Dobar i pametan

Jedna od najobičnijih i najraširenijih praznovjerica je ta da svaki čovjek ima jedino svoja određena svojstva, da je čovjek dobar, zao, glup, energičan, apatičan itd. Ljudi nisu takvi. Možemo kazati o čovjeku da je češće dobar nego zao, češće pametan nego glup, češće energičan nego apatičan, i obratno; ali će biti neistina ako reknemo o kojem čovjeku da je dobar ili pametan, a o drugom da je zao ili glup A mi uvijek tako dijelimo ljude. I to nije istina. Ljudi su kao rijeke: voda je u svima jednaka i svuda ista ali svaka je rijeka sad uska, sad brza, sad široka, sad tiha, sad čista, sad hladna, sad mutna, sad topla...

(Iz knjige Uskrsnuće, Lav Nikolajević Tolstoj)

Ljudi nisu vazda isti. Odabiru ponašanje ovisno o ponašanju sugovornika. Ako nam je to na pameti, onda možemo odabrati ponašanje koje će našeg sugovornika ponukati da odabere najbolje što ima u sebi. Također, možemo izazvati sasvim negativnu reakciju. Na kraju, možemo o tome niti razmišljati i stavljati ljude u kalupe kako bi zadovoljili svoje neznanje i potkrijepili zabludu da je netko dobar i pametan a drugi zao i glup.

Trebam li podignuti bebu kada ona plače?

Isto pitanje možemo ovako preformulirati: Trebam li nositi bebu tako da ona ne plače?

Naišao sam na prekrasan tekst na rodinim stranicama (roda.hr), točnije najbolja od svih žena ga je pronašla i podijelila sa mnom. Tekst je malo je duži ali ga toplo preporučamo posebno onima koji imaju «friške» bebe ili će ih tek dobiti. Uživajte u tekstu.

Važnost "faze naručja"

Tijekom dvije i pol godine koliko sam živjela među Indijancima iz kamenog doba u džungli Južne Amerike (ne odjednom, već u pet zasebnih ekspedicija s puno vremena između svake od njih kako bi imala vremena za osvrt i razmišljanje), shvatila sam da naša ljudska priroda nije ono što su nas učili da je. Bebama iz Yequana plemena nije bilo potrebno tiho i mirno mjesto za spavanje, one bi blaženo zadrijemale kada god bi bile umorne, dok bi muškarci, žene ili djeca koji su ih nosili, plesali, trčali, hodali, vikali ili veslali kanue. Mala djeca su se igrala bez svađe i prepiranja i spremno i bez pogovora su slušala odrasle.

Ideja o kažnjavanju djeteta očigledno nikada nije pala na pamet ovim ljudima, niti je njihovo ponašanje davalo naznake bilo čega što bi se istinski moglo zvati popustljivost. Nijednom djetetu ne bi palo na pamet, niti u snu, uznemiravati, prekidati odrasle ili da ga odrasli moraju čekati. S napunjene četiri godine, djeca su više doprinosila radnoj snazi njihove obitelji nego što su ih koštali.

Bebe u naručju gotovo nikada nisu plakale i, zaprepašćujuće, nisu mlatarale ručicama ili njima udarale, izvijale leđa ili grčile ruke i stopala. Tiho bi sjedile u svojim nosiljkama ili spavale na nečijem boku – raspršujući tako mit da se bebe moraju grčiti kako bi "vježbale". Kada bi se uplašile tijekom prvih mjeseci puzanja i hodanja, bebe nisu ni od koga očekivale da im priđe već bi, umjesto toga, same prišle majci ili drugim skrbnicima kako bi potražile znakove sigurnosti potrebne za nastavak njihovih istraživanja. Bez nadgledanja odraslih, čak bi se i najmanji mališani rijetko ozlijedili.

Je li njihova "ljudska priroda" drugačija od naše? Neki ljudi, zapravo, zamišljaju da je. No postoji, naravno, samo jedna ljudska vrsta. Što mi možemo naučiti od plemena Yequana?

Naša urođena očekivanja

Najprije, trebali bi pokušati u potpunosti shvatiti formativnu moć onoga što ja nazivam fazom naručja. Ona počinje s rođenjem i završava s počecima puzanja, kada se dojenče svojom voljom može udaljiti i vratiti do skrbnikovog koljena. Ta faza se jednostavno sastoji od 24-satnog kontakta dojenčeta s odraslom osobom ili starijim djetetom.

U početku sam zamijetila da je to iskustvo naručja imalo impresivne učinke na zdravlje beba i da one nisu bile "problematične". Njihova tijela su bila meka i prilagođavala bi se bilo kojem položaju koje je bilo pogodno za one koji su ih nosili – neke osobe su čak nosile svoje bebe tako da bi ih držale za šaku, a bebe bi visile niz njihova leđa. Nije mi namjera preporučiti ovaj položaj nošenja, nego sama činjenica da je on moguć pokazuje opseg onoga što se bebi čini udobnim. Suprotno ovome je očajna neudobnost dojenčadi koja su pažljivo polegnuta u kolijevku ili kolica, nježno pokrivena i ostavljena dok im se ne ohladi želja za živim, toplim tijelom koje je, po prirodi, njihovo pravo mjesto – tijelo koje pripada nekome tko će "povjerovati" njihovom plaču i olakšati njihove potrebe širom otvorenih ruku.

