Igre za bebe: Gdje je pametna glava?

Kolegica Snješka me prije par mjeseci podsjetila na igru: "Gdje je pametna glava?" Pitaš bebača gdje je pametna glava njegovu ruku prisloniš na njegovu glavu. Zatim ga nagradiš pohvalnim "bravo" i pljeskom.

Malom nije trebalo puno da nauči igru i pokazuje rukom svoju glavu. Presladak, čim čuje upit: «Gdje je pametna glava?» odmah se prima za glavu, ponekad i s obje ruke. U zadnje vrijeme je počeo nakon što sebe primi za glavu pružati ruke i prema ostalim glavama koje ga okružuju.

Zanimljivo je, kad ga mama drži u rukama na upit gdje su pametne glave on pokazuje na sve glave u okolici osim mamine. Naravno da zezam mamu kako nema pametnu glavu, jer mali jedino ne pokazuje na njenu glavu. Vjerujem kako je razlog što ne pokazuje na majčinu glavu u tome što misli da su on i mama jedno, a na sebe je već pokazao. Snješka, hvala ti za ovu igru.

Masaža beba- predio zubi

Još me baka podučila koju moć nose naše ruke. Bilo polaganjem ruku na oboljelo mjesto ili masažom. Kako bebana povremeno smeta rast novih zubi tako ja povremeno masiram njegove čeljusti. Prvih par puta sam mu samo masirao desni dok se prsti nisu sjetili masirati i lice, u predjelu zuba.

Masaža je za mene umjetnost. Ljubavi i poezija. Opustim se i prstima prepustim sav posao. Ne znam objasniti gdje i kako treba stiskati. Jedino što mogu reći da prsti znaju što treba napraviti. Samo im se treba prepustiti. Ako netko nije siguran što treba raditi predlažem kako je najbolje eksperimentirati na sebi i vidjeti što godi a što ne. Također postoje i razne knjige o masaži. Skočite do knjižnice i odaberite si jednu po vašem «čefu». Ne košta puno vremena a bebi zbilja može jako pomoći.

Draga moja Ana... Ali ja nisam Ana?

Jel' vam se kada dogodilo da ste svojeg partnera nazvali krivim imenom? Meni nije. Sve do danas. Prije sam se znao naći u neugodnim situacijama, kada sam zbog užurbanog života i raznih prekrasnih djevojaka bio zamućene pameti i nisam znao kako se točno zove djevojka pored mene. U glavi se prelijevalo par imena a nisam bio sposoban razlučiti koje je ono pravo. Uvijek bi se izvukao govoreći općenite riječi: draga, srećo, ljubavi…

Danas, sad prije par minuta, žena me poljubila za laku noć. Poželio sam joj reći koju lijepu riječ. I oslovio sam je imenom našeg sina. Ha, ha. Oboje smo se nasmijali od srca. Taj mali nam se zavukao u sve pore tijela.

Zagrebački velesajam -Božićni sajam, Svijet dinosaura i Blago faraona

Na parkiralištu pred velesajmom primijetili smo kako nam nedostaje sling. Prvi put za svih naših putešesvija s bebolinom nismo imali sa sobom niti jednu nosiljku. Žena je mislila da sam ga ja uzeo i obratno. Sling, ni kriv ni dužan, ovaj put je ostao doma. Bez novaca, hlača ili gaća ugodnije bi se osjećao nego bez nosiljke. To je taj famozni strah od nepoznatog. Nemam pojma kako je to nositi mališana na rukama i razgledavati blago gospodina faraona. Tj. tada nisam imao pojma, sada kad pišem ovaj post upoznat sam i s tim iskustvom. Kako mali nije odlučio prohodati malo sam ga nosio ja, malo više žena.

Vezano za Božićni sajam.
Upad od 10 kuna me razveselio, nije neka pinka, ali kad smo ušli ispalo je da za te novce dobiješ jedan slabo popunjen prodajni paviljon, jedan paviljon za zabavu (bina, mikrofoni, djed Mraz…) i tradicionalni luna park. Pih. Za dodatnih 20 kunića može se razgledati izložba «Blago faraona» ili za 30 kunića prošetati u «Svijetu dinosaura». Ovi egipćani, za kratku kružnu šetnju jako brzo uzmu novce. Istina slatke su replike, ali ne vidim u čemu je bio problem da kod svakog eksponata napišu o čemu se tu radi. Tako da smo egipćane preskočili ne bi mi ništa falilo u životu. Od cijele izložbe najupečatljivija mi je ostala djevojčica od kojih 10 godina kako mami sa sjajem u očima objašnjava egipćanska božanstva. Možda nas je ona trebala okupiti oko sebe i organizirati kratku turu.

Vezano za dinosaure… Slatko, prošetati se pred velikim replikama davno izumrlih bića a za čije izumiranje nije kriv čovjek. U paviljonu dinosaura bio je red na ženi da čuva maloga. Tako da sam imao više energije i pažnje promatrati veličanstvene životinje. Kod svakog esksponata sam pročitao kratki info, dobro ga pogledao i oživio ga u mislima. Prekrasne životinje, moćne. Srećom nisu oživjele kao u nekim nedavnim holywoodskim uradcima.

Dedamrazija, ili tako nešto je paviljon gdje caruje djed Mraz i gdje se održavaju razne predstave. Do dede nismo otišli, mislili smo pri povratku, ali kako smo se predugo zadržali propustili smo mu se javiti. Vratit će se sljedeće godine.

Lunapark kao lunapark. Sve ono što je i svake godine. Čak sad nije bilo labirinta ogledala niti kuće strave. Mama i sin su bili na vrtuljku i uz velike muke smo nakon vožnje sina maknuli s vrtuljka.

Za kraj, rezime svega, potrošili 120 kuna, a ni jeli ni pili, čak ni sarme probali nismo. Mali je jako ogladnio i pojeo je sve oblizeke koje smo nosili sa sobom (rižini keksi, mandarina i mrkva). Drago mi je što je guza vidjela puta, ali s druge strane tužno je vidjeti na što je pao Božićni sajam.

Harry Potter

Moj bebuška je pravi genijalac. Mali nema niti godinu dana a već svira gitaru. I to ne prstima- nego glavom. Istina bog, više je zvučalo kao da svira bubnjeve kada je iz kinderbeta skočio na gitaru. Jadan mali, glavom je drmno o sam rub žićanog instrumenta.
Gitara je bila na krevetu pored kinderbeta. Srećom ne radi se o velikoj visinskoj razlici. Na čelu je razderao kožu i sad ima sitan ožiljak. Izgleda poput munje, ista kao što je ima Harry Potter. Tko zna, možda ćemo i našem sinu morati kupiti sovu za ljubimca i upisati ga u školu vještićarenja?

