Zanimljivosti uzgoja konja

Tko neće zastati i uzdahnuti kada vidi konja u trku? Prekrasne plemenite životinje magnetski privlače naše poglede. Kao mali išao sam na hipodrom jahati ta divna stvorenja. Konj za početnike zvao se Medo i bio je jako debeo. Nakon prvog dana jahanja, vraćao sam se s Kajzerice, u smjeru tramvaja, nogu raširenih kao nikada u životu. Prekrasni su. Istina, zamislim se kada me prijatelj Vedran pita:
«Ti kažeš da voliš konje i da ih voliš jahati?»
«Da», odgovorim ponosno.
«Niš ne kužim», on će zbunjeno, «ako ih voliš zašto ih onda mučiš i sjediš im na leđima.»
«Ma nije to njima ništa», pokušam uvjerit samog sebe «oni s jake životinje i …»
«Da, da, farbaj ti sebe ako želiš ali nemoj mene. Zar bi tebi bilo ugodno da ti netko sjedi za leđima cijelo vrijeme? I bode mamuzama u rebra, navlači špagu preko glave i naređuje kuda da ideš?»
Tu prekidam komunikaciju, daljnji tijek razgovora i obrambeno ponavljam «Ja volim konje! Ja volim konje»


Zanimljivo je što o konjima kaže gospodin Dr Russ Stanoylovic. Mogu se povući dobre paralele za uzgoj djece, oprostite, za odgoj djece, htio sam reći.



«Problemi u ponašanju konja često imaju korijene u traumama iz rane mladosti. Neki odgajivači prakticiraju naglo odvajanje ždrjebeta od majke, držeći ih pritom u zamračenoj štali sa čvrsto zatvorenim vratima. To i nije najbolji način odvajanja ždrjebeta od majke.

Kobila nosi ždrijebe oko 11 mjeseci. Kod uzgoja domaćih konja je uobičajena praksa da ždrijebe ostane sa majkom dok ne napuni 6 mjeseci života. Zatim se ždrjebad odvaja od majke i odvikava od sisanja. U više slučajeva ždrjebad prekida svaki kontakt sa majkom. Kod divljih konja situacija je drugačija: Ždrjebad ostaje sa majkom sve do rađanja sljedećeg ždrjebeta. Također, ždrjebad do dvogodišnjeg ili trogodišnjeg uzrasta ne napušta svoje krdo. Prebrzo odvikavanje od majke može uzrokovati negativne dugoročne posljedice.


Ždrijebe i okolina



Primjer majke je izuzetno važan u procesu kada ždrijebe uči o svijetu koji ga okružuje. Ako kobila ima povjerenja u ljude, vrlo je vjerojatno da će se i ždrijebe slično ponašati u kontaktu sa ljudima, osim ako samo nije steklo loše iskustvo. Ako kobila dozvoljava da se uhvati i upregne, to će poslužiti kao ispravan primjer i njenom ždrjebetu.

Klimave noge



I nakon nekoliko tjedana, ždrijebe još uvijek može biti nesigurno na svojim nogama. Mada već u toku prvog sata poslije rođenja ono staje na noge, taj proces traje dugo, a vještina se stječe postepeno. Tek rođeno ždrijebe prokušava stajati skoro odmah, neizbježno padajući nekoliko puta, dok se najzad ne uspije zadržati na uspravnim, ali drhtavim nogama. Uporni pokušaji ustajanja na noge su instinktivni, jer ždrjebad u divljini mora u kratkom roku biti spremna pridružiti se ostalom krdu u pokretu.

Sisanje



U želji za mlijekom, ždrijebe samo traži sisu u pravilnim intervalima. Tek rođeno ždrijebe instinktivno će njuškati u pravcu u kome osjeća mlijeko, a svaka pomoć majke u toj potrazi biti će dobrodošla. Scena u kojoj kobila gurka ždrijebe u pravcu sise nije neuobičajena. Kod domaćih konja, pomoć čovjeka tek rođenom ždrjebetu također nije naodmet. Ali, kad ždrijebe jednom nauči gdje je izvor mlijeka, ono će ga s lakoćom nalaziti svaki sljedeći put.»

Papagaj «Papillon»

Na parkiralištu, kad smo se vraćali kući ugledali smo papagaja. Plava tigrica mirno je sjedila na ogradi i promatrala svijet oko sebe. Izgubljena ili izbačena, to nismo znali. Kako su noći hladnije odlučili smo ga smjestit doma, da se bogec ne smrzne po noći. Bacili smo se na posao. Bebonja je u čudu gledao papagaja kako uspješno izbjegava naše pokušaje hvatanja. Papagaj je bio brži i okretniji. Na kraju je presudilo lukavstvo. Najbolja od svih žena ponudila mu je travku sličnu pšenici koju mali leteći stvor očigledno voli. U trenucima užine, kad je oprez smanjena a pozornost usmjerena na hranu, uhvatili smo ga. Preplašenog, odnijeli smo ga doma.

Kako nemamo krletku, improvizirali smo jednu. Zatim smo se bacili u potragu za vlasnikom papige. Oblijepili smo kvart porukom da je pronađena tigrica. Poslali iste poruke na Internet portale za izgubljene životinje. Krenuli smo tražit krletku- ponazivali prijatelje, neprijatelje i one između. Uz pitanje o slobodnoj krletci pitali smo «Trebaš papagaja?».
Vrijeme je prošlo. Vlasnik se nije javio. Nitko nije imao krletku Nitko nije želio pagaja.

