnu svoju karijeru na Cest is d’ bestu. Staza je duga 22m (bez zapreka). Svi sudionici dobivaju „nagrade“.
Kategorija: samohodne bebe (od 12 do 24 mjeseci)
Staza: 22 m
Kada: Subota, 5.6.2010. u 18.00 h
Gdje: Cvjetni plac
Vidimo se!
Roditelji , bake ,djedovi, tete… prijavite Vaše bebaće ako su stari (mladi) od 12 do 24 mjeseca. Neka budući olimpijci i šampioni otpočnu svoju karijeru na Cest is d’ bestu. Staza je duga 22m (bez zapreka). Svi sudionici dobivaju „nagrade“.
Kategorija: samohodne bebe (od 12 do 24 mjeseci)
Staza: 22 m
Kada: Subota, 5.6.2010. u 18.00 h
Gdje: Cvjetni plac
Vidimo se!
Nemoć
Ovih dana radim dosta na redizajnu bloga tako da nažalost nemam vremena podijeliti iskustva koja stječem. Neobjavljeni a željeni postovi se gomilaju, no već će doći vrijeme za njih.
Radi boljeg razumijevanja onog što želim napisati potrebno je znati:
*Mamo-mamiju, neutaženu žeđ za mamom mali je prvi puta pokazao s kojih 11 mjeseci. Skoro 2 mjeseca je majku pratio u stopu. Ako bi majka izašla iz sobe brzo bi jurno za njom. Odlasci majke na posao bili su jako teški za njega. I majku. S 13 mjeseci mamomamija se lagano povukla da bi se vratila 2 mjeseca kasnije, u nešto blažem obliku.
*Prošli tjedan smo proveli na seoskom imanju pored Knina. Žena je išla svaki dan na posao a mali i ja smo landrali okolo. Mali je jako teško prihvaćao odlaske majke/žene na posao. Valjda zbog nove okoline i nepoznate sredine doživljavao je preveliki stres kad je vidio majka da odlazi. Jadnik, sigurno je mislio da se neće vratiti.
*Pri povratku s puta mali se razbolio. Dobio je proljev (vjerojatno zbog prljavih ruku… Tatice, jesi mu prao ruke? Hm, ovaj). Kad se razbolio mamomamija se povećala do neslućenih visina.
*U početku tjedna imao sam zbilja neugodna iskustva (Uskoro posto o tome) zatim zanimljiva (također uskoro post i o tome) da bi na kraju tjedna, točnije danas, ponovo doživio jedno zanimljivo iskustvo. E da, još ga bole zubi i loše je spavao dvije noći za redom.
Nakon debelog uvoda slijedi ono što sam želio ispričati:
Današnji rastanak bio je ultra-ultra težak. Mali se pripio uz mamu i nije se želio odvojiti niti makac. Ženi nije bilo lako. Odlazak na posao je prolongirala za 5 minuta. Pa opet 5 minuta. I tako još par puta. Došao je tren kada je morala ići. Bebonja se svim silama nastojao zadržati na njoj. Kad sam ga uzeo vrištao je kao da je pao u ruke suparničkoj vojsci poznatoj po nemilosrdnom mučenju. Žena je otišla a mi smo ostali.
Mali je plakao, izvijao se, derao… A ja… Ja sam pokušavao sad ovo – sad ono. Zadržao sam smiren duh i poticao kreativnost kojom bi mogao napraviti pravu stvar da ga utješim. Ništa nije uspjelo. Grlio sam ga, ljubio, pitao što želi, govorio (kako ga mama voli), pričao, pjevao, šaptao (post o moći šapta uskoro), kreveljio se, bacao na krevet, škakljao ga…. I sve uzalud. On je želio svoju majku. A ja… ja mu nisam mogao pružiti dovoljno dobar zamjenski proizvod. Srećom, ostao sam smiren.
Odlučio sam izaći van. Obukao sam ga na brzinu, uzeo kišobran(vani je padala lagana kiša) i krenuo van. Na stepenicama se malo smirio. Kad smo izašli van bilo je dobro… koji pola minute. Nakon pola minute mali je opet kroz dreku i plač krenuo izbacivati jad što je odvojen od majke. Ali sad je plač trajao jako kratko. Zaplakao bi. Prestao bi. Smirio se. Zaplakao bi. I tako u intervalima. Malo sam ga grlio. Malo smo hodali. I tako 10 minuta. Deset minuta mogu jako dugo trajati.
Nakon 10 minuta se smirio. U potpunosti. Osjetio sam olakšanje. Počeo sam razmišljati kako ću pisati post o ovome događaju i proslaviti uspjeh taktike «Izvadi ga na kišu» kad je mali ponovo uključio sirenu za uzbunu. Naime, prošli smo pored našeg drugog auta koji je pobudio nesretno sjećanje na odlazak majke i probudio plač. Zagrlio sam ga i pričao mu. Pričao sam kako ga majka voli. Pričao sam kako ga ja volim. Govorio sam neka slobodno isplače sve što ima. Govorio sam kao rijeka što teče, nježno, skladno, umirujuće: Bez razmišljanja, iz neke nepoznate dubine.