Zbog čega dolazi do nekompetentnosti u našem društvu? Od djetinjstva pa nadalje, uče nas da ne vjerujemo našem instinktivnom znanju. Govore nam da roditelji i nastavnici znaju najbolje i da, kad se naši osjećaju ne slažu s njihovim idejama, mi smo ti koji griješe. Uvjetovani da ne vjerujemo vlastitim osjećajima, lako nas je uvjeriti da ne vjerujemo bebi čiji plač govori: "Ti bi me trebao/la držati! … Ja bih trebao/la biti uz tvoje tijelo! … Ne ostavljaj me!" Umjesto toga, mi prelazimo preko našeg prirodnog odgovora i slijedimo obrazac koji diktiraju "stručnjaci" za njegu djeteta. Gubitak vjere u našu urođenu stručnost ostavlja nas da se okrećemo od jedne knjige prema drugoj, kako svaki uzastopni modni hir propada.

Važno je shvatiti tko su pravi stručnjaci. Drugi po redu najveći stručnjak za njegu i odgoj djeteta je unutar nas, upravo onako kako se nalazi u svakom živom biću koje, po definiciji, mora znati kako skrbiti za svoje mlade. Najveći stručnjak od svih je, svakako, sama beba – programirana milijunima godina evolucije da signalizira svojoj vlastitoj vrsti, zvukom i djelom, kada je briga pogrešna. Evolucija je istančan proces koji usavršava naše urođeno ponašanje sa zadivljujućom preciznošću. Bebin signal, razumijevanje tog signala od njegovih ili njezinih skrbnika, nagon da se on poštuje – sve su to dijelovi karaktera naše vrste.

Uobraženi um se pokazao nespremnim pogoditi koji su to autentični zahtjevi ljudskih beba. Često se čuje pitanje: "Trebam li podignuti bebu kada ona plače? Ili bih, ipak, trebala pustiti bebu da se malo isplače? Ili bih trebala pustiti bebu da plače kako bi znala tko je glavni i kako ne bi postala "tiranin"?"

Nijedna se beba ne bi složila sa bilo kojom od ovih nametnutih tvrdnji. Bebe nam jednoglasno daju do znanja najjasnijim signalima da ih se uopće ne bi trebalo ispustiti iz naručja. Obzirom da se ova opcija ne zagovara u suvremenoj zapadnoj civilizaciji, odnos između roditelja i djeteta je ostao nepovoljan. U igri je kako naučiti bebu da spava sama u svom krevetiću, dok se uopće ne razmatra činjenica da li je zaista potrebno suprotstavljati se bebinom plaču. Iako je knjiga Obiteljski krevet, Tine Thevenin, ali i drugih pisaca napravila korak naprijed kako bi otvorila temu djece koja spavaju s roditeljima, još uvijek se nije progovorilo o važnom načelu: djelovati suprotno našoj ljudskoj prirodi, znači nepovratno gubiti na blagostanju.

Kad jednom shvatimo i prihvatimo načela poštivanja naših urođenih očekivanja, tada ćemo moći točno otkriti koja su to očekivanja – drugim riječima, na što nas je evolucija privikla da iskusimo.

Formativna uloga faze naručja

Kako sam otkrila da je faza naručja presudna za osobni razvoj? Prvo, vidjela sam opuštene i sretne ljude u šumama Južne Amerike kako svoju djecu vuku svuda uokolo i nikada ih ne ispuštaju iz ruku. Malo po malo, uspjela sam uvidjeti vezu između te jednostavne činjenice i kvalitete njihova života. Kasnije sam došla do određenih zaključaka o tome zašto je iznimno važno za početnu postnatalnu fazu razvoja biti u stalnom kontaktu sa svojim skrbnikom.

Čini se da osoba koja nosi bebu (obično je to majka u prvim mjesecima, a često i dijete u starosnoj dobi od četiri do 12 godina koje donosi bebu majci na podoj) postavlja kamen temeljac za kasnije iskustvo. Beba pasivno učestvuje u trčanju, hodanju, smijanju, radu i igri onoga tko ju nosi. Određene aktivnosti, ritam, modulacija jezika, raznovrsnost onoga što vidi, noć i dan, raspon temperatura, vlažnost i suhoća i zvuci života zajednice, tvore osnovu za aktivno učešće koje počinje sa šest do osam mjeseci starosti gmizanjem, puzanjem i, kasnije, hodanjem. Beba koja je sve ovo vrijeme provela ležeći u tihoj kolijevci ili gledajući u unutrašnjost kolica ili u nebo, propustit će većinu ovih vrlo važnih iskustava.

Važno je, također, da zbog djetetove potrebe za učešćem, skrbnici ne sjede i ne bulje u bebu, te da uporno ne postavljaju pitanja koja beba želi čuti, već da i sami vode aktivan život. Ponekad je nemoguće odoljeti nagonu da bebu obaspete poljupcima; ipak, beba koja je programirana da gleda kako živite svoj život pun poslova, bit će zbunjena i frustrirana kada budete provodili vrijeme gledajući je kako živi svoj život. Beba koja u potpunosti upija što je život na način na koji ga živite vi, bit će zbunjena ako od nje zatražite da upravlja njime.

