U zadnje vrijeme kada hranimo bebonju sve je zabavnije. Mali ima kristalno jasnu zamisao što trenutno želi staviti u usta. Ako ponudimo nešto što ne želi, odmahuje glavom, ispušta kratki grlati nezadovoljni zvuk i pokazuje prstom u smjeru željenog artikla. Ono što pokaže to spremno pojede. Mi mu puštamo neka si sam odabere što će jesti i kojim redom, tako da npr. popije gutljaj jogurta, gutljaj vode, sira, sira, sira, vode, sira, jogurta… Između ostalog voli pojesti malo luka. Nismo mu nudili. Sam je uzeo. I to u ljusci. Vidjevši da ga želi kušati, ogulili smo mu luk i ponudili malo nek proba. Slatko ga je pojeo.Danas, za vrijeme jela nakon drugog popodnevnog spavanja, nismo mogli prepoznati što želi. Nudili smo sve ponuđeno na stolu a on je redom odbijao. Mali je bio sve nervozniji. Bio sam spreman potpisati kapitulaciju i pomiriti se kako bebač nije gladan.
Žena se nije predavala: «On želi juhu!», ispalila je kao iz topa.
Baš, pomislim tiho u sebi, kako supruga ne bi čula pritajeni sarkazam. Lijeno sam otišao podgrijati juhu, i bogami… Osmjeh je otpuhao nervozu i mali je navalio kao da nikada nije jeo.
Dakle, bebonjovski nam je od početka govorio što želi jesti. Mi ga nismo razumjeli. Kakva je to frustracija? Govoriš iz sveg glasa što želiš a ljudi koji se brinu za tebe ništa ne razumiju i nude ti stvari koje ne želiš. Sad kad vratim film unazad sjetim se kako je i pokazivao prstom u smjeru gdje se juha i nalazila. Lako je poslije biti pametan. Da se žena predala poput mene i odustala od namjere da shvati želje bebe, mogli smo komentirati: «Danas ima slabi apetit. Možda ga nešto boli. On nije gladan…» nemajući pojma koliko smo daleko od istine. Bebe znaju što žele. Na nama je da to prepoznamo.