Kućni ljubimac je velika obaveza koju nismo bili spremni prihvatiti. Papagaj kod nas nije imao budućnosti. Zato smo ga pripremili u tavi s marinadom od češnjaka i paradajza. Malo soli, papra i ružmarina. Šalim se, uspjeli smo pronaći jednog zaljubljenika životinja spremnog ugostiti papagaja i pružiti mu dobru skrb.

Evo što navedeni zaljubljenik u životinje reče:
«Ljudi neozbiljno shvaćaju kućne ljubimce. Kako bi utažili želje djece kupuju im razne životinjice. Životinja prvih dva dana ima pažnju i skrb koja s vremenom jenjava. Kada shvate svu obavezu imanja životinje u kući (hranjenje, čišćenje, igranje) nerijetko se desi da životinja izgubi potrebnu skrb ili ona bude svedena na minimum. Još gore je kad se kućni ljubimci puštaju na ulice jer je čovjek uvidio da to nije za njega. Nažalost to nije rijetkost. Najradije ne bi svakom dozvolio da ima životinju u kući. Oni su živa bića. Neka ljudi dobro promisle trebaju li igračku ili kućnog ljubimca.»

Papagajska priča trajala je 5 dana. U tih pet dana papagaj je živio u improviziranoj kućici od sklopive plastične kašete koja je na vrhu bila prekrivena zastorom. Papagaj je bio mlad, pokretan, izvrsnih letećih sposobnosti i neumoran. Prevedeno, to znači, da je u tih 5 dana 7 puta pobjegao iz krletke. Izgledao je kao Steve McQueen iz filma «Leptir» (Papillon). Temeljito je razgledavao krletku, natezao, gurao, dok nije pobjegao iz nje.

Osobno, jako volim životinje, ali mi ih je puno draže gledati u prirodi. Ako se netko odluči na kupnju životinje, neka bude spreman odvojiti vremena za nju. I ja sam kao mali navaljivao «Kupi mi ovo, kupi mi ono» Kad sam dobio psa, igrao sam se kao lud s njim. Prvih pola sata. Onda sam odjurio na kupanje, a moja teta, koja se panično boji pasa, silom prilika je preuzela skrb o njemu.

Noć vještica- Sam svoj majstor

Stari keltski običaj modificiran kroz puno godina, danas ima za obilježje ukrašavanje bundeva i kostimirane zabave s vještičjom tematikom.

Noć vještica u originalu se zove All Hallow's Eve" ili "Hallow Eve" (Sveta večer, noć uoči Svih svetih), i danas se slavi u noći s 31. listopada na 1. studeni. Ova svetkovina najviše je zastupljena u Irskoj, SAD-u, Kanadi, Puerto Ricou, Australiji i Novom Zelandu. U zadnjih par godina kod nas se bilježi porast slavljenja “Noći vještica”.

Poigrajte se i ukrasite on-line bundevu najbolje što možete. Možda dobijete inspiraciju kako je ukrasiti u stvarnom životu.

PS Jadni Kelti, nisu mogli ni pomisliti što će nastati iz njihovog rituala.




Kako je sve to počelo?
Stari Kelti su 1. studenog slavili kao početak nove godine, a proslava je bila posvećena bogu Sunca, ali i gospodaru smrti (Samhainu). Vjerovali su da za punog mjeseca, a najčešće noć prije dana mrtvih, mrtvi napuštaju svoje grobove, te nakratko opet dolaze na Zemlju i posjećuju svoje domove, zbog toga su se živi, prestrašeni mogućnošću susreta s mrtvima, prekrivali zastrašujućim maskama i stvarali veliku buku.

Dolaskom Rimljana, noć mrtvih dobiva stalni datum, a te noći prema starom rimskom vjerovanju, crni bog lova Samain preuzima vlast nad svijetom, ubija srndaća (boga Sunca), a božicu vegetacije odvodi u podzemlje, gdje ona do proljeća bdije nad mirujućim sjemenkama, usnulim životinjama i dušama mrtvih. U toj noći su se simbolično gasile sve vatre u ognjištima, vjerovalo se da mrtvi posljednji put dolaze na ovaj svijet, pa su jedni na pragovima svojih kuća ostavljali hranu, a drugi su postavljali izdubljene repe, cikle ili krumpir s upaljenom svijećom, kako bi grješne duše uplašili, a dobre pronašle put kući. Bundeva je tek u 16. stoljeću postala popularna za dubljenje najprije u Americi, a zatim i u ostatku svijeta.


Zašto ukrašujemo bundevu i tko je Jack Fenjer?
Običaj dubljenja bundevi zasniva se na irskoj legendi o kovaču Jacku, poznatom po njegovoj domišljatosti ali i škrtosti. Jedna od priča govori kako je prevario vraga tako što je vragu ponudio dušu u zamjenu za piće i nakon što se vrag pretvorio u novčić kako bi platio piće, Jack ga je brzo stavio u džep u kojem je bio križ, zbog kojeg se vrag više nije mogao vratiti u svoj oblik. Tek nakon što je Jacku obećao da neće tražiti njegovu dušu još deset godina, Jack ga je izvadio iz džepa.