Druga, vrlo važna funkcija faze naručja je, čini se, izmakla pažnji svih (uključujući i mene, sve do sredine 60-ih godina prošlog stoljeća). Radi se o tome da je bebama potrebno pružiti načine za pražnjenje njihove prekomjerne energije, sve dok one to nisu same sposobne učiniti. U mjesecima prije nego što se same mogu pokretati, bebe nagomilavaju energiju putem apsorpcije hrane i sunčeve svjetlosti. Bebi je, stoga, potreban konstantan dodir s energetskim poljem aktivne osobe, koja može isprazniti neupotrijebljeni višak za njih oboje. Ovo objašnjava zašto su bebe Yequana plemena bile tako čudno opuštene – zašto nisu bile napete, nisu udarale, izvijale se ili savijale kako bi se oslobodile neudobne nakupljene energije.

Kako bi se pružio optimalan osjećaj boravka u naručju, mi sami moramo učinkovito isprazniti našu vlastitu energiju. Vrlo brzo ćete smiriti uznemirenu bebu trčeći uokolo ili skačući s bebom u naručju ili plešući ili radeći bilo što, što eliminira višak vaše energije. Majka ili otac koji iznenada moraju izaći van kako bi nešto obavili, ne bi smjeli reći: "Evo, ti pridrži bebu. Ja idem skoknuti do trgovine." Onaj koji trči u trgovinu može dijete povesti sa sobom. Što više akcije, to bolje!

Bebe i odrasli iskuse napetost kada dođe do zastoja u cirkulaciji energije u njihovim mišićima. Beba koja bjesni zbog neispražnjene energije, traži akciju: skakanje i trčanje u dnevnom boravku ili ljuljanje. Bebino energetsko polje će odmah iskoristiti ispražnjeno energetsko polje odrasle osobe. Bebe nisu krhka stvorenja kojima moramo rukovati u rukavicama. Zapravo, beba koju se tretira krhkom u ovom razdoblju formiranja, može se uvjeriti da je stvarno krhka.

Kao roditelji, možete spremno postići majstorstvo koje dolazi s razumijevanjem protoka energije. U tom procesu ćete otkriti puno načina kako pomoći bebi da zadrži opušteni mišićni tonus pradjedovskog blagostanja i osigurati nešto od mira i udobnosti koje je potrebno da bi se dojenče u svijetu osjećalo kao kod kuće.

Autorica: Jean Liedloff
Uz dozvolu: The Liedloff Continuum Network
Prevela: JasminaF

Kako izbjeći kritiku drugih?

Kritiku lako možemo izbjeći samo ako ništa ne radimo, ne govorimo i ne postojimo.

Aristotel

Zen priča

Volim s vremena na vrijeme posuditi koju knjigu o zen pričama. Kratke, zanimljive, provokativne zen priče potiču na promišljanje. Jednu priču sam izdvojio.

Zen priča: Istinska sreća, iz knjige Isprazni svoju šalicu, naklada Nova arka

Jedan bogataš zamoli Sengaia da napiše nešto za trajnu sreću njegove porodice, a što bi moglo da se prenosi kao dragocjenost iz generacije u generaciju.
Sengai uze veliki komad papira i napisa:

Otac umire, sin umire, unuk umire.

Bogataš se razljuti.

-Zamolio sam te da napišeš nešto za sreću moje porodice! Zašto se na ovaj način šališ sa mnom?

-Nisam imao namjeru da se šalim, objasni Sengai -Kada bi prije tebe tvoj sin umro, to bi te vrlo ojadilo. Kada bi tvoj unuk nestao prije tvog sina, obojici bi vam prepuklo srce. Ako tvoja porodica, generacija za generacijom, umire redom koji sam ja označio, to će biti prirodan ljudski tok. Ja to zovem istinskom srećom.

Smrt je prirodan proces, ali mi, kulturni zapadnjaci, od smrti smo napravili veliku famu. Kakav god život vodili sebe shvaćamo preozbiljno. Pridajemo si vraški veliku važnost. Dobro je otići na sprovod s vremena na vrijeme. Tek tad nam sine svjesnost o prolaznosti ljudskog života. Ljudi danas znaju teoriju kako se zemlja vrti oko sunca, ali u praksi cijeli svijet se vrti oko nas samih. Toliko smo najvažniji na svijetu (bili dobri ili loši prema sebi, sretni ili nesretni- nevažno) i odvojeni od svega ostalog.

Iako vjerujem kako naš život na zemlji nije niti početak niti kraj našeg putovanja, nelagoda me obuzima kad čitam: otac umire, sin umire… Ma to ne može biti istina, moj ljudski oblik živjet će vječno.

Bebin odabir igračaka za kupanje

Kad sam punio kadu za kupanje bebač je otpuzao u sobu. Za koji tren vratio se zajedno s velikom loptom na napuhavanje, one za kojima trčimo na plaži kada zapuše vjetar. Dogurao je loptu do kade, primio je u ruke i ustao. Zamalo je uspio u prvom pokušaju ubaciti ju u kadu. Kada mu niti drugi put nije pošlo za rukom ubaciti ogromnu loptu u kadu malo se naljutio. Treći put, uz malu pomoć, lopta se našla u kadi. Što se to bebačima mota po glavi? Kako oni razmišljaju i shvaćaju svijet oko sebe? Od kud mu samo ideja da ode po tu loptu? Šteta što se ne mogu sjetiti kako je to biti beba.