Plač je stao. Više se nije izvijao. Krenuli smo prema doma. Ipak, nakon svakih 10 koraka pojavila bi se suza i lagani plač. Slabijeg intenziteta nego prije. Tad mi je sinulo u glavi- nemoćan sam. Jedino za što mogu preuzeti potpunu odgovornost u životu je – moj život- moji postupci- moje ponašanje. Također moram to dozvoliti i svim drugima oko mene, uključujući i one najmlađe, dakle i mog sina.
Ja znam da će se žena vratiti s posla. Po meni nema razloga za bebin plač. Radije možemo bolje iskoristiti vrijeme i igrati se, zezati, pjevati… No moj mali to ne zna. Njega to rastužuje. Tko zna što je njemu u glavi. Sad treba utjehu koju mu jedino majka može pružiti (ovdje je još jedan potencijalni post).
Jedino što mogu je potruditi se napraviti najbolje što mogu u trenutku ali moram priznati vlastito ograničenje na utjecaj tuđeg života, makar se radilo o mom sinu. Da se razumijemo, moja žena bi smirila maloga, ali ona također ima ograničen utjecaj na njega ovisno o svojim namjerama i željama. Ne znam koliko sam jasan, ali poanta svega ovoga bila bi: Što god radiš radi najbolje što možeš, od srca s ljubavlju, i budi svjestan da je to najbolje što možeš pružiti u trenutku. Razmišljaj kako se poboljšati ali budi svjestan kako nikakvog dobra ne donosi ako se vežeš uz rezultate.
Prihvatio sam činjenicu da usprkos mojim najboljim željama i namjerama ne mogu u potpunosti utješiti vlastitog sina. I dalje sam mu nastavio pružati ono najbolje što sam mogao u trenutku.
Vratili smo se doma i uspavao ga u nosiljci Mai-tai (uh, još jedan potreban post). Odlučio sam ga danas nositi cijelo vrijeme dok spava, kako bi dobio malo sigurnosti i ljubavi uz moje tijelo. Sad dok ovo pišem, ručak se kuha a on spava na meni.
Ovaj post se malo otegnuo. Nisam ga mislio danas napisati ali kad sam vidio neke današnje pozitivne komentare na prijašnje postove, srce mi se razgalilo, te sam smognuo snage i vremena izbaciti ove riječi iz sebe. Prvih 5 osoba koje pročitaju ovaj post do kraja neka mi se jave na email. Za nagradu će dobiti slikovnicu Puž stolar.
PS Dok sam pisao post malo mi je zagorilo proso s povrćem .
PPS Mali se probudio. Pkazao je prstom u smjeru prozora i nastavio spavati.
Pozdrav!
Radi boljeg razumijevanja onog što želim napisati potrebno je znati:
*Mamo-mamiju, neutaženu žeđ za mamom mali je prvi puta pokazao s kojih 11 mjeseci. Skoro 2 mjeseca je majku pratio u stopu. Ako bi majka izašla iz sobe brzo bi jurno za njom. Odlasci majke na posao bili su jako teški za njega. I majku. S 13 mjeseci mamomamija se lagano povukla da bi se vratila 2 mjeseca kasnije, u nešto blažem obliku.
*Prošli tjedan smo proveli na seoskom imanju pored Knina. Žena je išla svaki dan na posao a mali i ja smo landrali okolo. Mali je jako teško prihvaćao odlaske majke/žene na posao. Valjda zbog nove okoline i nepoznate sredine doživljavao je preveliki stres kad je vidio majka da odlazi. Jadnik, sigurno je mislio da se neće vratiti.
*Pri povratku s puta mali se razbolio. Dobio je proljev (vjerojatno zbog prljavih ruku… Tatice, jesi mu prao ruke? Hm, ovaj). Kad se razbolio mamomamija se povećala do neslućenih visina.
*U početku tjedna imao sam zbilja neugodna iskustva (Uskoro posto o tome) zatim zanimljiva (također uskoro post i o tome) da bi na kraju tjedna, točnije danas, ponovo doživio jedno zanimljivo iskustvo. E da, još ga bole zubi i loše je spavao dvije noći za redom.
Nakon debelog uvoda slijedi ono što sam želio ispričati:
Današnji rastanak bio je ultra-ultra težak. Mali se pripio uz mamu i nije se želio odvojiti niti makac. Ženi nije bilo lako. Odlazak na posao je prolongirala za 5 minuta. Pa opet 5 minuta. I tako još par puta. Došao je tren kada je morala ići. Bebonja se svim silama nastojao zadržati na njoj. Kad sam ga uzeo vrištao je kao da je pao u ruke suparničkoj vojsci poznatoj po nemilosrdnom mučenju. Žena je otišla a mi smo ostali.