Nakon deset godina opet je prevario vraga tako što ga je zamolio da mu vrag doda jabuku sa stabla, ali je na kori stabla brzo nacrtao križ, tako da ga vrag ponovno nije mogao dohvatiti. Kada je Jack umro, nije bio primljen zbog svog grješnog života u Raj, a na vratima Pakla dočekao ga je vrag i poslao natrag u mrak, a da ga se riješi dao mu je žeravicu ugljena. Jack je u džepu imao repu, koju je izdubio, stavio u nju žeravicu i otada Jack, koji nikada nije pronašao put kući luta mrakom noseći izdubljenu repu u ruci. Tako je Jack O'Lantern (Jack Fenjer) postao simbol duše koja je prokleta i koja luta između svjetova.

Izvor: Wikipedia

Kako staviti bebu u autosjedalicu?

Jednostavno. Prvo otvorimo vrata od auta i zatim bebu stavimo u autosjedalicu. Iako zvuči poput neuspjelog vica navedena rečenica mi je uvelike olakšala polazak na putovanja.

Kad je bebeč bio mali za auto nam nije trebalo puno mudrolije, staviš ga i idemo. U zadnje vrijeme je sve pokretljiviji (još par dana i 10mj) i spremniji upoznat svijet oko sebe. Ne jednom, imali smo problema staviti ga u autosjedalicu. Jednostavno nije želio ući u nju prije nego se poigra na sjedalu, odstoji malo, razgleda sve oko sebe. Igrom slučaja došli smo do bezbolnog rješenja i uvidjeli prijašnju pogrešku.

Prije smo po navici zajedno s bebonjom ulazili na stražnje sjedalo i onda ga išli posjest u sjedalicu Tu počinje negodovanje. Želja za igranjem ,proučavanjem. Jednom smo, sasvim neplanski, bebača stavili direktno u sjedalicu (kroz vrata koja se nalaze pored njegove sjedalice) i on je bio sasvim zadovoljan. Tako radimo i dalje, umjesto da zajedno ulazimo kroz vrata udaljena od sjedalice, otvorimo vrata kod sjedalice i stavimo ga unutra. Mali je sretan, mi smo sretni i sve je za pet.

Aktivnosti za bebe i dojenčad

Kad smo vidjeli na webu da u dalekoj Ameriki postoji mogućnost plivanja s bebama starosti 9 dana odmah smo potražili nešto slično kod nas. Rastužili smo se što smo morali čekati njegovih navršenih 4mjeseca života da ga upišemo na takvo nešto. To nas nije spriječilo da punimo kadu vodom i vidimo kako bebe zaista bez problema plutaju (samo smo ga lagano pridržavali za vrat).

U vaše slobodno vrijeme možete ići gdje god vas volja s bebonjom, no postoji samo par stvari gdje možete ići zajedno na neku organiziranu aktivnost.

Metoda Helen Doron - Učenje engleskog jezika za bebe od 3 do 24 mjeseca starosti
Da, dobro ste pročitali, postoji tečaj engleskog za bebe od 3 mjeseca starosti. Cilj tečaja je da bebu upoznamo s engleskim riječima kroz igru, zabavu, pjesmu i pokrete. Nastava se odvija u malim grupama sa 4-8 djece. Sat traje 45 minuta i održava se jedan puta tjedno. Kako bi se postigao veći uspjeh bebama se treba puštati cd s pjesmama 20 minuta dnevno svakog dana. Pjesme su jednostavne i zgodne, iz cijelog svijeta (Meni je super jedna rege stvar Wave with your hand).
Više info: Helen Doron metoda


Plivanje za bebe od 4 mj.
(Neka vas ne zavara slika s početka teksta. Bebe su u vodi uvijek u kolutu ili rukama roditelja. Nama su na tečaju rekli da možemo na svoju odgovornost zaroniti djete pod vodom. Vani se to radi pod normalno.)

Cilj tečaja plivanja za bebe nije da vaše dijete naučite plivati. Ona su premala za to. Ciljeva i dobrobiti plivanja za bebe ima više, evo što piše na stranicama Educarene:

*Povećava kapaciteta pluća
Pritisak vode potiče dijete na snažnije disanje, potičući jačanje međurebrenih mišića koji sudjeluju u disanju. Ubrzano disanje utječe na povećanje broja plućnih alveola, čime se povećava vitalni kapacitet pluća.

*Jača srce
Pritisak vode pozitivno djeluje na srčano-žilni sustav djeteta: redovito vježbanje dojenčadi u vodi jača srce.

*Pravilno držanje djece
Brzi pokreti djeteta u vodi pozitivno utječu na razvoj koštanog sustava djeteta. Dokazano je da kralježnica dojenčadi s kojima se provode vježbe u vodi brže razvija pravilan S oblik. Gibanje u vodi omogućava ravnomjerno oblikovanje svih mišića, a posebno leđnih i ramenog pojasa, čime se stvara temelj za pravilno držanje djece.

*Otpornost organizma i sposobnost termoregulacije
Razlika između temperature vode (32°) i tjelesne temperature (37°) utječe na poboljšanje sposobnosti termoregulacije djeteta (reakcije organizma na hladno), i time potiče jačanje imunološkog sustava i otpornost organizma.

S mog viđenja stvarnosti, jedini problem kod plivanja za dojenčad jesu premali kapaciteti bazena. Dakle, trebate na vrijeme rezervirati svoje mjesto.

Više info na
Educarena, mala sportska akademija
Natator, plivački klub

Ne danas, drugi put

«Mama, hoćemo li ići u kino ili kazalište?», upita kovrčava plava djevojčica svoju mamu «Ili možemo otići samo u šetnju?», djevojčica predloži.