No jedno je sigurno. Djeca, bebe, su ploče na kojima je nešto zapisano. Mi, roditelji, rodbina, prijatelji, okolina utječemo na ono što je zapisano na ploči. Neke retke brišemo, neke potiskujemo, mnoge dodajemo. Zanimljivo je na kraju kako puno toga ovisi u kojem se okruženju rodiš. Jer ovisno kako ljudi oko tebe opisuju svijet ti ga takvim prihvaćaš. Jednom, kad prihvatiš takav opis svijeta nastavljaš ga tumačiti sebi i drugima.

Što je zapisano na tvojoj ploči? Jel' je to ono što ti zaista želiš i vjeruješ ili je samo privid nastao utjecajem papagajskog ponavljanja okoline? Ako ti se ne sviđa, na tebi je da ga promijeniš. Ne zavaravaj se, to isključivo ovisi samo o tebi.

Mali korak za čovjeka ali velik za čovječanstvo

Prvi samostalni korak bebonja je napravio prije par dana, točnije u ponedjeljak. Držao se za stolicu i poželio otići do susjednog ormarića. Bez držanja napravio je korak i spretnošću malog majmuna primio se za ormarić. I žena i ja vikali smo i slavili kao da smo osvojili jack-pot od 50 milijuna kuna. Istini za pravo, nisam siguran da bi iz prve točno napisao taj iznos sa svim nulama.

Današnji događaj bio je nadogradnja. Next level. Sve se zbilo u trenu. Bebač je stajao i krenuo prema svojoj fotelji. Pješke. Tata, podlac, dakle ja, odmaknuo sam fotelju za njegov korak. On je ponovo zakoračio. Klimao se kao na brodu ali je ostao na nogama. I tako par puta. Bio sam preuzbuđen /presretan što svjedočim tom događaju tako da na kraju niti ne znam koliko je točno koraka napravio. Ali, zar je to i važno?

PS Baš me zanima s koliko mjeseci je prohodao Usain Bolt i da li je puzao.
Pokušat ću pronaći njegov e-mail i to ga upitati.

Beba, ne plači

Svi više-manje volimo bebe, ali sigurno nitko ne voli čuti bebin plač. Zato, nije rijetkost čuti odraslog čovjeka kako govori: Ne plači, prestani plakati i slične «umirujuće riječi». Što time bebi poručujemo?

Plakanje je vrsta komunikacije kojim beba govori, tuži se, izražava negodovanje ili raspoloženje. Ako govorimo Ne plači, mi jednostavno bebi poručujemo DAJ ŠUTI, NE ŽELIM DA ISKAZUJEŠ SVOJE MIŠLJENJE, NE KOMUNICIRAJ! Zar ne bi htjeli imati kvalitetan odnos sa vlastitim djetetom. Mnogi roditelji kasnije se žale, kada klinci odrastaju, kako s djecom imaju lošu komunikaciju. Tko je tome kriv? Ovisi koga pitaš. Roditelji će optužiti djecu, djeca će samo slegnuti ramenima i nastaviti se igrati a ja ću napisati: roditelji su krivi. Mi roditelji, dajemo djeci krive primjere od malena. Fraza «Ne plaći» je samo jedna mala kap u našoj komunikaciji s njima. Idemo je radije zamijeniti s nekim drugim fazama kao što su: Što je? Jesi gladna? Jesi žedna? Nešto te boli? Hoćeš nešto uzeti? Samo se isplači...

Kad moj mališan padne i udari se u velikoj većini slučajeva samo se digne i nastavi dalje. Nekada, ako se radi o većem udarcu napravi tužni izraz lica spreman za plač. Suznim očima potraži mamu ili mene. Jedno od nas dvoje dođe do njega i smireno mu objasni što se dogodilo: Gle, popiknuo si se na lokomotivu (igračka) izgubio ravnotežu i udario o rub stola. Kako mu objašnjavamo prstom pokazujemo na stvari gdje se što odigralo u želji što boljeg rekonstruiranja događaja. Zatim on nešto govori nama, mumlja riječi i pokazuje prstom gdje se lupio i ide dalje. Bravo, evo uspješne komunikacije.

Naravno da se ničega ne treba držati kao pijan plota. S veseljem u srcu se prisjećam kada su riječi: «Beba, na plaći» bile prava rapsodija za uši moje nećakinje i moje malenkosti.

Bio je to veliki dan. Brat me zvao iz bolnice. Žena mu je rađala. Uzbuđen, spremio sam se za tren i zaputio prema bolnici. Sa sobom sam uzeo stvari kao da idem na izlet: vodu, sok, sendviče, grickalice, stripove i dvije knjige. Nikad ne znaš što će ti trebati. Brat i ja, prenervozni da bi otpili gutljaj vode a kamoli pogledali koji strip, pričali smo besmislice kad je sestra izašla iz jednih vrata i pozvala lift. U naručju je nosila bebu- novorođenče. Beba je plakala. Jadna, dozivala je majku. Brat i ja smo pogledali u smjeru bebe i ostali sjediti na klupi. Kad je sestra spomenula pravo prezime brat je istog trena poskočio i poput munje našao se pored njih: Pogledao je malenu i nježnim glasom punog sigurnosti rekao: «Beba, ne plaći.» Taj tren je bio zaista čaroban. Filmski. Brat je govorio univerzalnim jezikom. Riječi nisu bile samo riječi nego se osjećala cijela planina osjećaja i pažnje iza njih. I mene je utješio tim riječima. Beba je prestala plakati. Kao da se osmjehnula svojim prekrasnim usnama. Žabica jedna, prepoznala je tatin glas. Sestra je čestitala na očinstvu i odnijela bebu. Brat i ja smo ostali sami i uzbuđenim glasom i drhtavim koljenima jedan drugom prepričavali čarobni događaj koji je trajao svega par sekundi ali se nama činio kao vječnost.