Vezano za skok na gitaru, bio sam prisutan. Vidio sam sve. Siguran sam da je jako boljelo. Mališan je zaplakao na sekundu i pogledao me suznim očima. Smirenim glasom sam mu objasnio što se dogodilo, pokazao sam mu rub gitare i mjesto s kojeg je skočio. Sve je to gledao u tišini, nešto prozborio, opipao rub gitare i nastavio s igrom. Mali meštre, svaka ti čast!

Crtić Finding Nemo i brižan roditelj

Prijatelji su u igri izazivali Nema da pokaže hrabrost i otpliva prema udaljenom brodu. Nemo nije bio siguran želi li to napraviti. Otac ga je stalno upozoravao kako je ocean opasno mjesto i kako se ne smije izlagati opasnosti. Dok je prijateljima nesigurno obrazlagao zašto to ne bi smio napraviti dolazi njegov otac i špota ga. Govori mu kako nije dobar plivač, kako ima jednu slabu peraju i zabranjuje mu družiti se s prijateljima. Nastup «brižnog» tate rezultira da Nemo, zbog inata, odlazi prema brodu i biva uhvaćen.

Ljubav i briga roditelja omogućila nam je odličnu crtić avanturu u, jer da se tata nije ponašao «roditeljski» Nemo ne bi bio uhvaćen, a onda ne bi bilo niti zapleta odličnog crtića.

Roditelj uvijek reagiraju u najboljoj namjeri prema svojoj djeci. Koliko puta je to najbolja reakcija?

Majka i kćer

Razgovarale majka i kćer.

Nakon što je majka nešto rekla, kćer joj odgovori. «Mama, točno sam znala da ćeš to reći! Postala si tako predvidljiva, čitam te kao knjigu!». Kćer je to slavodobitno izgovorila. Bila je ponosna što je točno predvidjela majčine riječi.
«Znaš što», odgovori mama i hladno je pogleda u oči: «Odi ti meni lijepo u tri pičke materine».
Kćer je bila u šoku. Majka je rijetko prostačila. Nikada psovku nije uputila prema njoj.
Majka zaključi razgovor «Što je draga, ti me čitaš kao knjigu. Sigurno si znala da ću ti to reći, zar ne?», i nasmiješi se.

Iz razgovora moje tete i bake možemo zaključiti barem dvije stvari.

1. Kad si uvjeren da nekoga poznaješ u dušu i s lakoćom predviđaš njegovo ponašanje nikad mu to nemoj stavljati na nos. Time niša ne postižeš, dapače možeš samo situaciju okrenuti protiv sebe.

2. Uvijek je dobro koristiti taktiku iznenađenja. Svi naši razgovori i ponašanja s vremenom upadaju u obrasce. Ti obrasci nekada mogu biti ugodni a nekada ne. Kroz odnose, obrasce, stvaramo začarani krug. Želimo li izaći iz obrasca ponašanja koji nam ne odgovara moramo izaći iz kruga. Kako? Iznenađenjem. Odabirom ponašanja koji neće odgovarati očekivanju suprotne strane.

PS Baka i teta u vrijeme razgovora imale su 75. i 51. godinu.

Sretan Božić!

Božić mi već dugo nije značio kao sada. Za bolje uživanje Božića potrebna su djeca. Barem je po meni tako. Sad, kad je pomladak došao u našu kuću Božić dobiva na značaju. Božić i tradicija koja dolazi s njime.

Danas sam čuo nešto na radiju što me potaklo na razmišljanje. Rekoše kako današnji običaj kićenja božićnog drvca kod nas ima tradiciju kojih 200 godina. Mi koji smo se rodili s tim običajem on je sasvim normalan, no onom tko je živio prije 250 godina, i koji se s time prvi puta upoznao u svojoj pedesetoj, bilo je to nešto sasvim novo. Tko zna kako će se Božić obilježavati kroz 50 godina?

Evo par informacija o Božiću iz Wikipedije.

Zašto slavimo 25. prosinca?
Budući da u Novom zavjetu ne stoji kada se točno rodio Isus, prvi kršćani nisu slavili Božić, nego samo Uskrs. Božić se počeo slaviti u Rimu u 4. stoljeću (u izvorima dokazana godina 336.). Do danas nije jasno zašto se Božić slavi baš 25. prosinca. Prevladavajuće je mišljenje da se Božić počeo slaviti toga datuma zato što se toga datuma u tada još uvijek većinski poganskom Rimu slavilo rođenje boga Sunca (Nativitas Solis Invicti - Rođenje nepobjedivoga Sunca) pa je Crkva željeći potisnuti taj poganski blagdan tada počela slaviti rođenje Isusa Krista koji je Božansko Sunce s visine.

Božićno drvce
Premda je kićenje božićnog drvca star običaj, u hrvatskim krajevima on nije bio raširen sve do sredine 19. stoljeća, uglavnom utjecajem njemačke tradicije te prostorno-političkih dodira. Bez obzira na to što kićenje drvca nije bilo rašireno, domovi su se prije svejedno na Badnjak kitili cvijećem i plodovima, a posebno zelenilom, a to su najčešće činila djeca.

Isprva su se kitila bjelogorična stabla, a poslije zimzelena, i to voćem, najčešće jabukama, ali i šljivama, kruškama te raznim slasticama i ukrasima izrađenim od papira, najčešće lanci te razne niti. Čest su i lijep ukras bili pozlaćeni orasi i lješnjaci kojima se kitilo drvce, a najčešće su se postavljale svijeće, simboli nade i božanstva. Poslije su se postavljali i komadići vate, voska ili papira koji su simbolizirali snijeg na drvcu i tako su ga ukrašavali. Imućniji su imali posebne figurice i ukrase.
Ispod drvca redovno su se stavljale jaslice, izrađene najčešće od drva. Isprva su bile samo u crkvama i kod imućnijih ljudi, a često je postojalo "nadmetanje" tko će napraviti ljepše jaslice.

Najstarije se hrvatske jaslice nalaze na otočiću Košljunu te potječu iz 17. stoljeća. Jaslice su često nosili pjevajući koledari.

