Desilo se sve na brzinu. Žena je morala hitno ići na teren u Samobor. Nas dva smo je išli ispratiti. Nisam uzeo ključ od kuće, ali sam planirao ostaviti otvorena vrata od haustora.Žena je otišla a mi smo krenuli u standardnu kružnu šetnju. Posjet jednom psu, vidjet dva semafora i tri cvijeta. Za vrijeme šetnje sjetio sam se kako sam zaboravio ostaviti otvorena vrata od haustora. Živimo u kući s šest stanova. Od tih šest stanova jedan je prazan a u dva se nalaze ordinacije, psihijatarska i logopedska. Jedni od susjeda su umirovljenici. Oni su uvijek doma. Na njih sam računao.
Kad smo došli pred kuću pozvonio sam na portafon od susjeda umirovljenika. Nakon 10 sekundi pozvonio sam i na ostale portafone. Pih, evo veselja. Ne možemo ući u kuću. Što ćemo sad? Sa sobom nisam imao mobitel. Znao sam da je i mobitel od žene ostao doma, jer nije bio napunjen. Mali će kroz deset minuta postati gladan. Kao dodatak svemu sa sobom nisam imao niti novčića. Što sad?
Sjetih se knjige «Alkemičar». Mladić Santiago nalazio se na tržnici u stranoj zemlji. Nije imao novčića sa sobom- bio je opljačkan. Nije znao jezik kojim se govorilo u zemlji. Prodao je sve ovce koje je imao i sada nije imao ništa. Osjećao se tužno i posramljeno. Onda je shvatio da svijet može promatrati kao jadna žrtva nekog lupeža ali i kao pustolov u potrazi za blagom. On se odlučio za ovo drugo. Mi isto. Bez ključa i mogućnosti vratiti se kući postali smo pustolovi u potrazi za avanturom.
Kako je Santiago iz Alkemičara svoj problem riješio na tržnici nas dva krenuli smo prema obližnjem placu. Ljudi znaju biti darežljivi kada vide bebu u nosiljci. Ideja mi je bila da se domognem barem jedne mandarine. S placa smo se vratili s jednom mandarinom, jednom kruškom i malo grožđa.
Kad je pojeo mandarinu i krenuo njupati grožđe, sjetio sam se da bi bebač sigurno rado popio malo vode. Ušao sam u prvi dućan i ispričao što nam se desilo. Zamolio sam za malu bočicu vode, donest ću im novce kasnije. Kad se mali napio vode i više nije mogao jest, nisam bio pametan gdje da krenemo. Nisam imao osjećaj da je vrijeme pokušati ponovo zvoniti susjedima na vrata. Besciljno smo lutali, kao dva konja puštena na livadu u potrazi za ukusnom travkom.
Naišli smo na starog poznanika kojeg dugo nisam vidio. Počastio nas je toplom čokoladom (bebonja je dobio žličicu) i ugodnim razgovorom. Nakon pola sata prijatelj je morao dalje a ja sam otišao vidjeti je li se koji susjed pojavio.
Taman pred ulazom naišao sam na psihijatra kako izlazi iz haustora. Baš zgodno. Avantura je završila. Ušli smo u sigurnost doma i kroz pet minuta mali je zaspao kao top.