PS Malena je imala zaista prekrasan osmjeh i prekrasna usna. I brat i ja smo to naknadno komentirali. Ono što nismo spominjali je njeno smežurano, naborano čelo. Bilo me tako strah da nešto nije u redu tako da sam pogled usmjerio na njen prekrasan osmjeh. Nakon poroda djeca znaju biti malo naborana, zgužvana, ali to prođe. Evo, moje skoro 10-godišnje nećakinje, lijepa i pametna ko' niti jedna druga. Tko bi rekao da je jednom imala naborano čelo? Naravno, ostao joj je najljepši osmjeh.

Besplatno predavanje na temu rađanja

Udruga Roda organizira besplatno predavanje na temu Preporod rađanja: Može li naše društvo preživjeti rađanje bez hormona ljubavi? Predavanje će održati dr. Michel Odent u Europskom domu, Jurišićeva 1/1, Zagreb, u četvrtak 21. siječnja 2010., s početkom u 18 sati.

Ulaz je besplatan. Osiguran je prijevod predavanja s engleskog na hrvatski jezik.

Pročitajte malo više o čemu se radi. Možda vas zainteresira i odvojite vrijeme za odlazak na predavanje.

Rađanje kakvo je žensko tijelo poznavalo tisućama godina, svojevrsna je vrsta koja izumire. Nekad neometano, u poznatom okruženju i uz podršku voljenih osoba, uz puno povjerenje u žensko tijelo i poštivanje fiziologije. U novije vrijeme odvija se u strogo kontroliranim uvjetima, u neudobnom okruženju, uz nepoznato medicinsko osoblje i tehnološki nadzor. Rutinski postupci, intervencije i medikamenti u mnogim su rodilištima svakodnevica. Njima se pokušava nadomjestiti ono čega u ženskom tijelu tijekom prirodnog, neometanog porođaja ima u obilju, a to je oksitocin, hormon ljubavi. Drevni proces rađanja tako je pretvoren u industrijski proces.

Kakva je naša budućnost ako na svijet dolazimo, ali i rađamo bez hormona ljubavi koji u bolničkim uvjetima nedostaje?

Na ovo filozofsko, etičko, ali i medicinsko pitanje teško je dobiti jedinstven odgovor, stoga Udruga RODA poziva sve zainteresirane za ovu temu na javno predavanje koje će održati svjetski poznati francuski porodničar dr. Michel Odent, dugogodišnji voditelj rodilišta u Pithiviersu (Francuska), osnivač baze podataka Primal Health Research, autor 12 knjiga o porođaju od kojih su neke prevedene na hrvatski jezik (Peporod rađanja i Ljubav očima znanosti).

Iako je dr. Odent svojim vizionarskim i u nekoj mjeri revolucionarnim spoznajama o porođaju 70-ih godina prošlog stoljeća zaprepastio tadašnju opstetričarsku elitu, danas je njegov rad prepoznat i cijenjen diljem svijeta.

Igre za bebe- bankomat - sam svoj majstor

Mali voli ići na bankomat. Vidio je nas kako guramo karticu u bankomat, tipkamo po njemu i onda nam bankomat daje novce, karticu i papirić. Kad smo kod bankomata daje nam znak da želi karticu. Zna momak da kartica otvara razna vrata. Ne budi lijeni dali smo si 6 minuta posla i napravili bankomat. Njegov vlastiti. Pronašli smo jednu kutiju za cipele i napravili na njoj 3 otvora.


Jednu stranicu kutije smo strgali i ona je predviđena kao dno bankomata, gdje izlaze ubačene stvari. Plastična posuda u koju zapakiravaju povrće poslužila nam je kao posuda za prihvat ubačenih stvari. Dvije od tri rupe su prvotno bile protočne (staviš u rupu i kartica propadne), dok je jedna rupa bila zamišljena da se u nju kartica stavi i izvadi (konstrukcija je bila prelomljiva, tako da smo pri rekonstrukciji bankomata izbacili tu opciju).


Bankomat smo oblijepili sa zadnje strane debelim selotejpom na kuhinjska vrata. Također smo, radi sigurnosti bankomata, provukli špagu na vrhu kutije i objesili je na kvaku. Za kartice smo predvidjeli stare kartice koje nemaju više nikakve vrijednosti. Malom se dopada. Dođe, i gura kartice u rupe. Možda bi jedino trebalo malo povećati otvore. Ili napraviti za svaku rupu drukčiji otvor, no to ćemo napraviti pri sljedećoj rekonstrukciji.

Vezano za temu bankomata, evo jednog bisera od klinca dragog prijatelja. Mali ima 4 godine i malog bracu od 6 mjeseci.

«Tata, zašto ti ideš na posao?»
«Zato da zaradim novce.»
«A zašto to ne bi mogao raditi kao i mama?»
Tata ga pogleda u čudu. Žena mu je na porodiljinom. «A kako to mama radi?» pita zainteresirano.
«Jednostavno, ode na bankomat!»