Zanimljivosti
• U Japanu se slavi Božić po uzoru na zapadne zemlje, premda nisu kršćanska zemlja. Važniji blagdan od Božića jest Nova godina, a razlog za božićno slavlje jest službeni nacionalni praznik zbog rođendana trenutačnog cara Akihita 23. prosinca.
• Na Tajvanu Božić je neslužbeno bio slavljen budući da je slučajno toga dana, 25. prosinca 1947. potpisan ustav Republike Kine koji se svake godine slavio kao nacionalni praznik. Od 2001. ukinut je taj praznik, ali se Božić ipak ponegdje neslužbeno slavi.
• U Meksiku ljudi idu od vrata do vrata čestitajući (poput onih koji su posjetili malog Isusa), a katkad ih pozovu unutar domova gdje sudjeluju u razbijanju jedne vrste šarenog spremnika na užetu ispunjenog slatkišima - piñata.
• U Venecueli se na Sveta tri kralja djeca bude i vide da nedostaje slama koju su ostavili pored kreveta noć prije, a na njezinu su mjestu darovi. Djeca vjeruju da su te darove ostavili mudraci i njihove deve. Ako imaju crnu mrlju na obrazu, to znači da ih je etiopski kralj Baltazar, jedan od mudraca, poljubio dok su spavali.
• U Australiji i zemljama istog podneblja Božić se slavi usred ljeta zbog vremenske razlike između polutki.
• U Finskoj se Djed Božićnjak naziva Joulupukki što prevedeno s finskog znači "božićna koza". Ime mu vjerojatno dolazi od stare tradicije kad su se ljudi odijevali u kozju kožu (nuuttipukkis) te kružili kućama jedući ostatke od božićnih jela.

I stari konj se treba istrčati, zar ne?

Nakon 2000 svjetlosnih godina otišao sam na sportsku aktivnost. Malo pretjerujem, ali ne sjećam se kada sam se zadnji puta bavio sportom. U svakom slučaju predugo. Kažu: vrijeme brzo leti. Istina, samo onaj relativizam ponekad izokrene i vrijeme. Kada čuvaš bebača i radiš nešto u fušu, vrijeme kao da je stalo. Gle, da se razumijemo, meni je s klinjom pučka veselica. Ali ponekad je potreban odmak. I od raja. Kao na primjer jučer.

Zadnjih dana sam bio umoran od svega. Trebalo mi je nešto da razjurca loše misli koje su nadolazile. Sat i pol jurcanja za loptom je u tome potpuno uspjelo. Ne kaže se uzalud u zdravom tijelu zdravi duh. Neka je moje tijelo u potpunosti sretno i zadovoljno. Kakvo je, takvo je, ali moje je. Negativnih misli nigdje na vidiku. Jupi. Hura. Om.

Sling čišćenje snijega

Ispratili smo mamu na posao i odmah se prihvatili posla. Jedna strana pločnika uz ogradu kuće nije bila dobro očišćena od snijega. Kako je danas zatoplilo, to bi se uskoro pretvorilo u kaljužu. Nas dva, dakle skoro jednogodišnji bebač i ja stara raga, prihvatili smo se lopate i za 10 minuta očistili snijeg. Bebonja, začudo, nije hvatao dršku lopate nego se samo zadovoljno smješkao i gledao kako snijeg frca pod našom lopatom. Tek na kraju primio se lopate i ponosno pomogao otkloniti zadnje hrpe snijega.
Nema što, kad se mali i veliki slože tada snijeg iskače iz kože…

Još jedna tužna priča

Nije se desila prvi put. Nažalost, niti zadnji. Mladić je pregazio djevojku. Djevojka je umrla u bolnici. Mladić je iz bogate obitelji. Iako je već prije radio prekršaje, sud mu je izašao u susret. Valjda i otac. Uvjetno je kažnjen. Upitan je sudski postupak. Roditelji su ogorčeni. Ogorčeni su svi oni koji su upoznati što se desilo. No to ne mijenja ništa. Dok god pravna država ne funkcionira ne možemo se nadati boljem sutra. Svi smo ravnopravni osim, nažalost, onih koju su ravnopravniji malo više. Evo pisma ogorčenih roditelja.

Povodom skandalozne odluke sudskog vijeća Županijskog suda u Zagrebu, kojom je Marku Leki, ubojici naše kćerke Jasmine Čelice, prvostupanjska odluka o zatvorskoj kazni od godinu dana preinačena u uvjetnu kaznu iako mu je u potpunosti dokazana krivica, obraćamo se vama medijima za pomoć, jer je našim zakonima nama roditeljima uskraćeno bilo kakvo daljnje pravo žalbe.

Zaobišao zaustavljeno vozilo i pri punoj brzini Jeepom naletio na Jasminu, odbacio je 25 metara

Naša je kći Jasmina Čelica u subotu 16. lipnja 2007. u Zagrebu krenula iz pravca Stare Pešćenice Šulekovom prema Zvonimirovoj. Išla je na posao u knjižaru Profil, gdje je bila zaposlena. Došla je na raskršće Zvonimirove i Šulekove u 14.40 sati. Na nogostupu uz pješački prijelaz čekala je da prijeđe Zvonimirovu. U tom momentu naišlo je vozilo marke Golf, kojom je upravljala vozačica Anđela Došen.Uvidjevši da Jasmina čeka u namjeri da prijeđe cestu vozačica je, kao što je i propisano, zaustavila svoje vozilo ispred pješačkog prijelaza. Naša je kći krenula, prešla je prvi dio ceste i trećinu drugog djela.

U tom trenutku vozilom marke Jeep Cherokee, tada 22-godišnji student veterinarstva Marko Leko u bezobzirnoj vožnji preko pješačkog prijelaza i raskrižja obilazi zaustavljeno vozilo i na drugom pješačkom kojim se kretala Jasmina, svojim vozilom u punoj brzini nalijeće na nju. Od siline udarca odbacio ju je 25 metara, a on se zaustavio tek nakon 46 metara.

Hitna medicinska pomoć je došla brzo, injekcijama adrenalina u srce i elektrošokovima uspjeli su uspostaviti ponovni rad srca. Prevezena je u KBC Rebro Zagreb, gdje su operativnim putem pokušali spasiti njen život. Unatoč velikim naporima liječnika i dozi od 3,5 litre krvi koju je dobila, Jasmina je od težine ozljeda preminula isti dan u 16.20 sati. Dr. Željko Đurić koji je sa svojom ekipom vodio spašavanje, rekao nam je da su pokušali sve što je u njihovoj moći, da je Jasmina bila veliki borac i da se do zadnje sekunde borila za život.

