Roditelji najbolje poznaju svoju djecu

Danas je mali pao s kreveta. Nije neka visina, 25-30 cm. Nije bilo ugodno. Imamo tvrdi pod.

Probudio sam se, tj. probudio me mališa štipanjem za nos (dio noći spava sam u kinderbetu a dio noći s nama). Nakon jutarnje dobrodošlice odlučio sam se dignuti iz kreveta. Piceka (bebonju) sam stavio na sredinu kreveta i dodao mu kućnu antenu (omiljena igračka uz usisivač). Krenuo sam postaviti puzzle na sredinu sobe da mu ne bude zima kad sjedi na podu. Okrenuo sam mu leđa na tri sekunde. Dovoljno za bum-tres-paf i evo mog malog na podu. Odmah sam ga uzeo u naručje i smirio kroz minutu. Srećom, nije se jako natuko.

Sad, svi mogu biti pametni i reći: «Dijete se ne ostavlja bez nadzora, Treba ovo, treba ono…» To je istina. Ali ja sam roditelj. Ja najbolje poznajem svog bebonju (dobro drugi sam na svijetu. Najbolja od svih žena ipak je nedodirljiva u poznavanju našeg potomka. No, nije loše biti drugi u svijetu) Zadnjih mjesec dana ritual nam je skoro isti. Probudi me štipajući za nos ili skakajući po meni. Ja se dignem, stavim ga na pod ili ga ostavim na krevetu. Odmah dobije svoju antenu (ištekam je iz televizora i struje) za ranojutarnju igru i igra se s njom kojih 10 minuta. Ne mrda nikuda. Pažnja mu je na anteni. Tako sam bio siguran da se mali neće niti danas mrdati. Pa tko poznaje bolje moje dijete osim mene samoga (dobro, ženu ne računam)? Znam ja njega! Pih, u koju zamku sam uletio.

Kako je prolazio dan razmišljao sam o tome što se ujutro dogodilo. Nakon nekog vremena zaključio sam koju sam pogrešku napravio. Zaboravio sam na vrijeme. Je roditelj najbolje poznaje svoje dijete, ali treba uzeti u obzir da se dijete svakog dana razvija, napreduje, uči, mijenja… Ljudi, a pogotovo djeca, kada idu na spavanje nisu ista kao što su bila ujutro. Imaju dan više iskustva, nove spoznaje.

Ljudi vole upasti u zamke poznavanja osoba. Ne mora to biti poznavanje djeteta, nego poznavanje supruga, prijatelja, roditelja, braće i sestara. Upoznavši jednom osobu uz osobu vežemo mišljenje i sud kakva je. No taj sud ne revidiramo svako malo. Tako da i kad se osoba očito promijenila mi se u čudu čudimo novom obrazcu ponašanja i govorimo «Ali to nisi ti. Znam ja kakav si ti. Ti si takav i takav »

Da izbjegnem daljnje pisanje pokušat ću rezimirati misli i zaključke . Šteta što je bebonja morao pasti s kreveta da dobijem novu spoznaju.

*Dozvolite promjene- dozvolite ljudima da se mijenjaju.
Od vaše bebe pa preko prijatelja do poznanika, pogledajte ih kakvi ustinu jesu. Prepoznajte vaša unaprijed određena mišljenja i dopustite promjenu.

*Roditelji uglavnom u starijoj djeci i dalje vide djecu koja su postojala prije više godina. Postanite toga svjesni. Prihvatite dijete onakvo kakvo je a ne onakvo kakvo je bilo prije par godina…

*Ne govorite o osobi, u njenoj prisutnosti, pred nekome…
Nije možda u temi, ali… roditelj najbolje poznaje svoje dijete. Zbog toga se dešava sljedeća situacija:
Roditelj s djetetom (dob od 6 godna na više) naleti na prijatelja. Roditelj ponosan kako zna najbolje svoje dijete na svijetu dijeli informacije o svom djetetu šakom i kapom. Što voli, što ne voli, što radi. Roditelj to radi kako bi se osjećao važnim i sam sebi stisnuo ruku zbog poznavanja svog djeteta. Da imalo poštuje mišljenje svog djeteta vidio bi da djetetu nije ugodno slušati kako netko govori u njegovo ime, te se čak s nekim iznesenim informacijama niti ne slaže. Djeca su mali ljudi i prema njima se treba odnositi s poštovanjem.

*Pozitivno izražavanje
Ako naglašavamo nečije nedostatke svojim ponašanjem ne doprinosimo promjeni situacije. Roditelj najbolje poznaje svoje dijete, tako i zna da mu je dijete šlampavo/nespretno/lijeno/glupo. Ponavljajući ograničenja postajemo njihovi zarobljenici. Dobro veli izreka : Ako želiš imati ograničenja samo raspravljaj o njima.

E sad sam si olakšao dušu i idem spavati!