Uskrsnuće; Lav Nikolajević Tolstoj

Ovo je početak romana napisanog prije 110 godina. Gospodin Tolstoj, svaka vam čast, pravi ste Lav.

Ma koliko nastojali ljudi, kad ih se nekoliko stotina tisuća skupi na jednom, nevelikom mjestu, da iznakaze tu zemlju na kojoj se stišću; ma kako sabijali kamenje u zemlju da ne bi ništa raslo na njoj; ma kako plijevili svaku travku što probije; ma kako dimili kamenim ugljenom i petrolejem; ma kako obrezivali drveće i ma kako istjerivali sve životinje i ptice – proljeće je bilo proljeće čak i u gradu. Sunce je grijalo, trava oživljavala i rasla i zelenjela se svuda gdje je god nisu sastrugali, ne samo na tratinama po ulicama nego i između kamenih ploča, a breze, topole, krkavine, širile su svoje ljepljivo i mirisavo lišće, lipe napinjale pupoljke da pucaju; čavke, vrapci i golubovi na proljetni su način gradili već gnijezda, a uza zidove zujale muhe ogrijane suncem. Vesele su bile i biljke, i ptice, i kukci, i djeca. Ali ljudi – veliki, odrasli ljudi – nisu prestajali da varaju i muče sami sebe i jedan drugoga. Ljudi su držali da nije sveto i važno to proljetno jutro, ni ta krasota svijeta božjega stvorena za dobro svim bićima – krasota koja pozivlje za mir, slogu i ljubav – nego je sveto i važno ono što su izmislili oni sami da bi vladali jedan nad drugima.

Mali kuhar

Bebonja se probudio u 8h ujutro. Žena ga je donijela u kuhinju a ja sam taman čistio povrće za juhu. Kako sam čistio povrće i rezao ga na komadiće objašnjavao sam mu što i zašto to radim. Kad je sve bilo nasjeckano zapalio sam jedan ring (što je bebonjić popratio sa izrazom čuđenja «Uuuuuu» i obaveznim kažiprstom u smjeru vatre), i počeo dinstati luk na maslinovom ulju. Uskoro sam ubacio narezano povrće u lonac. Bebonja je sve to budno promatrao i grickao mrkvicu koju je prethodno dobio. Ubrzo je imao kuhaču kojom je miješao povrće. I onda, mali kuhar, kad je dobrano izcuclao zadnji komadić mrkvice, izvadi je iz usta i baci u lonac. Baš smo mu se nasmijali od srca. Nije bedast, vidio je da se radi ručak pa je poželio dati doprinos. Za tren sam mu narezao još par kockica mrkve. Sve ih je uredno bacio u lonac osim zadnjeg komada, taj je završio u njegovim ustima. Ne što je samo lijep na tatu nego i pametan!

Oprez- Bebač radi što bebač vidi!

Više puta sam se brijao pred budnim okom bebača. Koji put bi ga držao u rukama a drugim zgodama on bi se igrao u kupaoni i povremeno gledao što radim. Na kraju svakog brijanja odvojio bi britvicu od drške za brijanje i dao mu dršku, nek se dijete igra. Jednom nisam mogao pronaći dršku tjedan dana, tako da sam se brijao držeći britvicu u ruci.

Danas, kad smo ga išli kupati, u kadi je imao moju dršku za brijanje bez britvice a na kadi je pronašao jednokratnu britvicu od žene. Igrao se s njima i onda me počeo brijati. I to isključivo s britvicom od žene, ne s mojom drškom za britvicu. Mali je skužio razliku - da je za brijanje potrebna britvica. Uživao je povlačeći poteze britvicom po mojem licu. Srećom na britvici je bila postavljena zaštitna plastika tako da sam bio osiguran od nezgode.

Zgodno je vidjeti kako mali vrabac upija sve oko sebe i kopira to što vidi. Zato oprez! Osvijestiti svoje ponašanje. Postanite svjesni navika koje svakodnevno upražnjavate. Ako vam se nešto ne sviđa – promijenite to. Zašto? Budno oko vašeg djeteta neprestano promatra i ono što vidi to i ponavlja. Vi postavljate standarde ispravnog načina življenja.

Bacanje smeća

Kad se moj tata spremao odseliti od roditelja, brata i sestre zafrkavao ih je: Sad kad ja odem, tko će vam bacati smeće? Tata je bio zafrkant i muljator, tako da je svoju jedinu dužnost u kući, normalno, dizao u nebesa.

Jučer, naš dječak od godinu i par dana, pokupio je žuti post-it koji se našao na podu, odpuzao do kante smeća, podignuo se na noge i bacio post-it direktno u smeće. Žena i ja smo ga samo gledali. On je gledao u smeće. Za probu, pozvao sam ga i zamolio da baci maramicu u smeće. Primio je maramicu i spretno je bacio u smeće. Ozarena lica pokušao sam ponoviti pokus. Na podu sam našao kockicu starog kruha (na našem podu se mogu pronaći zaista zanimljive stvari) Dao sam mu kockicu kruha uz zamolbu da je baci u smeće. Pinceta hvatom primio je kruh, pogledao u njega i … pojeo ga. Tu mu nisam imao što prigovoriti jer je taj potez naučio od mene. Tek kad je otišao u drugu sobu izvadili smo post-it iz smeća. Nisam ni znao da ga imamo doma, valjda ga je izvukao iz neke ladice.