Nakon nesreće se Leko odvezao s mjesta nesreće

U međuvremenu na mjestu nesreće policija je vršila očevid pod vodstvom inspektora Slavka Pranjića. Istražna sutkinja Amanda Snoj, koja je o nesreći bila obaviještena i pozvana nije došla na uviđaj. Pitamo se zašto?

Nakon završenog očevida vozaču koji je skrivio nesreću uzeti su uzorci krvi urina radi daljnje analize na alkohol i opijate. Policijski očevid je započeo u 14.55 sati, a završio u 17.10 sati.

Nakon policijskog očevida ubojica našeg djeteta se pušta na slobodu, a omogućeno mu je (ne možete vjerovati) da se sam odveze svojim vozilom, kao da se ništa nije dogodilo. Napominjem da kao 22-godišnjak po Zakonu o sigurnosti u cestovnom prometu, nije smio upravljati vozilom marke Jeep Cherokee, jer je ono veće snage od 75 kW, što nije dopušteno vozačima mlađima od 24 godine. Na mjestu na kojem je usmrtio Jasminu stoji znak ograničenja brzine 40 kilometara na sat. Sudski vještaci su dokazali da je njegova brzina bila minimalno 57 kilometara na sat.

Svakodnevno proživljavamo pakao

Nas je kao roditelje pulska policija obavijestila tri sata nakon nesreće i od tada svakodnevno proživljavamo pakao. Godinu i pol dana čekamo na prvo ročište, nedopustivo dugo, kad je u pitanju smrt, osobito djeteta. U međuvremenu dobili smo izvještaj sa analize uzoraka krvi i urina okrivljenog Marka Leke od Policijske uprave zagrebačke, I. postaje prometne policije. U izvještaju je navedeno doslovno da "Testiranje radi utvrđivanja prisustva opojnih droga nije provedeno iz razloga jer nije uobičajeno da se takva testiranja provode", što je samo povećalo našu sumnju u krajnji ishod ovog slučaja. (Kao da ne postoji želja da se dođe do istine.)

Dok smo se snašli prošlo je šest mjeseci, koliko je zakonska obveza da se čuvaju uzorci krvi i urina.Zamislite, ročište je počelo godinu dana nakon što su uzorci uništeni. Isto tako okrivljeniku policija nije izuzela ni mobitel, što nas je još više uvelo u sumnju.

Na prvo ročište u prosincu 2008. godine na Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu mi kao roditelji dolazimo, kao i odvjetnici, ali ne i Marko Leko. Njegov odvjetnik Darko Rogan nije priložio pismeno opravdanje, već je usmeno izjavio da je bolestan, kao da smo mi roditelji zdravi, ali tko nas pita. Na drugom ročištu 20. siječnja 2009. pojavio se i Marko Leko, sin poznatog zagrebačkog poduzetnika Josipa Leke i majke Vere. Na pitanje sutkinje Ivančice Cvitanović "osjeća li se krivim za djelo za koje se tereti" izjavio je da se osjeća krivim, ali da Jasminu nije vidio što je sudski prometni vještak opovrgnuo dokazavši da ju je mogao vidjeli već dok se kretala ispred zaustavljenog Golfa, a ona je prešla Golf i još za najmanje 1,5 metara, znači bila je potpuno vidljiva, što je utvrđeno očevidom policije.

Pet prekršaja u godini dana

Okrivljenik se branio izjavama da ima nekakvu očnu bolest i da je tek iz četvrtog puta položio vozački ispit. Na pitanje naše odvjetnice Jadranke Sloković: "Da li je vidio da se vozilo zaustavilo na pješačkom prijelazu" je odgovorio: "Da, vidio sam ga sa 100 metara". Na drugo njeno pitanje: "Što je pomislio kad je vidio da se vozilo zaustavilo pred pješačkim prijelazom?" rekao je: "Mislio sam da je vozilo u kvaru". Iako je u prvoj izjavi rekao da Jasminu nije vidio, u drugoj izjavi rekao je da ju je vidio u zadnjem tisućitom djelu sekunde. U jednoj izjavi je rekao da je počeo odmah sa kočenjem, a u drugoj da uopće nije kočio. Izrazio je žaljenje riječima: "Žao mi je što se to dogodilo", kao da se to dogodilo samo od sebe, a ne da je on uzročnik.

Iz svega proizlazi da je krivnju priznao samo deklarativno, kako bi dobio olakotne okolnosti, što je vidljivo iz njegovih izjava, a to potvrđuju i dvije žalbe koje je uputio drugostupanjskom Županijskom sudu, jednu na koju se žali na visinu kazne, a drugoj na činjenice koje dokazuju njegovu krivicu. Državno odvjetništvo koje zastupa žrtvu tražilo je za počinitelja kaznu zatvora od tri godine i pet godina oduzimanja vozačke dozvole po odsluženju kazne. Pri davanju prijedloga uzeta je u obzir činjenica da je Marko Leko u godinu dana pet puta pravomoćno prekršajno kažnjavan zbog počinjenih prekršaja. Sutkinja Ivančica Cvitanović odredila je kaznu od godinu dana zatvora i tri godine bez vozačke dozvole. Na prvostupanjsku presudu se žalilo državno odvjetništvo i okrivljenik.

Znači li to da svi mladi vozači imaju pravo jedanput, prvi put, nekažnjeno nekome oduzeti život?
Nakon 10 mjeseci čekanja, 3. studenog 2009. godine, na Županijskom sudu u Zagrebu sudsko vijeće u sastavu Lepe Singer kao predsjednice vijeća te Sonje Brešković Balent i Lidije Vidjak kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Špehar Janković kao zapisničarke, u nazočnosti zamjenika Županijskog državnog odvjetnika u Zagrebu Cvjetka Ariha i sada novog branitelja okrivljenika, odvjetnika Milenka Umičevića, donijelo je odluku da se uvaži žalba okrivljenog Marka Leke na visinu kazne te kaznu od godinu dana zatvora zamijeni uvjetnom kaznom u trajanju od tri godine uz istovremeno oduzimanje vozačke dozvole. Kao olakotna okolnost uzeto mu je to što je mlad, (iako se to računa samo do 21 godine) te da mu je to prvi put. (Znači li to da svi mladi vozači imaju pravo jedanput, prvi put, nekažnjeno nekome oduzeti život?).