«Ne danas, drugi put...», odgovori majka, «...Umorna sam, a još nisam oprala suđe od ručka.»

Svaki put kad bi djevojčica pozvala majku u kino ili šetnju dobila bi negativan odgovor. Jedino su se razlozi mijenjali.

S vremenom, djevojčica je prestala pozivati majku. S vremenom, djevojčica je postala djevojka.

«Kćeri, divan je dan…», pogleda majka prema sunčanoj trešnji ispred kuće, «…jesi li za to da se prošećemo? Ako želiš možemo navečer otići u kino ili kazalište?»

«Ne danas...», odgovori kćer «...drugi put. Sada idem učiti a navečer idem van s prijateljima»

Danas je kćer navršila trideset godina. Majka se bliži šezdesetoj. Niti jednom nisu otišle zajedno u kino ili kazalište. Niti jednom nisu išle zajedno u šetnju. Nemojte učiniti istu pogrešku.

Terapija filmom

Ponekad, kad vidim svijet sivim tonovima, dobar film mi pomogne razaznati veselije boje. Zahvaljujući internetu više nije nužno pogledati film u cijelosti nego se klikom može pogledati željeni dio. Evo par favorita.

"Kosa". Ovog se dijela dobro prisjetiti u trenutku kad si okružen s ljudima koji imaju totalno drukčije viđenje stvarnosti od tebe.



Ne jednom, zbog ovog sam filma plesao na kiši. Nemojte biti jedan od onih mrzovoljaca koji kišu smatraju lošim vremenom. Film pomaže u tome.




Najbolje vjenčanje ikada.
VIDEO

Ljubav je veselje, humor, pjesma.


Tražio soundtrack "Moje pjesme moji snovi" pronašao sljedeći video. Više od 200 plesača je sudjelovalo u izvedbi "Do Re Mi", na glavnom kolodvoru u Antwerpu, Belgija. Pogledajte video, posebno obratite pozornost na osmjehe prolaznika.




"Rio Bravo". Kako se čovjek može osjećati loše nakon sljedeće melodije. Pusti brigu na veselje. Moja puška, poni i ja.



Pjesma koja pomaže kad ti je jako jako teško...


PS Nekako je ispalo da sam izdvojio samo pjevajuće djelove. Valjda me ponijela misao: Tko pjeva zlo ne misli.

Slike fetusa u različitom stadiju

Famozno. Na rubu filma znanstvene fantastike. Priroda je čudotvorna. Pogledajte slike.

Peti tjedan. Embrio je otprilike 9mm dugačak. Razvija se lice s otvorima za usta, nosnice i oči.



Osmi tjedan. Ubrzano razvijajući embrio nalazi se u sigurnosti gestacijske vrećice.



Deseti tjedan. Očni kapak je polu zatvoren. Kroz par dana zatvoriti će se u potpunosti.


Šesnaesti tjedan. Fetus koristi ruke kako bi bolje upoznalo vlastito tijelo i okolinu.


Šesnaesti tjedan: Mreža krvnog sustava vidljiva je kroz tanku kožu.



Osamnaesti tjedan. Otprilike 14cm dužine. Fetus počinje percipirati zvukove vanjskog svijeta.


Dvadeseti tjedan. Otprilike 20 cm dužine. Lanugo dlačice pokrivaju skoro cijelo tijelo.


Slike: Lennart Nillson

Luđakinja i još jedna bakica (nije s placa)

Baš se maloprije vratili iz šetnje. Otpratili smo mamu alias ženu na posao i nastavili se malo šetat po gradu. Hodamo tako u miru i vidim neku ženu koja nam ide u susret. Nekako čudno govori, nisam siguran jel razgovara na telefon ili samo brblja nešto u bradu. Kulturno i ponizno spustim dole glavu i nastavim hodati gledajući par metra ispred sebe. Baba je ponavljala neke riječi kao mantru i nisam mogao da ne pogledam prema njoj. Tad sam shvatio da ne razgovara na telefon nego se nama (bebonji i meni) obraća.

Ja: Molim? Što ste rekli?
Prolaznica: Kako vas nije sram. Kako vas nije sram. Vi još uvijek To nosite. Vi to još uvijeek nosite. Kako vas nije sram. Kako vas nije sram.

Ja zbunjen gledam kako prolazi pored nas, u hodu okreće glavu prema nama i nastavlja ponavljati iste riječi. Nije mi bilo ugodno. Osjetio sam strašan zadah ludila.

Idem tako dalje s mislima kako možeš imati problema ako ne živiš unutar općeprihvaćenih normi/predrasuda. Naime, upoznat sam kako ljudi u manjim sredinama koji bi nosili djecu u nosiljkama (marama, sling, mei tai) imaju problema s roditeljima, okolinom. I moji gradski roditelji bili su u čudu, ne znajući što bi rekli. Majka je svako malo je govorila: «Zar ne bi bilo bolje njemu da se ispruži. Zar ga ne stiskaš ovako? Dobro neće te nitko zapaliti ili razapeti na križ kao što se radilo u povijesti za druge stvari, ali činjenica je da većina ljudi ima poteškoća u prihvaćanju novih stvari i da su zatvoreni unutar jednog umjetnog svijeta čije norme slijepo slijede, teško se otvarajući novim pogledima. Idem tako dalje zabavljen razmišljanjem kad me prene glas jedne bakice.

Bakica: Mladi tata, stavite djetetu kapu na glavu.

