Luđakinja i još jedna bakica (nije s placa)

Baš se maloprije vratili iz šetnje. Otpratili smo mamu alias ženu na posao i nastavili se malo šetat po gradu. Hodamo tako u miru i vidim neku ženu koja nam ide u susret. Nekako čudno govori, nisam siguran jel razgovara na telefon ili samo brblja nešto u bradu. Kulturno i ponizno spustim dole glavu i nastavim hodati gledajući par metra ispred sebe. Baba je ponavljala neke riječi kao mantru i nisam mogao da ne pogledam prema njoj. Tad sam shvatio da ne razgovara na telefon nego se nama (bebonji i meni) obraća.

Ja: Molim? Što ste rekli?
Prolaznica: Kako vas nije sram. Kako vas nije sram. Vi još uvijek To nosite. Vi to još uvijeek nosite. Kako vas nije sram. Kako vas nije sram.

Ja zbunjen gledam kako prolazi pored nas, u hodu okreće glavu prema nama i nastavlja ponavljati iste riječi. Nije mi bilo ugodno. Osjetio sam strašan zadah ludila.

Idem tako dalje s mislima kako možeš imati problema ako ne živiš unutar općeprihvaćenih normi/predrasuda. Naime, upoznat sam kako ljudi u manjim sredinama koji bi nosili djecu u nosiljkama (marama, sling, mei tai) imaju problema s roditeljima, okolinom. I moji gradski roditelji bili su u čudu, ne znajući što bi rekli. Majka je svako malo je govorila: «Zar ne bi bilo bolje njemu da se ispruži. Zar ga ne stiskaš ovako? Dobro neće te nitko zapaliti ili razapeti na križ kao što se radilo u povijesti za druge stvari, ali činjenica je da većina ljudi ima poteškoća u prihvaćanju novih stvari i da su zatvoreni unutar jednog umjetnog svijeta čije norme slijepo slijede, teško se otvarajući novim pogledima. Idem tako dalje zabavljen razmišljanjem kad me prene glas jedne bakice.

Bakica: Mladi tata, stavite djetetu kapu na glavu.

Kaže baka i ode, sretna i zadovoljna što je «pomogla» mladom tati nesebičnim savjetom. A što da joj sad kažem. Ne da mi se raspravljati s cijelim svijetom. Nemam potrebu objašnjavati se nikome. Samo je pogledam i osmjehnem se. Osmjeh ne košta ništa i dobra je investicija za ugodan dan.