Iako je sudsko vijeće imalo zakonsku mogućnost da odredi kaznu u visini do pet godina zatvora ono se nije odlučilo niti za jedan dan zatvorske kazne. U sudskoj praksi nije uobičajeno da sudsko vijeće smanjuje (poništava) prvostupanjsku presudu, obično je potvrdi ili odredi još veću kaznu. Ovako nešto gotovo je presedan. Iz tog razloga postoji duboka sumnja da je u pitanju korupcija. Mi smo kao roditelji prvu informaciju o drugostupanjskoj presudi dobili od naše odvjetnice Jadranke Sloković, usmeno 4. prosinca 2009. godine. Bili smo šokirani. Ali to još nije sve. Kao roditelji nemamo ni pravo žalbe na takvu skandaloznu presudu. Pravo žalbe nema čak ni državno odvjetništvo koje zastupa žrtvu. Pravo žalbe ima samo ubojica našeg djeteta.

Marko Leko, ubojica Jasmine Čelice, nijedan dan neće provesti u zatvoru i neće platiti ni jednu jedinu kunu kazne

Ovakva presuda po sistemu "Kriv je onaj koga više nema" ne priliči jednoj civiliziranoj zajednici. Svjesni smo da nikakva kazna ne može vratiti život naše Jasmine, ali smo željeli saznati pravu istinu i sačuvati barem njeno dostojanstvo, jer naši voljeni ne mogu se sami braniti. Puno je vozača platilo i plaća novčane kazne za razne prekršaje, a mnogi su otišli i na par dana u zatvor iako nikom nisu oduzeli život. Marko Leko, ubojica Jasmine Čelice, nijedan dan neće provesti u zatvoru i neće platiti ni jednu jedinu kunu kazne.

Kakvu to poruku naši suci šalju ostalim vozačima? Zar se pješaci mogu nekažnjeno ubijati? Zar je to poziv roditeljima da sami uzmu pravdu u svoje ruke? Zar to znači da vrtići, škole, autoškole i policija zajedno sa roditeljima, pogrešno uče našu djecu da su na pješačkom prijelazu sigurni. Očigledno je da pred zakonom nismo svi jednaki jer pripadnici tzv. zlatne mladeži iz obitelji podobnih (poput Makarske 2002. godine) prolaze nekažnjeno. Pitamo se bi li to isto sudsko vijeće takvu presudu donijelo da je na takav način poginulo njihovo dijete? Za njih imamo samo jednu poruku: SRAM VAS BILO!

U našoj kući 2,5 godine gore svijeće čekajući pravdu. Nažalost, iako je za pravosuđe ovaj slučaj završen, za nas roditelje još uvijek nije, jer mi smo kažnjeni doživotno. Osuđeni smo na život bez života. Danas smo to mi, a sutra? Molimo vas da o ovome upoznate javnost da se i drugima ne dogodi što i nama.

Ogorčeni Jasminini roditelji,
Sonja i Nebojša Čelica
Pula, 20.12.2009.

Izvor: Index.hr

Palenta

Danas ujutro bebaču smo ponudili palentu za doručak. Čim smo približili žlicu ustima okretao je glavu na drugu stranu. Nema problema, bilo je i drugih stvari na meniju. Dobro se najeo. Mislio sam si, Gle, zadnjih par puta nije htio jesti palentu ujutro. Valjda ne voli jesti palentu, zaključio sam. Tri-četiri sata kasnije, prije prvog popodnevnog spavanja, opet smo išli njupat. Sada je jeo samo palentu i ništa drugo. Tu smo dakle!, zadovoljno sam uzviknuo u mislima sretan zbog nove spoznaje, Nije da ne voli palentu. Samo mu se palenta ujutro ne jede.

Beba zna što želi!

U zadnje vrijeme kada hranimo bebonju sve je zabavnije. Mali ima kristalno jasnu zamisao što trenutno želi staviti u usta. Ako ponudimo nešto što ne želi, odmahuje glavom, ispušta kratki grlati nezadovoljni zvuk i pokazuje prstom u smjeru željenog artikla. Ono što pokaže to spremno pojede. Mi mu puštamo neka si sam odabere što će jesti i kojim redom, tako da npr. popije gutljaj jogurta, gutljaj vode, sira, sira, sira, vode, sira, jogurta… Između ostalog voli pojesti malo luka. Nismo mu nudili. Sam je uzeo. I to u ljusci. Vidjevši da ga želi kušati, ogulili smo mu luk i ponudili malo nek proba. Slatko ga je pojeo.

Danas, za vrijeme jela nakon drugog popodnevnog spavanja, nismo mogli prepoznati što želi. Nudili smo sve ponuđeno na stolu a on je redom odbijao. Mali je bio sve nervozniji. Bio sam spreman potpisati kapitulaciju i pomiriti se kako bebač nije gladan.
Žena se nije predavala: «On želi juhu!», ispalila je kao iz topa.
Baš, pomislim tiho u sebi, kako supruga ne bi čula pritajeni sarkazam. Lijeno sam otišao podgrijati juhu, i bogami… Osmjeh je otpuhao nervozu i mali je navalio kao da nikada nije jeo.

Dakle, bebonjovski nam je od početka govorio što želi jesti. Mi ga nismo razumjeli. Kakva je to frustracija? Govoriš iz sveg glasa što želiš a ljudi koji se brinu za tebe ništa ne razumiju i nude ti stvari koje ne želiš. Sad kad vratim film unazad sjetim se kako je i pokazivao prstom u smjeru gdje se juha i nalazila. Lako je poslije biti pametan. Da se žena predala poput mene i odustala od namjere da shvati želje bebe, mogli smo komentirati: «Danas ima slabi apetit. Možda ga nešto boli. On nije gladan…» nemajući pojma koliko smo daleko od istine. Bebe znaju što žele. Na nama je da to prepoznamo.

Snijeg

Danas se sve zabijelilo. Uz mrvicu mašte zamislio sam da se nalazim na nekom skijalištu u Alpama. Mljac. Otišli smo u šetnju. Snijeg je padao sa svih strana. Bilo je idilično. I hladno. Prošetali smo se do placa i nazad. Bebač se stisnuo u slingu i nije previše mrdao. Kiši se veseli, sa snijegom još nije načisto.

Imam prijatelje koji po zimi ne vode djecu van. I sam primijetim kako je sve manje roditelja u šetnji s bebačima. Poštujem svačiji odabir, ali mislim da bebi malo zime ne može škoditi. Dapače, izlazak van je poželjan. Hladni zrak, svježina, dobro dođu organizmu.