Kaže baka i ode, sretna i zadovoljna što je «pomogla» mladom tati nesebičnim savjetom. A što da joj sad kažem. Ne da mi se raspravljati s cijelim svijetom. Nemam potrebu objašnjavati se nikome. Samo je pogledam i osmjehnem se. Osmjeh ne košta ništa i dobra je investicija za ugodan dan.

Bakice s placa

Svako jutro žena s malim u slingu ode na plac. Nije nama nužno friško povrća svaki dan, nego time osiguramo 1h mira meni za posao. Mali uživa u šetnji, kupe se namjernice a ja uspijem napraviti posao. Neki dan, baš kad je zahladilo, vrate se njih dvoje s placa.

Žena: Te babe su me udavile. Više najradije ne bi išla na plac.
Ja: Što je bilo?
Mali: Kme, kme, guuuu
Žena: Sve do jedne dovikivale su da malom stavim kapu na glavu…
Mali: He, he (dok slušam ženu kreveljim se sinu i povremeno skrivam)
Žena: Koliko sam samo puta čula: Hladno je. Prehladit će se. Tako je mali, stavite mu kapu… Tko bi se sa svima njima raspravljao. Ja mu probam staviti kapu a on odmah u dreku i paniku sve dok je ne skine.
Ja: Nije mali bedast. Zna on kad mu je hladno.
Mali: He, he, ba-ba-ba-bu
Žena: Znam, ali babe nemaju drugog posla nego petljat se jel mu je hladno ili ne. Skoro sam ih sve negdje poslala. Nek gledaju svoja posla.

Plac u meni budi dvojake osjećaje. Volim povremenu vrevu, trgovinu, cjenkanje, muvanu, puno voća i povrća. Dok sa druge strane ne jednom su me izludili ti prodavači. Uvijek nekako nađu razloga da vam se obrate, pozdravljaju, nude, ne daju vam mira. Više nego jednom pobjegao sam od placa u bijesu od silnog navaljivanja na moj novčanik. Također treba spomenuti vaganje gdje u startu vjerujem da vaga radi u njihovu korist, pogotovo s onim starim izlizanim. Nema šanse da skužim koliko oni iznose dok veseli prodavač tvrdi: Eto vidite, to je 14 kuna. Ja plaćam i odlazim s upitnikom o kakvoj se matematici ovdje radi. Sad su neki nabavili digitalne vage. Mojoj sumnji nema kraja, ako je ovo pola kile onda pola kile nije što je nekad bilo.

PS Dobra strana kada ideš s bebonjom u slingu na plac je što svako malo bebač dobije koju voćku-povrćku gratis.

Čizma glavu čuva, šubara ju krasi

Moj mali ne voli nositi kape. Ili, iz drugog kuta gledano, moj mali jako voli skidati kape s glave. Muku smo mučili po ljetu. Stavi kapu, skidaj kapu. Ljeto prošlo došli novi izazovi. Zahladilo je. Izađemo neki dan van u kratku šetnju po kiši. Pripremio neki crven šešir s nama. Stavim mu na glavu, on ga skine. I tako par puta. Zatim je šešir bio odnesen snagom vjetra. Nakon trećeg podizanja šešira s poda odustao sam- šešir je bio mokar. Danas je bilo malo hladnije. Idemo mi u šetnju i pripremimo jednu bijelu toplu kapu, milina za glavu. Cap, nisam nabrojao do pet kapa je već bila skinuta s glave. Srećom, ova ima vezice koje možeš zavezati da ti kapa ne padne s glave. Ja držim jednu vezicu u ruci, tako da kad mali skine kapu ona ne padne na pod. Nakon kratke borbe odlučili smo kako mu valjda kapa ipak nije potrebna. Pustili smo malo ćelavu glavu nek bude izložena vremenskim nepogodama. Kad smo je probali stavit za pet minuta mali se nije bunio. Zna mali kad treba stavljati kapu na glavu. Nije bedast.

PS Ne jednom desila nam se pogreška u oblačenju bebonje. To se događalo na početku godine, kada je bilo hladno. Planirali smo izaći van na hladnoću. Prvo bi obukli bebača, zabundali ga a onda krenuli sebe oblačit. Desilo bi se da bi on uvijek počeo plakati prije nego što smo izašli van. Razlog- mali bi zakuhao dok smo se mi spremali. Kako to ide, dok se spremaš pa se uvijek nečeg sjetiš: Ah da, još samo ovo, još samo ono… i tako prođe 5 minuta a bebonja zabundan čeka izlazak na hladnoću.

Povuci vodu, iskrivi jezik

Zadnjih dana jedna od glavnih zanimacija nam je povlaćenje vode u zahodu. Mali je snažan ko' Hulk, povuče vodu bez problema i znatiželjno gleda kako voda otječe. Nego, ja njemu kažem: "Bebonja ajde povuci vodu!" i skužim kako se tu ne radi o povlačenju vode, nego povlačenja ručke koja je zavezana za špagu čime se podiže dihtung koji pušta vodu da nesmetano otječe kroz cijev do školjke.

Postoji puno jezičnih iskrivljenja i jezičnih štosova koji se učestalo, veseli me kad otkrijem novi.

