Na parkiralištu pred velesajmom primijetili smo kako nam nedostaje sling. Prvi put za svih naših putešesvija s bebolinom nismo imali sa sobom niti jednu nosiljku. Žena je mislila da sam ga ja uzeo i obratno. Sling, ni kriv ni dužan, ovaj put je ostao doma. Bez novaca, hlača ili gaća ugodnije bi se osjećao nego bez nosiljke. To je taj famozni strah od nepoznatog. Nemam pojma kako je to nositi mališana na rukama i razgledavati blago gospodina faraona. Tj. tada nisam imao pojma, sada kad pišem ovaj post upoznat sam i s tim iskustvom. Kako mali nije odlučio prohodati malo sam ga nosio ja, malo više žena. Vezano za Božićni sajam.
Upad od 10 kuna me razveselio, nije neka pinka, ali kad smo ušli ispalo je da za te novce dobiješ jedan slabo popunjen prodajni paviljon, jedan paviljon za zabavu (bina, mikrofoni, djed Mraz…) i tradicionalni luna park. Pih. Za dodatnih 20 kunića može se razgledati izložba «Blago faraona» ili za 30 kunića prošetati u «Svijetu dinosaura». Ovi egipćani, za kratku kružnu šetnju jako brzo uzmu novce. Istina slatke su replike, ali ne vidim u čemu je bio problem da kod svakog eksponata napišu o čemu se tu radi. Tako da smo egipćane preskočili ne bi mi ništa falilo u životu. Od cijele izložbe najupečatljivija mi je ostala djevojčica od kojih 10 godina kako mami sa sjajem u očima objašnjava egipćanska božanstva. Možda nas je ona trebala okupiti oko sebe i organizirati kratku turu.
Vezano za dinosaure… Slatko, prošetati se pred velikim replikama davno izumrlih bića a za čije izumiranje nije kriv čovjek. U paviljonu dinosaura bio je red na ženi da čuva maloga. Tako da sam imao više energije i pažnje promatrati veličanstvene životinje. Kod svakog esksponata sam pročitao kratki info, dobro ga pogledao i oživio ga u mislima. Prekrasne životinje, moćne. Srećom nisu oživjele kao u nekim nedavnim holywoodskim uradcima.
Dedamrazija, ili tako nešto je paviljon gdje caruje djed Mraz i gdje se održavaju razne predstave. Do dede nismo otišli, mislili smo pri povratku, ali kako smo se predugo zadržali propustili smo mu se javiti. Vratit će se sljedeće godine.
Lunapark kao lunapark. Sve ono što je i svake godine. Čak sad nije bilo labirinta ogledala niti kuće strave. Mama i sin su bili na vrtuljku i uz velike muke smo nakon vožnje sina maknuli s vrtuljka.
Za kraj, rezime svega, potrošili 120 kuna, a ni jeli ni pili, čak ni sarme probali nismo. Mali je jako ogladnio i pojeo je sve oblizeke koje smo nosili sa sobom (rižini keksi, mandarina i mrkva). Drago mi je što je guza vidjela puta, ali s druge strane tužno je vidjeti na što je pao Božićni sajam.