Prednost nošenja beba u nosiljci po zimi je taj što grijete bebu tijelom (I beba grije vas. Ne jednom sam izašao van preslabo obučen. Od hladnoće me spasio bebač, grijući mi prsa i trbuh). Bebu, dok je u nosiljci, možete grijati i slobodnim rukama, a kako vam je bebač pred nosom možete lako provjeriti je li mu zima ili ne.

U svakom slučaju, toplo obucite sebe i bebače i svi van. Idemo, u planine…

Izgubljeni dokument

Prije tjedan dana obavio sam jedan interview preko telefona. Par dana kasnije tražio sam papire na koje sam zapisao razgovor. Papire nisam mogao naći. Tražio sam ih svugdje. Među drugim papirima, u ormaru, ispod ormara, torbama… U jednom trenutku sam okrivio bebača jer je već optužen za nestajanje četke za kosu i dvije četkice za zube. U trenutku očaja pozvao sam intuiciju u pomoć. Zažmirio sam, opustio se i čekao unutarnji glas da me odvede do željenih papira. Intuicija taj dan nije bila doma. Pomirio sam se da ću papir pronaći kroz kojih 10 godina i onda se nasmijati svemu tome.

Sjeo sam za računalo u nadi kako ću se sjetiti razgovora. I gle čuda. Kako sam gledao po foledrima na računalu, shvatio sam da sam traženi tekst već u cijelosti prepisao u jedan dokument. O, gdje mi je bila pamet?

Sve nas to vodi na onu poantu: Svi tražimo nešto, ne znajući da to već imamo.

Sunce moje!

Imam toliko toga za reći, napisati, olakšati si dušu, ali preuzele me razne obaveze. Kroz koji dan riješiti ću se silnih poslova i pustiti pero na slobodu. Bez sedla i uzda. Slobodno pustiti duši da uobliči misli. Misli kojih nekada ni sam nisam svjestan. Volim pisati. Imam potrebu za pisanjem. I pisati ću.

Do tada vas pozivam da pogledate novo izdanje besplatnog časopisa Mamino sunce, časopisa za trudnice, mame i tate. LINK-Mamino sunce!

I čuvajte vaša sunašca no ne zaboravite na sebe! Budite svjesni, ako želite da vaša sunašca što bolje sjaju i vaš sjaj mora biti veličanstven.

Besplatna škola nošenja

Nama je puno pomogla PixieKid škola nošenja. Toplo preporučam svim novopečenim slingašima ili mei-taistima ovaj kratki tečaj. Požurite, prijave su u tijeku!

PixieKid Posljednja ovogodišnja PixieKid škola nošenja održati će se 16.12.2009. u 11 h u dvorani Aeroftness kluba na Sv. Duhu, put do dvorane potražite na www.aerofitness.hr.

I ovog puta škola je BESPLATNA za vas i vašu bebu, no važno je da se prijavite u što kraćem roku zbog ograničenog broja polaznika.

Prijave za školu možete poslati svakim radnim danom od 9:00 do 17:00 sati na telefone:

mob: 098 / 818 546 - tel: 01 / 36 49 319

ili putem maila (posjetite stranice www.pixiekid.com)

U školu dođite sa svojom bebom, nosiljkom i dobrom voljom, naoružajte se pitanjima , a ostalo prepustite našoj trenerici-učiteljici.

Ukoliko želite kupiti nosiljku u školi, i time uštediti troškove poštarine, navedite svoje želje u prijavi.

Vidimo se!

Igre za bebu- mazanje kremom

Navečer, poslije kupanja a prije spavanja mažemo bebonju s kremom ili bebi uljem. Već prije bebač se hvatao i kreme i ulja i igrao s njima. Voli, npr. skidati poklopac od kreme i stavljati ga nazad na posudicu.

Danas smo probali jednu drugu igru i upalilo je. Nakon što smo ga namazali od glave do pete, uzeo sam kremu i stavio je ženi lakat. Zatim sam je razmazao po ženinom laktu. Žena je gugutala od veselja. Nije prošlo niti dvije sekunde kad je lavić krenuo u akciju. Gurnuo je prste u kremu. Nagnuo se prema majci i nanio joj kremu po ruci. Pohvalili smo ga, mama se nastavila veseliti, a on je ponovo krenuo prema kremi i nastavio mazati maminu/ženinu ruku. Baš je bio slatki. Kad je bilo dosta, zatvorili smo kremu i nježno mu rekli «Sad je dosta. Dosta smo se namazali» Pozdravili smo kremu, rekli joj pa-pa i stavili je sa strane. Bebač se zadovoljno okrenuo prema kinderbetu i popeo na njega. Baš smo se fora igrali.

Druga vremena

«Nije se moj sin usrećio sa ženom…» tuži mi se jedna draga baka. Ja načulio uši i slušam dalje. «Zamisli ovo, došla sam im u posjetu i što vidim. Moj sinek pere suđe a ona njegova sjedi na kompjuteru. Pa tko je to vidio? Žena treba biti žena a muškarac treba biti muškarac. Dobro se zna što žena treba raditi!»
«Draga moja…», krenuo ja tješiti baku «danas su vam druga vremena.»
«Joj, pusti me», prekine me baka «sva sreća što neću još dugo. Ova vaša vremena su meni neshvatljiva i teško razumljiva. Ja sam živjela u jednom sasvim drugačijem svijetu. Danas je sve ludo.»

Ovo je jedan odličan primjer shvaćanja života. Ništa u životu nije niti crno, niti bijelo. A bogamu, niti sivo. Sve ovisi o našoj interpretaciji života. Naša interpretacija uvjetovana je načinom opažanja života i sustava vrednovanja okoline. U velikoj većini slučajeva vrijednosti koje prihvatimo- zadržavamo i nismo skloni njihovoj promjeni.

Mi sada možemo suditi ovoj baki kako je netolerantna i kako ne razumije da se vremena mijenjaju. Možemo se i smijati njenom zastarjelom načinu razmišljanja. No, ako joj sudimo ili ako joj se smijemo, ne bi to bilo loše zapamtiti i sjetiti se u trenutku kada će se nama netko smijati ili nas suditi zbog našeg zastarjelog načina razmišljanja.