PS Svi mi kitimo borove za Božić (uglavnom se radi o smrekama, ne poznajem niti jednu osobu koja je okitila bor) i idemo na Sljeme (iako ne idemo na sami vrh Medvednice, mi kažemo da idemo na Sljeme). Koliko ljudi računa na digitron a koliko na kalkulator? Tek prije godinu dana sinulo mi je kako naziv kioska Duhan u sebi sadrži riječ duhan. To tad sam ga pojmio samo kao naziv kioska bez značenja. Jako mi je fora kako se ugnijezdila riječ "guba" koja karakterizira da je nešto fora, a u stvari je naziv gadne boleštine. Dosta filozofiranja i dangubice idem usisati stan.

PSS Usisavamo stan svaki dan od kad se bebonja samouvjereno kreće po podu. Srećom i on to voli, čak pomaže u poslu. Nije mi samo jasno, ako usisavamo svaki dan kako to da je svaki dan pod prljaviji nego jučer?

Ratne godine

Nedavno sam razgovarao s prijateljicom. Između ostalog, dotakli smo se Domovinskog rata.

«Sjećaš se uzbuna, zamračenja, nestanka struje za vrijeme rata u Zagreb?» upita me.
«Kako da ne! Tad sam prvi puta upoznao ljude koji su živjeli u zgradi», kažem.
«Meni je taj dio života jedan od boljih u životu.» reče sjetno.
«Ne kužim, što ti je bilo dobro za vrijeme rata?»
«Za vrijeme uzbuna i zamračenja moja obitelj nije išla u podrum, u sklonište. Ostali smo doma i igrali društvene igre. Brat, mama i tata. Nikada se nismo toliko družili. Tata nije visio pred televizorom a mama nije išla u posjete prijateljicama. Baš je bilo odlično. Uživala sam s obitelji, posebno s tatom jer se tih dana otvorio a inače je nedostupan.
«A kad su prestale uzbune i zamračenja?», upitam znatiželjno.
«Sve se vratilo na staro. Tata se vratio televizoru a mama susjedstvu.»

Dosljednost

Zgodno...

"Ako se i sami ne pridržavaju onog što govore, roditelji mogu pričati, ali ne i podučavati."

Arnold H. Glaskow

Novo Mamino sunce

Novi broj besplatnog časopisa Mamino sunce, rujan 2009., možete pogledati na: LINK MAMINO SUNCE broj 25

Što pokloniti djetetu?

Najbolji poklon na svijetu je PAŽNJA. Kako odraslom čovjeku tako i mladom čovjeku. Pod tim ne smatram kupovinu nečega, mada priznajem da bicikli ili bilo koja druga igračka razveseli bebonje. Pod pažnjom smatram kad ti netko posveti svoje vrijeme i stavi cijeloga sebe na raspolaganje. To znači slušati drugoga i njegove želje. To znači igra, veselje i smijeh. Poštovati osobu kakva jest, spustiti se na njen nivo i ostvariti uspješnu komunikaciju na obostrano zadovoljstvo.

Ne treba čekati vrijeme darivanja za Božić, rođendan ili kraj školske godine. Posvetite djeci svoju pažnju u punom značenju te riječi. Naravno, ne zaboravite i odrasle koji vas okružuju. Posebnu pozornost obratite na sebe, jer od vas sve počinje.

Vampiri, vukodlaci i zombiji

Gore spomenutu gospodu možemo pronaći u raznim filmovima ili knjigama. U doba interneta pojave se s vremena na vrijeme kao vijest dana na raznim portalima. Ponekad su to udarni naslovi: Vampir iz sela, vukodlak iz predgrađa, zombi na moru…U svakom slučaju svaki put kad se spomene netko iz navedenog trojca većina nas je uvjerena kako se radi o mitskim bićima, legendama. Manjina vjeruje kako oni zaista postoje ali su dobro sakriveni i čuvaju se očiju javnosti. Ja pak smatram kako ih je ovaj Svijet prepun, te da vampiri, vukodlaci i zombiji slobodno šeću svijetom i čak čine njegovu veliku većinu.

Kako mi je ova tema uopće pala na pamet? Išao sam skupljat kestene s ženkom i mladunčetom. Dok smo šetali šumom u glavi su mi se motale razne stvari. Sjetio sam se kako sam skoro postao zombi. Spasio sam se u zadnji tren. Sad mi mladunče daje snage da vratim snagu do kraja. Krenimo redom.

Vampiri
Poznati grof Vlado Tepeš alias Drakula iz Transilvanije je najpoznatiji vampir na svijetu. Za njega znaju i vjeverice u parku. Za seljaka Jure Grando bez sumnje su upoznati svi stanovnici istarske Kringe a i šire. No vjerujem kako poznajete još barem desetke vampira u vašoj okolini. To su osobe koje se hrane tuđom energijom. Zbog dubokog nepoštovanja sebe oni su crna rupa za energiju. Ako dobiju malo energije, njihova crna rupa je proguta i zato je neprestano traže. Nažalost, izvor njihove energije jest tuđa energija. Dobro predjelo im je tuđa nesreća, no za glavno jelo ipak vole pojesti nešto konkretnije: usisati energiju druge osobe. Nezgodno je što im danje svijetlo ne smeta, tako da na njih možete naići u bilo koje doba dana.

Vukodlaci
Vukodlak dlaku mijenja a ćud isto. Naizgled dobri ljudi, mili i simpatični. Prava ćud im se upoznaje kad se opuste ili kad im nešto nije po volji. Crvenih očiju, velikih očnjaka i pandži učiniti će sve da utaže svoju volju. Kada padne noć, kada je sve u skladu s njihovim željama ponovo se pretvaraju u mila i draga stvorenja koja govore da sve to rade za tvoje dobro.

