Dobar ko´ kruh

Danas sam bio u pekari s malim. On, kao i obično, veselo visi u slingu i gleda svijet oko sebe. Dođem na red i prodavačica me upita:

Prodavačica: Joj kako je mali slatki, baš je dobar.

Ja: Je. Dobar je ko kruh (to je bilo prigodno, bili smo u pekari)

Mali: ehhh ehehhh (pokazujući prstom prema satu)

Prodavačica: E vidi ga sad. Čim smo ga pohvalili on počeo divljati.

Eh, ljudska gluposti, kako li si velika?! Davno sam pročitao kako ljudi velikom većinom dok pričaju samo blebeču, što znači govore stvari samo da bi nešto govorili. Bez promišljanja, bez imalo prosuđivanja. Koriste steknuta uvjerenja bez pokrića iz kojih izvlače rečenice kao mađioničar zeca iz rukava.

Što znači dobro dijete? Dobra beba je uvijek mirna? Tiha? Pokorno sluša sve što joj kažeš? Svako njeno aktivnije ponašanje okarakterizira se kao nepodopština i zločestoća. Dijete koje baca stvari iz sjedalice na pod ne radi to iz zlobe nego radi proučavanja fenomena kojem su ljudi dali naziv- gravitacija.

Moj mali je u pekari vidio neki predmet vrijedan pažnje i ukazao na njega. Zaokupio mu je pozornost. Nije se derao, cvilio nego samo ukazivao na nešto. I odmah ga se okarakterizira kao nemirno dijete. Koja glupost! Da razjasnimo, boli mene đon što neki prodavač misli o mojem djetetu. Gdje bi došao da se zamaram mišljenjima prolaznika? Samo´, smeta me plitki način razmišljanja, koji nažalost prevladava ovdje.