Žalosno je kada ljudi prihvate kalupe razmišljanja i prestanu se razvijati u duhovnom ili mentalnom smislu. Začahure se u kukuljice spremni zauvijek braniti svoje stavove i tvrdnje, kako bi sami sebi dali potvrde da je njihov svijet i način života ispravan, spremni nikad se pretvoriti u leptira.

Netko kaže da ljudi kada ostare postanu zločestiji, zajedljiviji, teži... Slažem se s time, ali vjerujem da je tome upravo razlog stagnacija u razvoju života osobe i življenje ne-kvalitetnog života. Čovjek, umjesto da živi svoj život, slijedi svoje snove i bude sretan okrene se automatizmu, onome što je u skladu s općim prihvaćanjima života, dakle kukuljenju, koje daje prividnu sigurnost na štetu slobode. Prividno zadovoljstvo na štetu iskrene sreće. Umjesto života odabire se životarenje. Živiš li ti život ili životariš?

Povijest se ponavlja

Kada bi nas majka ostavljala same preko vikenda, buraz i ja bi pucali od zadovoljstva. Nikako je nismo mogli uvjeriti kako mi ZBILJA želimo da ona ode. Ona je imala, nama neshvatljivu i potpuno nepotrebnu, grižnju savjesti kako je loša majka što nas ostavlja same. A mi smo napokon živjeli punim plućima. Bar za vikend.

Jednog od tih vikenda slobode napravili smo za promjenu dobru stvar. Bacili smo upljesnivile sireve iz frižidera. Zbilja ih je bilo mnogo. Sve do jednog pobacali smo u smeće. Mama se vratila doma. Pohvalili smo se kako smo očistili frižider od pljesnivih stvari.
«Što je bilo pljesnivo?», pitala nas je mama.
U glas smo odgovorili: «Sir.» Zbilja smo bili ponosni. Do tada ni crknutog miša ne bi izbacili iz frižidera. Samo bi ga gurnuli da možemo do salame.
Mama nije dijelila naše oduševljenje. Sumnjičavo je otišla do frižidera i pogledala… Nas dva, sina ponosna, bacili smo skupocjene sireve koje je očuh donio iz Pariza. Smola.

Ovaj događaj mi je ponovno danas bljesnuo pred očima. Istina je da se zadnjih dana, možda kojih tridesetak, doma osjećam nekako šušmasto. Uvijek nešto zaribam, razbijem, pokvarim… Nije to zla namjera. Neka potisnuta šlampavost isplovljava na vidjelo. Evo, primjera radi, nedavno sam razbio čašu i jaje. To mi se zaista dugo nije dogodilo. Najtragičnije je bilo na jednom ljetovanju, imao sam kojih 12-13 godina. Bilo nas je zaista puno u kući, 8 djece, 8 odraslih. Uglavnom, nakon trećeg dana jedini sam ja koristio plastičnu čašu- iz razloga što sam do tada razbio tri staklene. Vratimo se današnjem danu.

Danas sam, ni sam ne znam kako, strgao poklopac od Baby šampona kad smo bili na bazenu. Nadalje, nisam dobro zatvorio vodu koju sam stavio u ruksak sa stvarima i tako smočio pola stvari u torbi. He, he, he, bili smo ovih dana na registraciji. Oštroumno sam primijetio kako nismo dobili naljepnicu za auto (naljepnicu-na kojoj je označeno do kada vrijedi registracija). Ostao sam s bebom u autu a žena je otišla pitati možemo li dobiti naljepnicu. Vratila se s tipom koji ju je pokazao. Bila je zalijepljena na mjestu koje se ne može vidjeti iz auta. Žena je propala od neugodnosti. No da se vratim na događaj koji je uzrok ovog pisanja.

Popodne smo se vratili od Sv. Nikole. Mali je otišao spavati a ja sam se par puta popiknuo na torbu koju smo ostavili u hodniku. U dobroj namjeri htio sam spremiti torbu kad sam vidio da je puna stvari. Skoro sam torbu vratio nazad na pod i nastavio svojim putem, ali prevladala je želja da budem dobar suprug ispravnog djelovanja. Raspakirao sam torbu i svaku stvar stavio na svoje mjesto u ormar ili ladicu. Zbilja sam bio ponosan kako sam sve lijepo spremio.

Nakon pola sata, supruga me pita:
«Gdje si stavio stvari iz torbe?»
JA, ponosno: «Lijepo sam pospremio po ormarima i ladicama.»
S njene strane ne čuh odgovor. Bilo mi je sumnjivo. Pošto sam u tom trenu bio s bebonjom na podu i gledao kako radi vešmašina nije mi bilo druge nego odpuzati i proviriti kroz vrata od kupaone. Žena, blago rečeno, nije bila najbolje volje.
«Ne da mi pomažeš nego mi odmažeš.», rekla je svakako samo ne ugodno.
Uh, shvatim, nešto sam zgriješio.
«Danas sam ujutro sve pripremila za bebača i stavila u torbu», kaže furiozno i nastavi, «i mislila sam kako je dobro što imamo sve spremljeno, jer kroz deset minuta idemo na plivanje.»
Skužio sam što se desilo.
Ipak je, da ne bi bilo zabune pojasnila do kraja: «Sad opet moram sve spremati i pripremati za van. . Samo zato što si mi pomagao, moram raditi ponovo što sam napravila ujutro».
Htio sam ublažiti situaciju «Nije tako strašno, imamo vremena. Plivanje nam počinje u 18h»
Ona digne pogled u plafon. Čudim se da žbuka nije popucala. Vrati pogled na mene i kaže: «Srećo, plivanje počinje u 17h»
Ups. Još jedna pogreška. A baš sam bio tako ponosan kako sam sve stvari lijepo spremio na svoje mjesto.

Pouka: Nekad je bolje činiti- ništa. Ako želiš nešto napraviti u dobroj namjeri, ali to ne zbog srca ili od srca, nego da nekome pokažeš da imaš srce, okani se toga i prepusti stvari svome toku.

PS Opaska za bolje razumijevanje: naš bebač je bez pelena od više ne znam kojeg mjeseca. Naravno, tu i tamo, a nekad i tu i tamo, pobjegne mu u gaće. Zato, kad idemo van na duže uvijek imamo par rezervnih gaća i hlača sa sobom. I čarapa isto, jerbo nekad i one znaju biti mokre. Također, danas smo imali dosta obaveza i malo vremena, time je svaka minuta bila vrednija. Plivanje na koje idemo je plivanje za dojenčad, preko plivačkog kluba NAtator. Živjeli!)