Zombiji
Najbrojnija populacija ljudi na zemlji. Ispražnjene osobe koje ne vjeruju u svoje snove, koje ne slušaju svoja srca. Ne vole poslove koje rade, ne vole način života kojim žive, sve im je teško i za sve to su im uvijek drugi krivi. To su doslovno hodajući mrtvaci. Ne žive život nego život živi njih. Bez imalo svijesti o postojanju sebe, bez sreće i istinske radosti života, bez imalo djetinjeg u sebi, bauljaju svijetom u nadi za svijetlom do kojeg ne dolaze.

Dok sam odrastao zadržao sam životni entuzijazam, ono djetinje u sebi. Onda sam se zaposlio u državnoj službi. U svakom slučaju bio sam kriva osoba na krivom mjestu. Osmjeh mi je prestao dolaziti na lice. U srce se uvukla tama i jad. Srećom, uz podršku nabolje žene na svijetu dao sam otkaz i nastavio potragu za srećom. Sad sam pred potpunim oporavkom.
Najviše snage dobijem kad vidim malog kikića punog životnog sjaja i energije. Slobodnog, čistog, veselog, znatiželjnog… Djetinja radost mi se vrati i svijet gledam kroz prizmu duginih boja, dječjim očima.

Kako reče veliki čovjek: Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca nećete ući u kraljevstvo nebesko.

Njegujte ono djetinje u vama.

Zgode iz dućana

Ima jedan obližnji dućan s dječjom robom u kojeg s vremena na vrijeme odemo. Svaki put doživimo neku peripetiju.

Prvo smo išli kupovati gaće za bebonju. Maličak, imao je 4 mjeseca.
«Dobar dan! Trebali bi najmanje gaće koje imate?»
«To je dvojka. Ali za koga vam treba? Pa on još ne treba nositi gaće, a ove će mu biti velike.», kaže mudra proavaćica.
Prešutimo odgovor: «Uzet ćemo 5 gaća!»
Prodavačica nevoljko ode do gaća i dalje gunđajući «Ali to će njemu biti preveliko! A i što će mu gače?»
Nije nam se dalo objašnjavati kako će nam mali biti bez pelene. Platili smo i otišli.

Sljedeća zgoda bila je kad smo kupovali vreću za spavanje. Prodavačica nas je uvjeravala da uzmemo manju vreću nego što smo odabrali. Uvjeravala nas je kako za njegovu dob bolje odgovara vreća koju ona nudi. Nismo je poslušali. Vreća koju smo odabrali bila je odlična. Da smo kupili vreću na preporuku prodavačice, vratili bi se po vreću koju smo srećom odabrali.

Treća po redu, desila se nedavno, kupovali smo trenirku za malog. Mi odabrali, kad evo prodavačice.
«Za koga kupujete?» upita.
«Za maloga!» pokažem na bebonju u slingu. On je zvjerkao po dućanu.
«To je preveliko za njega!»
Nisam trebao pogledati ali znao sam da se najboljoj ženi diže kosa na glavi i para kreće na uši. Donekle mirnim tonom odgovori:
«Radije uzimamo malo veću robicu, no njemu će to biti sasvim u redu»
«Pa da, imate pravo, nek mu je malo veće, moči će to nositi na proljeće» odgovori bezobrazno prodavačica, uzevši u obzir da se radnja odvija u jesen. Odšutili smo, platili i mali je dobio super trenirku. Podfrknemo nogavice i malom je odlična.

I za kraj, evo što se danas dogodilo.
Mi smo tražili pokolon za bebu od prijatelja. Nema druge, dućan je blizu pa smo odšepsali do njega. U dućan uđe mladi par s kolicima i bebačem na rukama. Kako to biva kad se nađu bebači uspostavili smo komunikaciju. Njihov mali je godinu dana star. Veliki momak.

«Joj kako lijepa nosiljka. Gdje ste je nabavili?», upita mlada mama.
«Preko interneta», odgovorim.
«I ja sam je mislila nabaviti preko interneta ali se nisam odlučila. Radije sam je htjela vidjeti u nekom dućanu. Vrijeme je prošlo i tako je nisam nabavila.» Dok je to govorila premjestila je bebača na drugu ruku, kako bi lakše mogla nastaviti nositi.

I u taj tren u konverzaciju se uključuje teta prodavačica:
«Ta nosiljka gospođo, vama sada niti ne treba. Pogledajte kako vam je velika beba»
Ostao sam bez riječi. Ne znam kakvom se logikom vode u dućanu, ali nije mi bilo jasno zašto joj i sada, kad je mali godinu dana star ne bi dobro došla nosiljka. Mali ne hoda, nosi ga po rukama kao što će ga i nositi neko vrijeme. Dobro, netko reče da kada pokušaš stariju bebu staviti u nosiljku dijete to može odbijati, ali treba probati. U svakom slučaju napravit će veliku uslugu svojoj kičmi, jer ispravnim nošenjem u nosiljci nošenje je puno jednostavnije i zdravije.