Danas smo par puta testirali da nešto baci u smeće i svaki put je s odličnim izvršio zadatak. Samo smo mu morali objasniti da ne vadi ono što baci u kantu. Nadam se da je shvatio. Ajde, evo, nakon nešto više od godine truda ima i neke koristi od mališana. Ako ništa drugo, imamo novu osobu zaduženu za bacanje smeća.

Zna roditelj što je najbolje za njegovo dijete ili?

Dječak od kojih 4-5 godina penjao se na umjetnom zidu za penjanje namijenjenom djeci. Dječak se penjao spretno i polako. Približio se vrhu stijene, kojih 2 metra iznad debele sigurnosne strunjače. Bilo je užitak gledati malog čovjeka kako se penje. Polako i sigurno. Prije nego bi potražio sljedeći oslonac učvrstio bi svoju poziciju na izbočinama za penjanje s obje noge i obje ruke. Zatim bi promotrio situaciju i onda krenuo rukom ili nogom u potragu za novim uporištem. Bravo, kao pravi alpinista. Prije nego je osvojio vrhunac planine do njega dojuri usplahirena majka. «Joj, pazi past ćeš!» (divne riječi potpore) «Joj gdje se to penješ! Polako, polako! Razbit ćeš glavu!», povišenim glasom s kaputom i sladoledom u ruci dojurila je do njega majka. Primila ga je, da ga pridrži da ne padne, iako je on bio sasvim stabilan i nije imao tendenciju za past. Kako je majka došla do njega, dječak se opustio i više nije mario za ravnotežu, nije koristio sigurnosna uporišta. Od sigurnog alpinista pretvorio se u bebu. Nemoćnu da stoji na svojim nogama. Nije se ni sam spustio. Majka mu je «pomogla».

Bravo gospođo majko. Uvijek je divno uputiti djetetu riječi pohvale «past ćeš, razbit ćeš se…». Te često korištene riječi uvijek su poticajne i pozitivno orijentirane. Neka ste vi preuzeli stvar u svoje ruke i «spasili» momka. Zašto bi dijete razvijalo koordinaciju i stjecalo sigurnost u sebe kada ste vi tu pokraj njega, spremni mu pomoći.

Kažu, «Zna roditelj što je najbolje za njegovo dijete!» - Žalosno je to što je istina sasvim drugačija. Najbolja stvar za dijete uglavnom nema veze sa stvarnim potrebama djeteta, nego je ona odraz zadovoljavanja potreba roditelja koji u dobroj namjeri reagiraju sasvim pogrešno.

Knjiga: Čudesni iscjelitelj; autor: Adam

Zgodna knjiga. Priča 16. godišnjeg momka koji ima neuobičajene sposobnosti za nas, bijele ljude. Dečko ima razvijenu sposobnost liječenja drugih putem misli. Sam kaže kako svi imamo tu sposobnost samo što je nekome više razvijena nekome manje. U budućnosti, kaže momak, sposobnost iscjeljivanja mislima biti će normalna.

Skeptike i nevjerne Tome podsjećam kako su ljudi odvijeka stvari koje nisu mogli razumjeti/pojmiti smatrali nemogućima- zemlja nije oduvijek bila okrugla, avioni i podmornice su bili prava besmislica, svi su se smijali prvim automobilima i govorili kako nema šanse da zažive…. Knjiga je tečna, lijepo pisana, zanimljiva… Evo par citata iz knjige. Možda vas ponukaju da je pročitate.

Vjerovanja i običaji zapadne kulture kojoj sam dodijeljen ne pozdravljaju neuobičajene stvari dobrodošlicom. Ona navodno slavi individualnost, iako zapravo prihvaća istost. To je kultura koja voli da svi čine iste stvari, da svi budu slični. Različitost se promatra kao nešto čudno. U najboljem slučaju, tolerira se. Cijeni se ono što možemo procesuirati s naših pet čula, i ništa izvan toga. U zapadnoj kulturi, stvarnost mora biti mjerljiva.

Svaka osoba rađa se s darovima. Sam je život najdragocjeniji od njih.

Ljudi ne vole promjene. U mnogim aspektima života prisutan je otpor promjenama. Mnogi ljudi bili su šokirani kad je prvi put a izložena mogućnost da je svijet okrugao, a ne ravan. Većina ljudi odlučno je odbacivala taj koncept.

Prije nekoliko stotina godina puštanje krvi pacijentima bilo je uobičajena liječnička praksa, koja se često smatrala i nužnom procedurom. Svakog tko bi u to vrijeme predložio nešto drugo gledali su s nepovjerenjem. U današnje vrijeme, liječnici rak tretiraju kirurškim zahvatima, radijacijom i toksičnim lijekovima. U budućnosti, mnogi od tih oblika i procedura biti će odbačeni.

Stav je moćno oruđe u procesu iscjeljivanja i od temeljne je važnosti za ozdravljenje tijela. Osoba mora znati kako pokazati zahvalnost drugima i kako osjećati zahvalnost na dobrim stvarima u životu. Ako se zadržavamo na lošim stvarima u životu, nećemo moći cijeniti one dobre.

Sve je međusobno povezano, pa jedna promjena utječe na sve ostalo.

