Dječak od kojih 4-5 godina penjao se na umjetnom zidu za penjanje namijenjenom djeci. Dječak se penjao spretno i polako. Približio se vrhu stijene, kojih 2 metra iznad debele sigurnosne strunjače. Bilo je užitak gledati malog čovjeka kako se penje. Polako i sigurno. Prije nego bi potražio sljedeći oslonac učvrstio bi svoju poziciju na izbočinama za penjanje s obje noge i obje ruke. Zatim bi promotrio situaciju i onda krenuo rukom ili nogom u potragu za novim uporištem. Bravo, kao pravi alpinista. Prije nego je osvojio vrhunac planine do njega dojuri usplahirena majka. «Joj, pazi past ćeš!» (divne riječi potpore) «Joj gdje se to penješ! Polako, polako! Razbit ćeš glavu!», povišenim glasom s kaputom i sladoledom u ruci dojurila je do njega majka. Primila ga je, da ga pridrži da ne padne, iako je on bio sasvim stabilan i nije imao tendenciju za past. Kako je majka došla do njega, dječak se opustio i više nije mario za ravnotežu, nije koristio sigurnosna uporišta. Od sigurnog alpinista pretvorio se u bebu. Nemoćnu da stoji na svojim nogama. Nije se ni sam spustio. Majka mu je «pomogla».Bravo gospođo majko. Uvijek je divno uputiti djetetu riječi pohvale «past ćeš, razbit ćeš se…». Te često korištene riječi uvijek su poticajne i pozitivno orijentirane. Neka ste vi preuzeli stvar u svoje ruke i «spasili» momka. Zašto bi dijete razvijalo koordinaciju i stjecalo sigurnost u sebe kada ste vi tu pokraj njega, spremni mu pomoći.
Kažu, «Zna roditelj što je najbolje za njegovo dijete!» - Žalosno je to što je istina sasvim drugačija. Najbolja stvar za dijete uglavnom nema veze sa stvarnim potrebama djeteta, nego je ona odraz zadovoljavanja potreba roditelja koji u dobroj namjeri reagiraju sasvim pogrešno.