Mali je plakao, izvijao se, derao… A ja… Ja sam pokušavao sad ovo – sad ono. Zadržao sam smiren duh i poticao kreativnost kojom bi mogao napraviti pravu stvar da ga utješim. Ništa nije uspjelo. Grlio sam ga, ljubio, pitao što želi, govorio (kako ga mama voli), pričao, pjevao, šaptao (post o moći šapta uskoro), kreveljio se, bacao na krevet, škakljao ga…. I sve uzalud. On je želio svoju majku. A ja… ja mu nisam mogao pružiti dovoljno dobar zamjenski proizvod. Srećom, ostao sam smiren.
Odlučio sam izaći van. Obukao sam ga na brzinu, uzeo kišobran(vani je padala lagana kiša) i krenuo van. Na stepenicama se malo smirio. Kad smo izašli van bilo je dobro… koji pola minute. Nakon pola minute mali je opet kroz dreku i plač krenuo izbacivati jad što je odvojen od majke. Ali sad je plač trajao jako kratko. Zaplakao bi. Prestao bi. Smirio se. Zaplakao bi. I tako u intervalima. Malo sam ga grlio. Malo smo hodali. I tako 10 minuta. Deset minuta mogu jako dugo trajati.
Nakon 10 minuta se smirio. U potpunosti. Osjetio sam olakšanje. Počeo sam razmišljati kako ću pisati post o ovome događaju i proslaviti uspjeh taktike «Izvadi ga na kišu» kad je mali ponovo uključio sirenu za uzbunu. Naime, prošli smo pored našeg drugog auta koji je pobudio nesretno sjećanje na odlazak majke i probudio plač. Zagrlio sam ga i pričao mu. Pričao sam kako ga majka voli. Pričao sam kako ga ja volim. Govorio sam neka slobodno isplače sve što ima. Govorio sam kao rijeka što teče, nježno, skladno, umirujuće: Bez razmišljanja, iz neke nepoznate dubine.
Plač je stao. Više se nije izvijao. Krenuli smo prema doma. Ipak, nakon svakih 10 koraka pojavila bi se suza i lagani plač. Slabijeg intenziteta nego prije. Tad mi je sinulo u glavi- nemoćan sam. Jedino za što mogu preuzeti potpunu odgovornost u životu je – moj život- moji postupci- moje ponašanje. Također moram to dozvoliti i svim drugima oko mene, uključujući i one najmlađe, dakle i mog sina.
Ja znam da će se žena vratiti s posla. Po meni nema razloga za bebin plač. Radije možemo bolje iskoristiti vrijeme i igrati se, zezati, pjevati… No moj mali to ne zna. Njega to rastužuje. Tko zna što je njemu u glavi. Sad treba utjehu koju mu jedino majka može pružiti (ovdje je još jedan potencijalni post).
Jedino što mogu je potruditi se napraviti najbolje što mogu u trenutku ali moram priznati vlastito ograničenje na utjecaj tuđeg života, makar se radilo o mom sinu. Da se razumijemo, moja žena bi smirila maloga, ali ona također ima ograničen utjecaj na njega ovisno o svojim namjerama i željama. Ne znam koliko sam jasan, ali poanta svega ovoga bila bi: Što god radiš radi najbolje što možeš, od srca s ljubavlju, i budi svjestan da je to najbolje što možeš pružiti u trenutku. Razmišljaj kako se poboljšati ali budi svjestan kako nikakvog dobra ne donosi ako se vežeš uz rezultate.
Prihvatio sam činjenicu da usprkos mojim najboljim željama i namjerama ne mogu u potpunosti utješiti vlastitog sina. I dalje sam mu nastavio pružati ono najbolje što sam mogao u trenutku.
Vratili smo se doma i uspavao ga u nosiljci Mai-tai (uh, još jedan potreban post). Odlučio sam ga danas nositi cijelo vrijeme dok spava, kako bi dobio malo sigurnosti i ljubavi uz moje tijelo. Sad dok ovo pišem, ručak se kuha a on spava na meni.
Ovaj post se malo otegnuo. Nisam ga mislio danas napisati ali kad sam vidio neke današnje pozitivne komentare na prijašnje postove, srce mi se razgalilo, te sam smognuo snage i vremena izbaciti ove riječi iz sebe. Prvih 5 osoba koje pročitaju ovaj post do kraja neka mi se jave na email. Za nagradu će dobiti slikovnicu Puž stolar.
PS Dok sam pisao post malo mi je zagorilo proso s povrćem .
PPS Mali se probudio. Pkazao je prstom u smjeru prozora i nastavio spavati.
Pozdrav!
subota, 5. lipnja 2010.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