Ritual kupanja bebe

Prije večernjeg spavanja obavezno kupamo bebonju. Ritual je sljedeći. Operemo kadu (odvod od vešmašine ide u kadu, a veš, hvala bogu peremo svakodnevno). Bebač čuje zvuk tuša i dopuže do kade. Digne se na prste i promatra pranje. Kad je kada oprana pustimo vodu i zatvorimo odvod.

Bebač tad odlazi do police uz kadu i uzima igračke. Po svom odabiru neke igračke baca na pod a neke u kadu. Kad je odabrao sve igračke skidamo ga. Inače ne voli oblačenje/skidanje ali kad je kupanje u igri ima posebno razumijevanje. Ne zucne ni riječ. Pred kraj skidanja diže nogu u želji da zakorači u kadu. Prije ulaska u kadu uvijek izbaci iz sebe uzvike ushićenja.

U kadi se igra s igračkama, brčka vodu, stoji, puže… Uvijek je netko od nas pored njega s rukama spremnim spriječiti pad. Kad se izdivlja i iskače sam pruža ruke da želi van i kupanje je gotovo.

Prije smo znali imati problema s izlascima iz kade. Bebač je uvijek želio ostati još malo. Jednom smo ga odlučili ostaviti u kadi dok sam ne poželi izaći. Kad je shvatio da mu je dosta, dupe mu je bilo promrzlo. Poslije tog događaja je postao umjeren.

Bedasta spoznaja- bedasto pitanje

Jučer sam kupao bebača. Sapunam ga po cijelom tijelu i skužim kako sam u cijelom životu dotaknuo dva pimpača- njegovog i svog. Iz sveg glasa zaderem se, da me čuje moja draga u kuhinji:

«Ej, tek sad mi je sinulo da sam u cijelom životu jedino dotaknuo pimpača od bebonje i svog vlastitog. A ti?»

Prošla je čudna tišina a onda sam prasnuo u smijeh. Skužio sam neumjesnost pitanja.

«Povlačim pitanje. Ne moraš odgovoriti!», vikao sam smijući se sam sebi. Čovjeku zbilja razne bedastoće padaju na pamet.

Zanimanje: Roditelj; 1. godina iskustva

Prošla je jedna godina od kad se rodio bebač. Dok razmišljam o prošlosti vrijeme dijelim na ono prije bebe i ovo s bebom. Prvih 6 mjeseci je brzo proletjelo. Drugih 6 mjeseci jedva. Kao da je vrijeme stalo. Razlog usporavanja vremena zadnjih 6 mjeseci leži u činjenici da sam ja ostao na rodiljnom. Bilo je sve super. Dakako i naporno. Ali nikako da vrijeme prođe. Sad mi je nekako lakše kad smo prešli tu brojku jedan i kad napokon imamo godinu dana. Pa, kakav je to čovjek koji ima nula godina?

Koji bi savjet pružio roditeljima za prvih 365 dana? Kako olakšati roditeljstvo?

Za odgovor na ovo pitanje morat ću posvetiti više vremena ali za sad ću izdvojiti samo jedno: Mladi roditelji, koristite nosiljke za djecu! Izaberite sling, maramu ili nešto treće. Odaberite nešto što će vam biti najpraktičnije. Pri odabiru samo pazite da dok nosite bebe- bebi ne vise noge (opterećenje je samo između nogu) nego su noge širom razmaknute (opterećenje je pravilno raspoređeno na noge iznad koljena i guzicu). Nošenje djece donosi višestruke koristi i prednosti i za dijete i za roditelje. To je prava win-win situacija! (ali nije win-win-win jerbo okolina zna biti inertna ili zatvorena prema promjenama, tj. jako sumnjičava prema novim stvarima bilo da se radi o odgoju ili nečem drugom)

Dok ne smognem više vremena i napišem još koju riječ o tome pronađite koji post na tu temu, proguglajte ili mi vjerujte na riječ!

Sve najbolje u 2010.!

Torta od batata

Dok se u Svijetu čekala Nova godina, mi smo čekali rođendan od bebonje. U krevetu, uz batmena na tv, dočekali smo njegov prvi rođendan. Ženu sam probudio da izmijenimo poljupce i zaželimo beboslavu dobre želje. Za proslavu smo napravili razne oblizeke a vrhunac je bila torta od batata. Kako mi je bedasto da za njegov ročkas budemo samo mi stariji, pozvali smo i njegovu prijateljicu Luciju. Zgodno su se igrali zajedno, a vrhunac je bio kad je Lucija napravila prve samostalne korake u životu, pažnje usmjerene na rođendansku tortu. A vezano za torte…

Danas smo bili kod moje mame. I ona je napravila tortu. Pravu tortu. Čitaj energetsku bombu. Kad smo sjeli za stol, pripremajući se otpuhati plamen s jedne svjećice bebonja je zgrabio prvi kolač na koji je naišao i zgrabio ga u usta. Svi su se smijali tome. Mali je bio gladan. Umjesto torte i kolača dali smo mu da pojede nešto konkretnije. Zezali su nas- «Kaj gnjavite dijete, dajte mu torte, rođendan mu je!» Zanimljivo je što je prije nepunih sat vremena od tog događaja moj najdraži nećak bio išpotan što nije htio jesti ručak do kraja ali se bacio na slatkiše.