Ne jednom, vidio sam roditelje kako guraju prazna kolica i nose bebonje na rukama. Ne jednom vidio sam roditelje kako nose djecu u raznim jadnim klokanicama gdje sva težina bebonji ide između nogu. Jako zdravo, moš mislit. Zanimljivo je da svi roditelji koji nose bebonje u takvim klokanicama imaju bebe okrenute prema naprijed, a ovi jadni izgledaju ko statue na drvenim galijama klatareći se poput krpenih lutaka. Na takvim bebonjama ne sjećam se da sam vidio smješka. Kad su djeca okrenuta prema naprijed, dok se nose, otežana je komunikacija s njima. Također nemaju omogućen zaklon gdje se mogu sakriti po potrebi. Jadna djeca.

Nosiljka se zakon, ali moraju biti odgovarajuće. A što se tiče prodavačica u dućanu, tko mi je kriv kad idem u najbliži dućan s dječjom robom. Pozdrav!

Roditelji najbolje poznaju svoju djecu

Danas je mali pao s kreveta. Nije neka visina, 25-30 cm. Nije bilo ugodno. Imamo tvrdi pod.

Probudio sam se, tj. probudio me mališa štipanjem za nos (dio noći spava sam u kinderbetu a dio noći s nama). Nakon jutarnje dobrodošlice odlučio sam se dignuti iz kreveta. Piceka (bebonju) sam stavio na sredinu kreveta i dodao mu kućnu antenu (omiljena igračka uz usisivač). Krenuo sam postaviti puzzle na sredinu sobe da mu ne bude zima kad sjedi na podu. Okrenuo sam mu leđa na tri sekunde. Dovoljno za bum-tres-paf i evo mog malog na podu. Odmah sam ga uzeo u naručje i smirio kroz minutu. Srećom, nije se jako natuko.

Sad, svi mogu biti pametni i reći: «Dijete se ne ostavlja bez nadzora, Treba ovo, treba ono…» To je istina. Ali ja sam roditelj. Ja najbolje poznajem svog bebonju (dobro drugi sam na svijetu. Najbolja od svih žena ipak je nedodirljiva u poznavanju našeg potomka. No, nije loše biti drugi u svijetu) Zadnjih mjesec dana ritual nam je skoro isti. Probudi me štipajući za nos ili skakajući po meni. Ja se dignem, stavim ga na pod ili ga ostavim na krevetu. Odmah dobije svoju antenu (ištekam je iz televizora i struje) za ranojutarnju igru i igra se s njom kojih 10 minuta. Ne mrda nikuda. Pažnja mu je na anteni. Tako sam bio siguran da se mali neće niti danas mrdati. Pa tko poznaje bolje moje dijete osim mene samoga (dobro, ženu ne računam)? Znam ja njega! Pih, u koju zamku sam uletio.

Kako je prolazio dan razmišljao sam o tome što se ujutro dogodilo. Nakon nekog vremena zaključio sam koju sam pogrešku napravio. Zaboravio sam na vrijeme. Je roditelj najbolje poznaje svoje dijete, ali treba uzeti u obzir da se dijete svakog dana razvija, napreduje, uči, mijenja… Ljudi, a pogotovo djeca, kada idu na spavanje nisu ista kao što su bila ujutro. Imaju dan više iskustva, nove spoznaje.

Ljudi vole upasti u zamke poznavanja osoba. Ne mora to biti poznavanje djeteta, nego poznavanje supruga, prijatelja, roditelja, braće i sestara. Upoznavši jednom osobu uz osobu vežemo mišljenje i sud kakva je. No taj sud ne revidiramo svako malo. Tako da i kad se osoba očito promijenila mi se u čudu čudimo novom obrazcu ponašanja i govorimo «Ali to nisi ti. Znam ja kakav si ti. Ti si takav i takav »

Da izbjegnem daljnje pisanje pokušat ću rezimirati misli i zaključke . Šteta što je bebonja morao pasti s kreveta da dobijem novu spoznaju.

*Dozvolite promjene- dozvolite ljudima da se mijenjaju.
Od vaše bebe pa preko prijatelja do poznanika, pogledajte ih kakvi ustinu jesu. Prepoznajte vaša unaprijed određena mišljenja i dopustite promjenu.

*Roditelji uglavnom u starijoj djeci i dalje vide djecu koja su postojala prije više godina. Postanite toga svjesni. Prihvatite dijete onakvo kakvo je a ne onakvo kakvo je bilo prije par godina…

*Ne govorite o osobi, u njenoj prisutnosti, pred nekome…
Nije možda u temi, ali… roditelj najbolje poznaje svoje dijete. Zbog toga se dešava sljedeća situacija:
Roditelj s djetetom (dob od 6 godna na više) naleti na prijatelja. Roditelj ponosan kako zna najbolje svoje dijete na svijetu dijeli informacije o svom djetetu šakom i kapom. Što voli, što ne voli, što radi. Roditelj to radi kako bi se osjećao važnim i sam sebi stisnuo ruku zbog poznavanja svog djeteta. Da imalo poštuje mišljenje svog djeteta vidio bi da djetetu nije ugodno slušati kako netko govori u njegovo ime, te se čak s nekim iznesenim informacijama niti ne slaže. Djeca su mali ljudi i prema njima se treba odnositi s poštovanjem.

*Pozitivno izražavanje
Ako naglašavamo nečije nedostatke svojim ponašanjem ne doprinosimo promjeni situacije. Roditelj najbolje poznaje svoje dijete, tako i zna da mu je dijete šlampavo/nespretno/lijeno/glupo. Ponavljajući ograničenja postajemo njihovi zarobljenici. Dobro veli izreka : Ako želiš imati ograničenja samo raspravljaj o njima.

E sad sam si olakšao dušu i idem spavati!