PSS Dok sam ovo pisao, na samom kraju srušio sam laktom bilježnicu i mobitel na pod. Nadam se da će šlampavost proći.

Najbolji mehaničar na Svijetu

Danas sam išao promijeniti prednji lijevi far. Naravno, i bebonja je išao samnom. Otvorio sam haubu, postavio šipku da hauba ostane u zraku (bebonja je skoro srušio) i krenuo šarafiti. Točnije odšarafljivati dva vijka da izvadim far. Kako bi mogli dobiti pravu sliku mojih mehaničarskih sposobnosti moram napraviti digresiju. Ja jako volim popravljati stvari, pogotovo kada nešto treba rastavljati. Volim, samo sam nažalost malo manje uspješan u tome. Kad idem nešto popraviti, prvotna namjera mi je naravno, popraviti to. Nakon što rastavim pokvarenu stvar mijenjam ciljeve. Tada se nadam da ću uspjeti vratiti stvar kakva je bila. Pokvarena. Ali sastavljena. Vratimo se mom faru, prednjem lijevom.

Dakle, odšarafim jedan šarafić. Bravo ja. Odšarafim i drugi. Odlično. Pažljivo odaberem mjesto gdje da sigurno odložim drugi šaraf i tad primijetim kako ne znam gdje sam ostavio prvi. Bravo, u niti minuti mehaničarskog posla uspio sam izgubiti 50 posto šarafa. Pogledavam lijevo, pa desno a šarafa nigdje. Da se negdje otkotrljao čuo bi. Bio sam siguran kako sam ga odložio na sigurno mjesto samo što to mjesto nisam mogao naći.

Naginjem se pod haubu i pogledavam na sve strane. Skužim da bebaču u slingu i nije najugodnije visiti naopačke iznad motora. Ha, taj sling ipak nije svemogući. Bio sam pripremljen za plan B. Prije izlaska iz kuće sam ga debelo obukao. Obuo sam mu cipelice i stavio 11-mjesečnjaka na pod (betonske velike ploče između kojih se nalazi par centimetara zemlje-trave). Dodao sam mu ključ, osamnajsticu, nek se igra i krenuo tražiti moj šaraf. Šaraf nisam našao, ali sam skoro razbio novi far. Novi far je bio nespretno stavljen na lijevak za rashladnu tekućinu. Kako sam se naginjao amo tamo, trknuo sam far koji je pao na pod. Srećom nije se razbio. U tom trenutku sam požalio što sam uopće krenuo u ovu avanturu. Da budemo na čisto, promijeniti far nije neka znanost, ali samo onome tko zna kako ili je jednostavno spretan s alatom.

No sve u svemu uspio sam promijeniti far i na kraju su mi se oči caklile od zadovoljstva. Šarafić nisam pronašao, nego sam morao otići u obližnji dućan i kupiti novi. Što se tiće bebonje, njemu je bilo super. Jako ga je veselilo kada sam tražio šaraf po podu i trgao travu kako bi ga eventualno pronašao. Smijao se tome i oponašao me. Kada sam zašarafljivao novi far, bebonja mi se pridružio i ključem počeo lupati po tablicama. Bio sam ponosan. Sin mi pomaže. U tom trenutku ja sam za njega bio najbolji mehaničar na Svijetu.

Avantura za dobro jutro

Desilo se sve na brzinu. Žena je morala hitno ići na teren u Samobor. Nas dva smo je išli ispratiti. Nisam uzeo ključ od kuće, ali sam planirao ostaviti otvorena vrata od haustora.

Žena je otišla a mi smo krenuli u standardnu kružnu šetnju. Posjet jednom psu, vidjet dva semafora i tri cvijeta. Za vrijeme šetnje sjetio sam se kako sam zaboravio ostaviti otvorena vrata od haustora. Živimo u kući s šest stanova. Od tih šest stanova jedan je prazan a u dva se nalaze ordinacije, psihijatarska i logopedska. Jedni od susjeda su umirovljenici. Oni su uvijek doma. Na njih sam računao.

Kad smo došli pred kuću pozvonio sam na portafon od susjeda umirovljenika. Nakon 10 sekundi pozvonio sam i na ostale portafone. Pih, evo veselja. Ne možemo ući u kuću. Što ćemo sad? Sa sobom nisam imao mobitel. Znao sam da je i mobitel od žene ostao doma, jer nije bio napunjen. Mali će kroz deset minuta postati gladan. Kao dodatak svemu sa sobom nisam imao niti novčića. Što sad?

Sjetih se knjige «Alkemičar». Mladić Santiago nalazio se na tržnici u stranoj zemlji. Nije imao novčića sa sobom- bio je opljačkan. Nije znao jezik kojim se govorilo u zemlji. Prodao je sve ovce koje je imao i sada nije imao ništa. Osjećao se tužno i posramljeno. Onda je shvatio da svijet može promatrati kao jadna žrtva nekog lupeža ali i kao pustolov u potrazi za blagom. On se odlučio za ovo drugo. Mi isto. Bez ključa i mogućnosti vratiti se kući postali smo pustolovi u potrazi za avanturom.

Kako je Santiago iz Alkemičara svoj problem riješio na tržnici nas dva krenuli smo prema obližnjem placu. Ljudi znaju biti darežljivi kada vide bebu u nosiljci. Ideja mi je bila da se domognem barem jedne mandarine. S placa smo se vratili s jednom mandarinom, jednom kruškom i malo grožđa.

Kad je pojeo mandarinu i krenuo njupati grožđe, sjetio sam se da bi bebač sigurno rado popio malo vode. Ušao sam u prvi dućan i ispričao što nam se desilo. Zamolio sam za malu bočicu vode, donest ću im novce kasnije. Kad se mali napio vode i više nije mogao jest, nisam bio pametan gdje da krenemo. Nisam imao osjećaj da je vrijeme pokušati ponovo zvoniti susjedima na vrata. Besciljno smo lutali, kao dva konja puštena na livadu u potrazi za ukusnom travkom.

Naišli smo na starog poznanika kojeg dugo nisam vidio. Počastio nas je toplom čokoladom (bebonja je dobio žličicu) i ugodnim razgovorom. Nakon pola sata prijatelj je morao dalje a ja sam otišao vidjeti je li se koji susjed pojavio.

Taman pred ulazom naišao sam na psihijatra kako izlazi iz haustora. Baš zgodno. Avantura je završila. Ušli smo u sigurnost doma i kroz pet minuta mali je zaspao kao top.